Marketing
I vi ste jeli svašta... i što vam fali?
- Kruška, jabuka, šljiva, veli mala Iva“, pjeva moje dijete dok se rukicama igra s opjevanim voćem.
„Koje je ovo voće?“ pitam ga.
„Jabuka“, odgovara.
„A ovo“, podižem limun visoko u zrak.
„Limun“, veli Miško.
„Hoćeš da ti ogulim jabuku.“
„Neću.“
„Hoćemo zajedno papati fiiinu bananu“, nabrajam dalje.
„Ne, znaš da ne volim banane“, odgovori rezolutno i pogleda me kao da sam pala s Marsa.
„Voće je zdravo, narast ćeš veeeeliki i biti majstor kao deda, smjet ćeš dirati struju i popravljati veš-mašinu.“
Nabrajam ja sve odreda supermuževne opasne djelatnosti, ali ne pali. Nagovaram ja tako njega, pričam, jedem to voće, divim mu se, slažem od kriški i kolutića auto, kulu, cestu... Džabe! Ništa, ne zanima ga.
„A što ćeš ti onda papati, dijete moje?“
„PUDING!“ provali bez imalo razmišljanja.
Ajme majko mila, koliko drame, koliko scenografije, koliko glume… međutim, divni organski oblici, žive boje, savršene teksture pali su u drugi, ma 16. plan, jer se on sjetio pudinga iz neugledne čašice.
Koliko god se trudio djetetu kuhati fina zdrava jela, trčati u vrt po svježe organsko povrće, koliko god se trudio ne poturati mu prerađena jela, slatkiše i ostale nezdrave gluposti na koje svi padamo, dogodit će se neminovno zaljubljivanje u slatko. Kad-tad, prije ili poslije…
A kad okusi Milka ili Kinder čokoladu, sve one uskrsne i božićne slastice - voće baj baj. Jednostavno nije dovoljno slatko, tekstura je previše zahtjevna za ta mala nepca. I tad počinje borba. Skrivanje slastica na najnevjerojatnija mjesta u kući poput ladice s čarapama i donjim vešom. Davanje čokolade na kapaljku, u dogovoru s ostalim ukućanima da se ne premaši dnevna doza, da ne utječe na osjećaj sitosti u djeteta i na apetit, da ne dobije krila od šećera. U trgovini vježbate disciplinu govoreći mu da može izabrati samo jednu stvar, pa onda opet vježbate disciplinu da dočeka izlazak iz trgovine ili dolazak kući da se ta slastica otvori. Eeee, sve je to mala beba prema rodbini, susjedima, pa čak i slučajnim prolaznicima koji uvijek u džepu imaju neki bombon, čokoladicu, lizalicu.
„Mili, imaš predivne čokoladne oči, kako se zoveš?“ pita starica moje dijete u prolazu.
Šuti on kao zaliven.
„Joj, kad baka već spominje čokoladu, gle što imam za tebe, ako se mama slaže“, pruži mu čokoladicu, a on kao opčinjen podiže rukicu i odmah se predstavlja.
„Gle, mama, dobio sam Kinder carstvo!“
Tako on naime zove Životinjsko carstvo jer mu je Kinder, njegova najdraža čokolada, sinonim za za tu poslasticu.
Majka kiselo zahvali, kimne starijoj gospođi u pozdrav, okrene leđa i prosikti. Pas mater, kako će sad večerati. Ako mu ne dam da pojede tu čokoladicu na licu mjesta, sad i odmah, derat će se kao vol; ako mu dam, pitanje je hoće li išta zdravo i hranjivo više danas okusiti kako brlja hranu u zadnje vrijeme. Čokolada mu daje neki lažni osjećaj sitosti sve dok ne pregladni do te mjere da ujeda.
Lako je kad djeca vole papati, no kad nisu pretjerano zainteresirana za jelo, kad im je to nešto usputno, slatkiši samo unesu pomutnju u dnevni raspored jela. Volim ga nagraditi nakon obroka, time ga pokušavam zainteresirati da barem nešto hranjivo pojede kad mu nije do jela, tako također čuvamo zubiće od karijesa. No možeš ti čuvati koliko god hoćeš kad na svakom ćošku čuči netko tko sa smješkom potura djetetu bombon ili čokoladicu. Ne želim biti bezobrazna, nekulturna, ali mi bezbroj puta dođe da se porječkam s tom starijom gospodom koja šeta s punim džepovima slatkiša poput sv. Nikole ili Djeda Mraza. Rijetki su oni koji mu donesu jabuku jer znaju da ona neće polučiti takav uspjeh – izmamiti taj divni dječji osmijeh na lice. Kako im zamjeriti, kad i sami padamo na njega… svaki dan. A zdravlje, ma bit će zdravlja, pa i vi ste jeli svašta i što vam fali, vele bake i djedovi.
Post je objavljen 05.11.2018. u 11:39 sati.