31
četvrtak
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 19. – Ischgl Samnaun, Austrija/Švicarska (31.01.2013.)
Sinoć je bilo kasno kada sam se došao u Kappl na krajnjem zapadu Tirola, nedaleko granice sa Švicarskom. Od Kitzbuhela do Kappla ima 175 kilometara puta i skoro sve je autoput. Ali iznenada se otvorilo nebo i počeo je takav pljusak da sam morao usporiti. I u Kapplu me dočekala kiša.
Smještaj sam pronašao u Café Hubertus. U prizemlju je tipičan tirolski bar, a iznad su sobe i apartmani. Rezervirao sam preko službene stranice skijališta Ischgl, a cijena dvokrevetne sobe s doručkom je 30 eura. To je bilo najjeftinije što sam pronašao u blizini Ischgla. Ischgl je tek petnaest minuta vožnje udaljen od Kappla.
Osvanulo je danas prekrasno sunčano jutro. Gotovo ni oblačka na nebu. Tko bi rekao da se jučer onako otvorilo nebo?! I temperatura se spustila pa dok na parkingu Pardatschgratbahna stavljam pance na noge, osjećam da me zebu ruke.
Ako sam jučer rekao da je skikarta za Kitzbuhel skupa, što onda reći za Ischgl? Jednodnevna skikarta ovdje dođe luđačkih 47 eura, dok se za dvodnevnu treba izdvojiti čak 92 eura! Ne sjećam se da li sam igdje u Europi ikada platio ovoliko jednu skikartu! Dobro, ne sjećam se ni da li sam ikada uopće bio na ovako velikom skijalištu. Skijalište ima ukupno 238 kilometara deklariranih staza s 43 žice. Već na karti izgleda strahovito veliko. Zapravo se radi ovdje o dva potpuno povezana skijališta: na austrijskoj strani je Ischgl, a na švicarskoj Samnaun. Da, skijalište je na samoj granici između Austrije i Švicarske koja prolazi po njegovim najvećim vrhovima, od kojih nekima nedostaje tek nekoliko metara do 2900 metara nadmorske visine. Moguće je malo skijati u Austriji, onda se žicom dignuti do jednog od vrhova i na skijama slobodno ući u Švicarsku i malo skijati u Švicarskoj prije nego li se vratiš u Austriju. Na vrhovima nema nekih posebnih oznaka granice, ali po tabelama s oznakama staze primjećuje se odmah koja je staza u Austriji, a koja u Švicarskoj.
Ne samo na karti, već i na terenu, skijalište Ischgl Samnaun je divovsko. Dođeš do nekog kuta skijališta, digneš se žicom gore, samo da bi otkrio s vrha žice da se skijalište nastavlja i da malo dalje ima još staza i još žica. Žice su sve odreda nove, a sidra i tanjurići su toliko rijetki poput novca u našoj državnoj blagajni. Ne samo da su žice nove, već su i brze pa si u trenu oka na vrhu planine. Ovo je jedno od žičano najmodernjijih skijališta na kojem sam bio. Nevjerovatna je i raznolikost staza: ima kratkih, ima dugih, širokih i uskih, kako lagano plavih tako i strmo crnih.
ALI…
Uvije postoji ‘ali’. Ovdje u Ischglu taj ‘ali’ piše se velikim štampanim slovima. Priprema staza je očaj. Zapravo da budem egzaktniji – OČAJ. U pola deset sam na jednom od vrhova i spuštam se plavom stazom. Staza je već lagana oranica. Očito je da ratrak ovdje nije tako nedavno prošao. Ljudi je puno, najviše od svih skijališta na ovoj turi, bez obzira na radni dan, ali čak i s tom količinom ljudi staza bi trebala izdržati dulje od pola sata. Već na prvom spustu mi je jasno da će ovo biti jedan dugi dan pun živciranja. Jer ako je ovakvo stanje već u pola deset i to na plavoj stazi, kako li će onda tek biti u jedan ili dva popodne na crvenoj ili crnoj?! Prvi spust sam odradio korektno. No, kada sam natrag na vrhu, i u deset se na drugu stranu spuštam u Švicarsku, staza se više ne može nazvati stazom. Zapravo, nisam siguran ni da li je mogu nazvati oranicom. Jer i oranica je manje razrovana od ovoga. Dok su se prije pola sata tek počele skupljati nakupine snijega kroz koje ili oko kojih nije bilo teško skijati, sada u deset već su nastali hupseri. Ali ne onakvi mekani hupseri kao jučer u Kitzbuhelu, već visoki i tvrdi hupseri, koji su kako je vrijeme prolazilo postajali sve većim i tvrđim. Znam ja skijati po hupserima, ali to mi ne predstavlja nikakav užitak, pogotovo na ovakvima. Ne možeš pustiti skiju kao jučer u Kitzbuhelu zbog tri razloga: 1) odlučiš li u brzini preskočiti hupser (jer su toliko tvrdi da ih skija ne razbija), samo ćeš se nabiti na sljedeći (jer su visoki i čitava ih je šuma); 2) ideš li malo brže oko hupsera, kad tad ćeš mrvicu izgubiti kontrolu i pomesti ćeš nekoga od suskijaša (zaista je previše ljudi danas na stazi); 3) preskočit ćeš hupser, nabiti se na sljedećeg, izgubiti kontrolu i potom pomesti nekog od skijaša.
S vrha svake staze slika šume visokih hupsera pred tobom je za nepovjerovati. Oni hupseri na Sljemenu na ulazu u sedežnicu mila su majka prema ovima. Iskreno se divim početnicima koji ovdje u Ischglu pokušavaju svladati hupsarenje.
A najviše me nerviraju i plave staze koje, unatoč svojoj položenosti, također su pune hupsera. Da stvar bude gore, oko podneva digao se na vrhu jaki vjetar koji je počeo odnostiti snijeg. Jedva da se moglo skijati od njegove jačine. Vrhovi su postali goli led. Tu priznajem da je viša sila i neću to Ischglu uzeti za zlo. Ali općenita nepripremljenost staza, nakon što platiš 47 eura za jednodnevnu skikartu, potpuno je nepoštovanje prema klijentima. Ischgl je razvikano skijalište (na parkingu sam primijetio aute iz čitave Europe, a prednjače Nizozemci) i znaju da sada mogu proći i s visokim cijenama, a lošom kvalitetom usluge. Jednostavno ovdje u Ischglu danas nisam dobio pravu uslugu za svoj novac i definitivno je ovo, generalno gledajući, najlošije skijalište dosad na ovoj turi i jedno od najlošijih uopće. Nije mi toliko važno ni da skijalište ima veliku kilometražu ni da su žice nove i brze ni da li ima dovoljno restorana za nešto pojesti. Meni je na skijalištu najvažnije da su staze pristojno pripremljene da po njima možeš s užitkom skijati, pa bilo to i skijalište samo s kilometrom ili dva staza. Ischgl Samnaun – sva četiri palca dolje.
Samo mi nije jasno kako je recenzija ovog skijališta na skijanje.hr dijametralno suprotna od ove moje.
Još prije posljednjeg spusta u dolinu razmišljao sam, kao uvijek, da bih Ischglu ipak mogao dati drugu priliku. Da se pokaže u drugom svijetlu. Ali onda sam potpuno promijenio. Taj posljednji spust u dolinu bila je kap koja je prelila čašu. Da se razumijemo, ovaj put na početku staze nije bilo nikakve tabele s oznakom “Zatvoreno”. A tamo joj je definitivno bilo mjesto. Od vrha pa skoro do same doline, crvena staza broj 3 je jedna neprekinuta ledena ploha. Nema ni mrvicu snijega ni hupsera pa čak ni zemlje ili kamenja koji bi mogli poslužiti kao potporanj skijama. Samo led bez kraja. Toliko leda da je staza više bila plavkaste boje, baš kao što ponekad sa žice gledamo zaleđene potoke. Da stvar bude gore, staza je dosta uska tako da, uz mnoštvo ljudi, ni nema puno mjesta za manevriranje, a ne možeš ni off piste sa strane jer su ili ponori ili strme stijene koje zatvaraju stazu ili još leda. Najgore je na pola puta: strmina poput našeg Filtera na Crvenom spustu na Sljemenu, ali dugačka nekih dvjestotinjak metara, i najledeniji dio. Čim sam krenuo niz tu strminu, skije su potpuno otkazale. Kao što je već znano, moje Elanice ne drže na ledu. Ali nikada, i ponovit ću NIKADA, u životu nisam osjetio pod nogama da se skije uopće ne mogu zaustaviti na niti jedan način zbog toliko leda i da se noge razvlače u špagu. Ne bih rekao da mi je srce u petama. Srce je odavno na ovoj stazi izletilo iz peta. Kod parkinga sam ga morao kasnije tražiti. Moram priznati da jedini put kada sam osjetio ovaj ne strah, već stravu, bio je prije nekoliko godina u Popovoj Šapki kada sam išao off piste i skija mi zaglavila u dubokom snijegu, a ja sam se skotrljao u provaliju. Ovdje sam se danas vidio nekoliko puta polomljen i kako ležim u bolnici. Naposljetku, hvala Bogu, nisam se polomio. Nisam završio u bolnici. Nisam na kraju ni pao. Spustio sam se sa skijama okomito na padinu skroz do dna. Bilo je bolje ni ne pokušavati raditi zavoje, nego se samo pravocrtno sa skijama okomito na padinu spustiti do dolje. Ionako nemaš što zakačiti. Sve je plavkasti led. Bez pretjerivanja.
Poslije s dna promatram druge. I puno bolji skijaši od mene, s ulaskom na tu strminu, počinju proklizavati nevjerovatnom brzinom. Svaki drugi nađe se na podu i zbog nemogućnosti zaustavljanja klizanja, pobere još nekoliko drugih skijaša, koji se ionako jedva jedvice drže na nogama.
Šlag na kraju su posljednjih sto metara pred gondolom gdje nema ni snijega ni zemlje ni kamenja, čak ni leda, već samo ledenih grumena. Kao da je netko ih skupljao danima ili tjednima u vreće i onda ih je odlučio sve odjedanput posipati po ovih posljednjih stotinjak metara. Rezultat: potpuno razderane skije. Preksutra pod hitno moraju na veliki servis.
Zašto ne sutra? Jer iz inata ne želim više potrošiti ni lipe u Ischglu. Čak danas nisam iz inata ušao ni u niti jedan restoran uz stazu, već sam se kasnije u Kapplu opskrbio u Sparu.
Nažalost, jutros sam uzeo dvodnevnu skikartu pa sutra moram izdurati ovdje. Ali nakon sutrašnjeg dana Ischgl me više ni blizu ne bude vidio.
Da samo još napomenem: obično postižem maksimalnu brzinu od 80-90 km/h. Danas zbog uvjeta ni približno toliko – tek 68.2 km/h, a prosječna brzina 20 do 40 km/h… Razlika govori o “kvaliteti” Ischgla!
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 720.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 68.2 km/h
komentiraj (4) * ispiši * #
30
srijeda
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 18. – Kitzbuhel, Austrija (30.01.2013.)
Pola sata vožnje od Niederaua je čuveni Kitzbuhel, skijalište u kojem sam trebao biti još jučer, ali sam “zalutao” na kraju u Alpbachtal Wildschonau. U Kitzbuhel sam također odavna htio doći, još otkad sam kao klinac počeo pratiti skijanje i slušati priče o legendarnom Streifu. I godinama sam kao koka oko jajeta obilazio okolna skijališta, a Kitzbuhel je uvijek nekako ispadao iz igre. No ne i ove godine.
Skijaška regija Kitzbuhel prostire se na nekoliko brda: iznad Kitzbuhela i Kirchberga, koji su na 800, odnosno 837 metara nadmorske visine, diže se na Pengelstein, Steinbergkogel i Ehrenbachhohe; iznad Jochberga na 923 metara visine žice idu na Wurzhohe; dok iz malo udaljenijeg Mittersilla smještenog na 807 metara nadmorske visine žice “vuku” na Resterhohe i Zweitausender. Vrhovi skijališta nalaze se do nekih 2000 metara visine. Svi ovi dijelovi skijališta međusobno su povezani i vjerovatno bi trebalo par dana da se sve prođe. Osim gore navedenih, iznad Kirchberga je još i Gaisberg, a iznad Kitzbuhela, na drugu stranu od Hahnekamma i Streifa, je Kitzbuheler Horn, međutim ova dva dijela nisu žicama povezana s ostatkom skijališta. Ukupno Kitzbuhel ima deklariranih 170 kilometara staza i 52 žice, od sidra do gondola. Možda opet malo pretjerivanja na dijelu s brojkama na papiru. Skijalište je veliko, ali da ima baš toliko kilometara…
S obzirom da na raspolaganju imam samo jedan dan, odlučujem se orijentirati na središnji dio skijališta tj. na zajednički dio skijališta iznad Kitzbuhela i Kirchberga. Kako dolazim iz Niederaua, odlučujem se parkirati u Kirchbergu jer sam pročitao na skijanje.hr da je u Kitzbuhelu ludnica s prometom, a uostalom i kada se dolazi iz smjera Niederaua, Kirchberg je prvi kroz koji prolaziš. Nažalost, čim sam ušao u Kirchberg, počinju male nevolje jer su putokazi prema gondolama i parkinzima nepostojeći. Nigdje ne postoji, pa čak ni u samom centru Kirchberga, niti jedan putokaz prema žicama. Nakon pet minuta vrtnje po gradiću stajem pred nekim skiservisom i pitam dečke koji tamo rade gdje je jedna od jebenih gondola s parkingom. Kažu samo nastavi ravno cestom. I nastavim ja ravno. I dođem do nekakve gondole. Ali u devet je parking već pun i automobili se okreću nazad. Što sad? Logika kaže da pratiš skibus. I odlučim tako ja za njim. I zaista dolazim nakon minute do drugog parkinga i gondole (putokaz za parking i gondolu je tek desetak metara od istih). Ovdje uspijevam pronaći mjesto, ali ni ovaj parking nije prevelik. Čudi me što jedno renomirano skijalište poput Kitzbuhela nema dobre putokaze, a još više me čudi što su za ovo divovsko skijalište napravljena liliputanska parkirališta.
Jednodnevna skikarta u Kitzbuhela dođe visokih 45 eura. I brzo se Pengelstein gondolom dižem na planinu. Dan je lijep sunčan, ali toplo je. Sinoć je naglo zatoplilo, kišilo je, a jutros je još i toplije. Prognoza kaže da će danas u dolini biti oko osam, devet Celzijaca, a na planini tek nekoliko stupnjeva manje. Nisu promašili.
Ljudi je puno, što me opet iznenađuje s obzirom da je radni dan. Različite su tu nacionalnosti, ali opet se nekako najviše čuju Britanci. Ipak, s obzirom na veliki broj žica, ljudi se toliko rasprše po skijalištu da nema nigdje nimalo gužve. Na žicu se ulazi odmah.
Staze su raznolike, ima i plavih i crvenih i plavih, iako mnoge koje su označene crvenom, baš i nisu tipične crvene, niti su one crne sve tipične strmine. U devet su staze dobro utabane. Ali oko deset, a posebice od jedanaest, kada je sunce užarilo, a temperatura se podigla u neobične visine, što je primjerenije za proljeće, a ne zimu, staze su se posve raspale. Snijeg je postao proljetno mekan. Pojavili su se hupseri, nasreću ledene plohe su posve izostale. I čim meni nema leda, sve je super. Jer moje Elanice vole mekani proljetni snijeg. I dok se mnogi drugi muče skijajući oko hupsera, ja svoje skije puštam ravno kroz njih. Pred mojim Elanicama ovi mekani proljetni hupseri doslovno eksplodiraju. Ma uživancija je pustiti skiju i razbijati hupsere.
Jedina uživancija nije na Streifu. Puno sam očekivao od tog Streifa. Prvo da je jako strm, a drugo da se ipak po njemu može skijati. U stvarnosti Streif ima nekoliko kratkih crnih dijelova, ali većina nije uopće toliko strma. Ono što me potpuno iznenadilo je da je Streif u mnogim dijelovima jako jako uzak. To više nalikuje na nekakvu spojnicu između staza, a ne na stazu. I onda treba zamisliti one majstore od profesionalnih skijaša koji dobiju brzinu na tih nekoliko strmih dijelova i s velikom brzinom uđu u ta uska grla. Ma moraš imati dobar par jaja.
Kako su utrke Svjetskog kupa bile ovdje u Kitzbuhelu prije par dana, još uvijek su djelomično na Streifu ograde, na snijegu se sve plavi od modre galice, a u cilju se rastavlja ciljna arena. Austrijska vojska radi punom parom. Iako je na nekoliko mjesta postavljena tabela “Zatvoreno”, ima skijaša koji se spuštaju po Streifu. Čini se da to nikoga ne dira. Pa tako i ja u dva navrata onako penzionerski idem niz Streif. Brže od penzionerskog skijanja ovdje se ne može jer ratrak nije vidio ovu stazu otkad je završio Svjetski kup. Ne da su hupseri, nego su hupserčine koje ni ovo toplo vrijeme nije uspijelo smekšati. Skijanje niz Streif po ovim hupserčinama je kao da sam zajao bikčinu na američkom rodeu. A usput treba i uspješno izbjegavati plastične boce i drugo smeće koje je po stazi ostalo nakon Svjetskog kupa.
Osim Streifa i gotovo sve ostale staze koje vode u dolinu prema Kitzbuhelu ili Kirchbergu jako su uske tako ako je netko došao ovdje u potrazi za lijepim dugačkim i širokim stazama, jako će se razočarati.
Kako se približavaš dolini, snijeg je sve mekši, a pred samim Kitzbuhelom i Kirchbergom on je više smeđi, nego bijeli. U konačnici triput sam se spustio do Kitzbuhela u dolini i triput također u dolinu, ali do Kirchberga. Jednostavno moje skije obožavaju ovakav snijeg, a ja ga obožavam zajedno s njima.
Natrag na planinu iz Kitzbuhela vraćaš se poznatom Hahnenkamm gondolom, gdje gotovo svaka kabina (ima par koje su još uvijek bezimene) nosi ime nekog skijaša koji je pobijedio na Streifu u Svjetskom kupu. Pikirao sam na onu Ivice Kostelića, ali ni u tri pokušaja nisam je uspio uhvatiti. “Uhvatio” sam Henri Duvillarda, Marc Girardellija i Dumeng Giovanolija. Ivičinu kabinu uvijek sam uhvatio sam na pola brda dok se u suprotnom smjeru spušta prema dolini. Super je što su u svaku od tih kabina s imenima skijaša postavili i natpis kada je taj skijaš ovdje pobijedio i u kojoj disciplini.
Posljednji spust prema parkingu totalna je uživancija jer sam u potpunosti sam na stazi. Odabrao sam stazu br. 26, na kojoj je na vrhu pisalo “Closed”. Malo sam ostao zatečen isprva jer sam na nju računao da se vratim do auta. U protivnom, s obzirom da je već četiri sata, spustio bih se drugom stazom u dolinu i onda bih trebao par kilometara pješke u pancama do auta, tegleći skije na ramenima. Ma jok, kako bi rekao Malkočoglu Bali-beg. Prođem ja tu “Closed” tabelu kao da je nema i ravno po dvadesetšestici. Isprva je sve u savršenom redu. Ali kako se približavam dolini, staza postaje djelomično ledena, a onda se pojavljuju zemljani dijelovi poput točaka dalmatinera. Sve više i više. Ali za sve nas koji živimo podno Sljemena, ovo bi trebao biti laki posao: “Izbjegni zemlju” slalomsko skijanje. Na kraju sve pet. Uspio sam.
Kitzbuhel nije loše skijalište, ali niti je jedno od onih za koje bih rekao da je odlično ili čak vrlo dobro. Dobro je, ali ima i boljih. Imao sam sreće da nije bilo danas leda, već mekani proljetni snijeg. A dvostruka sreća je što danas u niti jednom trenutku nisam osjetio ni muskulfiber u nogama niti bolove u lijevom koljenu. Danas kao da se sve meni posložilo. I naravno da mi je to sve popravilo donekle sliku Kitzbuhela. Međutim, kao što sam ranije napisao, staze su ovdje relativno kratke, a onih par dugih koje idu u dolinu preuske su za jedno dobro skijanje. Više nalikuju spojnicama. Žica ima kao u bajci i većina je nova, ali nekako je većina žica prespora kada se usporedi s drugim skijalištima i ponekad treba čitav kurac vremena da se dođe do vrha. Restorana uz staze ima dosta, ali cijene su paprene. Na mnogim mjestima i gotovo dvostruko skuplje nego na drugim skijalištima. Primjerice, u Maierlalmu jedna ukusna, ali mizerno mala tirolska juha od krumpira dođe 5,90eura! I onda se opet vraćamo na problem parkinga i putokaza…
U konačnici sam se unatoč svemu jako dobro naskijao i nastavio bih se skijati da nisu u četiri zatvorili žice. Jer i snijeg i koljena su mi danas odgovarali. Ukupno odskijanih 57.4 kilometara. Najviše dosad na ovoj turi…
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 57.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 676.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 79.6 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
29
utorak
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 17. - Alpbachtal Wildschonau, Austrija (29.01.2013.)
Jučer popodne na putu od Schladminga do Niederaua prošao sam kroz čitav niz skijališta. U glavi su mi ostala zvučna imena poput Altenmarkta, Zell am Seea, St Johann in Tirol... Kada sam se dokopao Niederaua već je bio mrak.
Zamislite vi moje iznenađenje kada sam jutros odgrnuo zavjese i pred hotelom ugledao sedežnicu. "Koji k****?!", upitao sam se. Bacio sam se na internet da vidim kakvo je to skijalište u kojem sam se neočekivano našao. Jer kao što sam već napisao, smjestio sam se ovdje samo zato jer je ovaj mali obiteljski hotel bio najjeftiniji, a da nije predaleko Kitzbuhela. Tko bi pomislio da ću za 25 eura dobiti sobu uz stazu?!
Internet me iznenađuje: Niederau je malo skijalište, ali u sklopu Alpbachtal Wildschonau skijaške regije (o kojoj do danas nisam čuo ni riječi). Ovo je skijalište totalna nepoznanica za mene, ali bergfex kaže da sveukupno ima čak 46 žica, od čega sedam gondola, i 145 kilometara staza, od kojih više od polovice čine crvenjaci. Gledam kartu skijališta i zaista skijalište se čini ogromno. Dio iznad Niederaua, gdje je moj hotel, ima tek desetak staza i nije povezano s ostatkom skijaške regije. Od Niederaua vozi redovito skibus do Auffacha iznad kojeg je Schatzberg planina na koju se može popesti gondolom iz Auffacha i s druge strane drugom gondolom se prebaciti na još jednu planinu, Wiedersberger Horn. Još dva nepovezana skijališta, Oberau i Reith im Alpbachtal su vrlo mala i nevažna. Niederau, Oberau, Schatzberg, Wiedersberger Horn i Reith čine skijašku regiju Alpbachtal Wildschonau, ili kako ju promoviraju - Ski Juwel. Ski dragulj.
Odlučujem danas prekrižiti Kitzbuhel i nenadano istražiti ovo skijalište kada mi se već pružila prilika. Vlasnica hotela daje mi karticu gosta s kojom dobivam pravo na besplatni skibus pa tako Duster danas odmara. I usput dodaje da njen muž u petak ide na Sljeme jer je ovaj vikend na Crvenom spustu nekakvo FIS natjecanje u sinkro skijanju. Baš će se usrećiti kada vidi Sljeme!
Ujutro odlučujem odraditi ovaj mali dio skijališta iznad Niederaua. Skije na rame i pješice dvije minute do žice. Uzimam jednodnevnu skikartu za 39,00 eura. Inače, postoji i kombinirana skikarta s Kitzbuhelom, ali meni ona ne odgovara.
Skijalište iznad Niederaua ima najviše točke na 1500-1600 metara nadmorske visine, a najniža je u mjestu na 828 metara. Na karti su staze ravnomjerno obojane crvenom i crnom bojom dok je plave jako malo. U stvarnosti stanje je potpuno drugačije: crvene više nalikuju na plave, a crne su daleko od austrijskih standarda - više su crvene, nego crne. Veoma čudno. A najčudnije od svega je crna staza broj 18 na kojoj se cijelim putem moram odgurivati. Prvo sam pomislio da sam krivo vidio i da su mi moje narančaste gugle pomiješale boje. Pa sam skinuo gugle pred jednim od putokaza i na vlastite oči se uvjerio da je staza zaista označena crnom bojom. Mora da ju je farbao neki teški daltonist. Bez obzira na tek desetak staza, staze su ovdje duže, pogotovo one koje s vrha vode u mjesto u dolini, ali ne treba očekivati previše kilometara. Opet, nisu prekratke. Konfiguracijski ritmičke, dobro speglane, leda minimalno, ljudi malo. Jedina zamjerka su putokazi kojih je jako malo, pogotovo na raskršćima, pa u trenucima slabe vidljivosti (kao danas zbog umjerenog snijega) treba upiknuti stazu. Žica nema puno, ali gondola i četirisedežnica su dosta nove, dok su ostalo sidra, ali niti jedno od sidra nije predugo ili presporo. Sve u svemu, zanimljivo je ovdje provesti koji sat.
Ja sam točno imao dva sata za Niederau jer u pola dvanaest moram uhvatiti skibus za Auffach ne bih li nabrzaka istražio i drugi dio ove ski regije. Vožnja do Auffacha traje svega dvadeset minuta i skibus staje točno pred Schatzbergbahn gondolom. Do prije mjesec dana Schatzberg iznad Auffacha i Wiedersberger Horn iznad Alpbacha bili su nepovezani. A onda je u prosincu u pogon puštena nova gondola koja je povezala ova dva skijališta. Sada je moguće, što i ja činim, iz Auffacha gondolom se popesti na Schatzberg, s druge strane planine spustiti se gotovo do doline, uzeti drugu gondolu na Wiedersberger Horn i spustiti se ekstra dugačkom crvenom stazom s druge strane Wiedersbergera kroz do doline. Naravno, treba biti oprezan i imati na umu tajming jer ako zakasnite na posljednju gondolu iz te zadnje doline, zaglavit ćete iza dvije visoke planine i sam Bog kako je onda moguće vratiti se do Auffacha. Jer skijalište je jako izduženo s jako dugim stazama. Najviši dijelovi skijališta su na nekih 2000 metara, a najniži na 850 do 1050 metara.
Staze su ovdje uglavnom crvene, iako bih ja osobno mnoge od njih ofarbao plavom. Deklarirano plave staze su skoro pa nepostojeće, dok su crnjaci, iako ni ovdje prestrmi, svi redom zatvoreni zbog manjka snijega. Snijega ima dosta izvan staze, dok na stazama već sredinom dana izbija dosta leda, a na crnjacima se čak nazire i zemlja. Čudno. Ljudi je ovdje poprilično što me iznenađuje s obzirom da je radni dan. A iznenađenje nad iznenađenjima jest što je sve krcato Britancima. Na stazama i u bircevima više se govori engleski, nego njemački, a na parkingu je popriličan broj onih čudnih britanskih automobila s volanom na krivoj strani. S toliko ljudi staze su ovdje propale već oko pola jedan, a u jedan se počinjem pitati koja je svrha nastavka skijanja. Led i hupseri posvuda. A oko dva počinje i prava mećava. Na vrhu toliko puše da je teško kretati se. Vidljivost je toliko smanjena (iako cijeli dan je loša) da uopće ne vidim konture staze. Svako malo ili skačem iznenada preko hupsera ili se odjedanput skližem preko ledenih ploha. Ništa se ne vidi. Uz sve to, već sam se navikao na muskulfiber u obje noge, ali danas se pojavilo ono čega sam se pribojavao - lijevo koljeno. Ove sezone svako malo me jebe lijevo koljeno. Danas je došlo do toga da se moram pomučiti uopće savinuti lijevo koljeno, a onda sa svakim zavojem i stavljanjem težišta na njega javlja se bol koja je na trenutke jaka i vrlo neugodna. I sada ti s takvim koljenom ne samo radi zavoje, već i skači preko nevidljivih hupsera! Pao na kraju nisam i uspješno sam se vratio u Auffach, ali lijevo koljeno je jednostavno i totalno sjebano...
Danas sam se na stazi počastio s dobrim gulašom u restorančiću Liftstuberl u posljednjoj dolini. Cijena 4,50 eura što je ok za pristojnu porciju. Bečki je ovdje 9 eura.
Što na kraju reći o Alpbachtal Wildschonau? Dragulj jest, ali nažalost još uvijek neizbrušen dragulj. Imam podijeljene osjećaje. Regija je zaista ogromna i staze su vrlo raznolike tako da ovdje mogu naći nešto za sebe i početnici i profesionalci. Uz to, tu su i staze za sanjkanje, a snowboarderi imaju čak tri snowboard parka. Žica je puno, većinom su moderne i brze i nikada se ne čeka na ulaz. Mjesta za pojesti i popiti ima više nego dovoljno i po pristupačnim cijenama. Nažalost, staze bi se mogle puno bolje pripremati jer unatoč dosta snijega izvan staza, na stazama je dosta leda, a na nekima čak i zemlje. Staze vrlo brzo propadaju. Ok, puno je ljudi, ali može se bolje. Iznenađuje me količina ljudi u jednom radnom danu. Možda je malo pregužvasto za moj ukus. Strah me pomisliti kako je ovdje vikendom. Također, trebalo bi se postaviti malo više putokaza. U konačnici, nije loše, ali može biti puno bolje. Ipak, volio bih dogodine ovdje se vratiti na par dana i dati Alpbachtal Wildschonauu još jednu priliku.
U Niederauu se opskrbljujem u Sparu koji je tik do hotela. Cijene normalne. Navečer razmišljam prošetati mjestom jer sam vidio da ima puno birceva i čak jedan Irish pub. Ali onda je počela jaka kiša i izgubio sam volju.
Sutra zaista put Kitzbuhela, ali nažalost prognoziraju naglo zatopljenje i nekih do 10 Celzijaca. Očekujem juhu. Samo da posluži koljeno...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 43.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 619.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 90.1 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
28
ponedjeljak
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 16. - Schladming (Planai & Hauser Kaibling), Austrija (28.01.2013.)
Namijestio sam budilicu u pola devet. Na sat sam pogledao u pola osam, još se malo okrenuo i poluodspavao. Digao sam se konačno u 08:20.
Spustio se serpentinama do Schladminga i ovaj put parkirao u deset uz Golden Jet gondolu koja vodi na Planai. U samom središtu Schladminga uz Planai gondolu Austrijanci su napravili novo skijalište za potrebe Svjetskog prvenstva u alpskom skijanju koje će se u Schladmingu održati od 4. do 17. veljače. Pročitao sam na službenoj web stranici skijališta da se ne preporuča ići prema toj gondoli i tom parkingu. Također, zbog priprema za svjetsko prvenstvo, čitava donja polovica Planai brda je posve zatvorena za skijanje, kao i crna FIS staza na Hauser Kaiblingu. Time se bitno smanjila kilometraža na Planai brdu koje deklarirano ima 32 kilometara staza, uglavnom crvenih, a neznatno plavih i crnih. Ovim zatvaranjem možda je u funkciji tek malo više od polovice kilometraže. Hauser Kaibling ima deklarirano 37 kilometara staza, crvenih i plavih te malo crnih, iako mi se ove crne na Hauseru ne čine nimalo strme i više naginju prema crvendaćima.
Vrijeme je oblačno, ali nema difuznog svijetla pa se staza vidi. Lagano pada snijeg, a oko podneva počinje malo jače da bi naposljetku prestao. Ništa strašno. Staze savršene. Na Planaiju i Hauseru danas nema ni 5% leda koji je jučer bio na ostala dva brda. Dobro, i ljudi je puno manje jer je radni dan. Ali imam osjećaj da je na ovim brdima nešto više snijega koje je bolje utabano, a led se pod skijama osjeća tek neznatno. Ma divota je danas pustiti skiju i raditi duge zavoje od ruba do ruba bez straha da ćeš možda u nekom trenutku poljubiti led. A čim nema leda, moje Elanice su kao doma. Veći dio dana provodim na Hauseru, a puno manje na Planaiju zbog zatvorenih staza.
Iako sam namjeravao završiti ranije sa skijanjem, negdje oko dva, uvjeti su bili toliko dobri da naposljetku završavam u tri. Dan je na kraju prošao nešto lakšim tempom, iako sam na kraju ponovno prešao granicu od 40 odskijanih kilometara. Nije to teško. Dovoljno se par puta na Hauseru spustiti od vrha brda do doline jer ima par dužih staza.
Noge su se danas popravile. Ne znam da li je peti skijaški dan jučer bila nekakva kritička točka, koju čim sam preživio krenulo je na bolje, ili je ona mast protiv muskulfibera, popraćena s po dva andola navečer i ujutro, koju sam dobio u našoj ljekarni, učinila čudo. A i moram priznati da mi puno više godi probuditi se malo kasnije i krenuti sa skijanjem u deset. Naravno, kada nije vikend.
Nastavljam autom prema Kitzbuhelu tj. Niederau, nedaleko Kitzbuhela gdje sam u Alpenhof Wildschonau pronašao sobu za 25 eura na noć. Niederau je nekih dvadesetak kilometara udaljen od Kitzbuhela što je prihvatljivo. Jer smještaj u samom Kitzbuhelu je popizditis skup.
Cesta od Schladminga do Niederaua B311 je većim dijelom brza cesta, čak i na trenutke dvotračna, a dionica je dugačka 175 kilometara. Ako netko ide prema Kitzbuhelu, moja je preporuka natankati auto do vrha što je prije moguće jer kako se približava Kitzbuhel cijene goriva sve su više. Na nekim benzinskim i do 15 centi po litri više nego oko Schladminga.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 43.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 575.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 89.3 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
27
nedjelja
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 15. - Schladming (Reiteralm & Hochwurzen), Austrija (27.01.2013.)
Jučer sam na benzinskoj kupio nekakav sprej protiv leda na staklima automobila. Dopizdilo mi je strugati led svako jutro. Za razliku od uobičajenih sprejeva koji se stavljaju na led kako bi ga razbio, ovaj austrijski sprej stavlja se na stakla večer prije tako da sprečava zaleđivanje. I čini se da funkcionira. Iako je noć bila jako hladna, stakla su me ujutro dočekala bez leda. Jedino da je cijena malo niža. Sedam eura je možda malo too much, ali barem me riješilo jutarnjih muka.
U Schladmingu sam lani bio prvi put i to na jednodnevnom izletu preko Izazova. Sjećam se da sam tada proletio od početka do kraja i onda brzo nazad da mi bus ne pobjegne, jer je skijalište jako izduženo. Dobio sam uvod u skijalište i svidjelo mi se što sam bio vidio u tom jednom danu. Odlučio sam vratiti se dogodine, ali malo duže. I evo me. Nažalost, na raspolaganju imam samo dva dana.
Schladming se zapravo rasprostire na četiri paralelna brda: Hauser Kaibling, Planai, Hochwurzen i Reiteralm. Vrhovi svih brda su na između 1860 i 2015 metara nadmorske visine, a kraj skijališta je na 745 do 780 metara. Odlučio sam danas "odraditi" Reiteralm i Hochwurzen, a sutra se baciti na Planai i Hauser Kaibling. Auto parkiram u Pichlu, na parkingu uz dvije žice od kojih jedna ide na Reiteralm brdo, a druga na Hochwurzen. Boljeg mjesta za danas nema. Nedjelja je. Očekujem gužve. Stoga sam na parkingu već u pola devet. Pripremam se za skijanje, kupujem kartu (dvodnevna dođe dosta visokih 87 eura) i u petnaest do devet već sam na žici. Iako većina žica radi od devet do četiri, ima i onih koje počinju raditi u 08:15, a završavaju u 17:00. Iznenađuje me da gužve uopće nema. Čak sam se na parkingu parkirao vrlo blizu žica, a na žicu sam ušao bez ikakvog čekanja. Onda mi je sinulo: Schladming je veliko skijalište, a i dio je čuvene Ski Amade skijaške regije koja broji 28 skijališta i oko 860 kilometara staza, tako da nije teško da se mnoštvo ljudi izgubi na njihovim stazama.
Reiteralm brdo ima ukupno 32 kilometara staza, uglavnom crvene, a žice su uglavnom gondole i sedežnice, što nove što stare, te nekoliko sidra. Brdo je lijepo ispresijecano njima da ne moraš puno razbijati glavu kako doći do vrha s bilo koje točke na brdu.
Snijega ima, ali najmanje od svih skijališta dosad na ovoj ski turi. Već u devet osjećam pod nogama led sakriven pod nekoliko milimetara snijega, a na dijelovima od početka je čisti led, pogotovo na crnjacima. Jedna od mojih prvih staza danas je crna 3a. Nju lani uopće nisam primijetio jer nisam imao puno vremena istraživati Reiteralm, s obzirom da nam je bus bio parkiran skroz na drugoj strani u Hausu. Iako ne volim početi dan s crnjakom dok se nisam još ugrijao, zaključio sam da je danas, s obzirom na ne tako dobru kvalitetu snijega na stazama, pametno prvo odraditi crnjake dok su još koliko-toliko sređeni i dok se nije pojavio dodatni led i hupseri. Samo ću reći da je 3a, iako dugačak možda svega stotinjak metara, jedan od najvećih crnjaka koje sam ikada vidio. Ipak uspijevam ga proći bez previše problema zaobilazeći uspješno ledene plohe. Nakon ovog crnjaka, crvenjaci su postali skoro pa mačji kašalj. Bili bi pravi mačji kašalj da imam odmorne noge. Ali pet kontinuiranih dana na skijama i oko 200 odskijanih kilometara uzeli su svoj danak. Noge su mi tvrde poput balvana, u koljenima imam feeling kao da mi nešto preskače svaki put kada malo čučnem, a i čudim se sam sebi da uopće mogu čučnuti u skijaški položaj. Ozbiljno počinjem razmišljati da negdje uzmem slobodan dan od skijanja i malo se odmorim. Za početak, odlučujem sutra malo duže odspavati i krenuti kasnije na skijalište i potom ranije i završiti. No, onda će mi još preostati vožnja do Kitzbuhela od cca dva sata pa piši kući propalo. Moram razmisliti...
Drugu polovicu dana provodim na susjednom Hochwurzen brdu koje je najmanje od četiriju u Schladmingu. Ima svega 17.5 kilometara staza, ponovno najviše onih crvenih. No, iako su i ovdje staze lijepe, duge, široke i ritmičke, s malo ljudi, leda ima puno. Pogotovo jer su staze u drugoj polovici dana dosta iskijane. Uz led tu su i hupseri, ali leda je toliko u drugoj polovici dana da ne pomaže ni skijanje po hupserima. U jednom trenutku spuštam se do doline ne bih li naoštrio skije jer osjećam da su se istupile. Kaže mi tip u servisu da bi me to zadovoljstvo ispalo nekih 25 eura. Ne hvala. Odlazim do auta po svoju brusilicu i nabrzaka naoštrim skije. Nakon toga se malo bolje ponašaju na ledu, ali daleko od dobrog. Jednostavno moje Elanice Magfire 82 xTi prolaze sve OSIM LEDA. Jebiga, ne možeš imati sve!
Kako se oko pola tri pojavilo nakratko i sunce, prebacujem se nakratko na Planai brdo, iako nije danas bilo u planu. Ali to je jedini dio skijališta koji je osunčan ovako popodne. Ne znam da li sam dobro napravio ili ne, ali spust niz crvene staze 12 i 6 samo je dodatno opteretio moje sjebane noge. Led, hupseri, čak i kamenje na donjem dijelu šestice.
A vrhunac je uslijedio na samom kraju. U pola četiri mi postaje jasno da se moram dokopati Reiteralma, inače ću morati ići pješice u pancama par kilometara do auta. Prebacujem se natrag na Hochwurzen, a potom Gipfelbahn Hochwurzen gondolom skroz do vrha brda da bih se na drugu stranu spustio do Reiteralma tj. Pichla. Gotovo da sam sam na stazi jer pametni su se odavno maknuli. Već pomalo počinje padati mrak kada se spuštam niz stazu 31 na Hochwurzenu. Konture staze uopće ne vidim. Samo pod nogam osjećam sada led pa onda neki hupser pa led pa hupser i tako u nedogled. Čudim se kako noge uopće još slušaju. A onda dolazi kraj koji je brutala nad brutalom: serpentinasto usko spuštanje do Pichla. Staza je tu jedna velika neprekinuta ledena ploha, a u oštrim zavojima su urezani duboki žlijebovi u koje ulaziš u popriličnoj brzini jer teško je kontrolirati brzinu i rubiti na čistom ledu. Majko moja! Kada sam se napokon dočepao Pichla i parkinga, četiri i dvadeset je. GPS pokazuje da sam od vrha do dna napravio nekih šest kilometara. Ledenih šest kilometara. Brutalno. Ne znam gdje mi je bila pamet.
A noge? Ne pitajte. Bolje ne pitajte. Kako Schladming posvuda na skijalištu ima besplatni wifi, jedino sam danas stao pola sata da pogledam drugu vožnju slaloma iz Kitzbuhela (Majstore, svaka čast na podijima!) i dvadeset minuta da naoštrim skije. Ostalo je bilo skijanje i samo skijanje od 08:45 do 16:20. Još mi nije jasno kako sam izdržao 55 kilometara???
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 55.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 532.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 89.9 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
26
subota
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 14. - Katschberg, Austrija (26.01.2013.)
Hotel u kojem sam sinoć bio smješten Gasthaus Hubertus je mali obiteljski hotelčić u mjestu Malta, par kilometara udaljen od slikovitog Gmunda i tridesetak od Innerkremsa i Katschberga. Čisto, toplo, udobno, pristojan doručak, ali nema interneta. Cijena: 34 eura.
Prednost odlaska na skituru busom i vlakom umjesto autom je što se rano ujutro svako jutro ne moraš baviti odleđivanjem auta. Jutros kada sam izašao van, imao sam što vidjeti: stakla zaleđena da ih ni sprej za odleđivanje nije uspio odlediti. A onda je sprej vrlo brzo nestao i morao sam se baciti na opako struganje. Jutarnja tjelovježba na -10 Celzijaca.
Katschberg je još jedno od skijališta koje mi je godinama "bježalo". I ove godine, motoriziran, odlučio sam se provesti ondje jedan dan. Cesta do Katschberga je dosta strma i zavojita da više od treće brzine moj Prašinar ne može potegnuti. I Bome se dobro napio. Parking nalazim u centru Katschberga na 1641 metara nadmorske visine. Dolazim dvadeset minuta prije otvaranja žica, a najdonji dio parkinga već je popunjen. Subota je i ovo je posve razumljivo. Moram malo hodati do staze.
Službeno Katschberg ima 70 kilometara staza: 10km plavih, 50km crvenih i 10km crnih staza. Naravno da ni ovdje na terenu ne vidim takvu kilometražu. Što se tiče boja, tu su donekle pogodili. Katschberg je prvenstveno crveno skijalište s jako malo plavih staza, a one koje su označene kao crne nisu u potpunosti toliko strme, već samo par kratkih dijelova.
Skijalište je smješteno na dva brda Tschanecku i Ainecku. Prvo ima najvišu točku od 2030 metara, a drugo od 2220 metara. Prvo odlazim na Tschaneck gdje su tri dosta nove sedežnice i nekoliko sidra. Ulaz na šestsedežnicu Tschaneckbahn, najjbližu parkingu, čeka se 15 minuta. Eto zašto ne volim skijanja vikendom! Nije ništa bolje ni na drugim žicama. Svugdje se čeka, negdje manje, negdje više. Ali momentalnog ulaza na žicu danas nema.
Staze na Tschanecku su dosta kratke i nisi ni krenuo s vrha, a već si na dnu u još jednom redu za žicu. Snijega ima. Staze su tvrde, ali, za razliku od prethodna tri dana, već od prve minute osjećam pod nogama prikriveni led. Znam da staze neće dugo izdržati, pogotovo pod ovakvim naletom skijaša. Na Tschanecku je gužvasto. Odlučujem se prebaciti na Aineck kojeg je oko deset upravo počelo osvjetljavati sunce. Tschanek je osunčan od ranog jutra. Aineck dakle malo kasni.
Postoji poveznica između Tschanecka i Ainecka, ali usprkos i postavljenom kratkom pokretnom tepihu ipak je potrebno malo odgurivanja. Ništa strašno.
Na Aineck strani skijališta stara, ali pristojno brza trosedežnica iz 1987. godine vodi do samog vrha. S vrha prekrasan pogled na okolne snijegom prekrivene planine i doline. A kada si jednom na vrhu, može se krenuti na dvije strane Ainecka: ili natrag prema crvenom ili crnom stazom prema Katschbergu, ili na drugu stranu planine prema mjestu St Margarethen. Na toj drugoj strani staze su puno duže, uglavnom crvene, i uživancija je spustiti se od samog vrha do St Margarethena. Čak i unatoč činjenici da se od početka osjeća više leda nego na Tschanecku pa treba biti oprezan. Ipak, ne mjestima puštam skiju jer je ljudi ovdje puno manje pa ako se i ja sjebem, barem neću sjebati druge oko sebe. Na kraju nema ni danas pada, ali u jednom trenutku dosežem 90.5 km/h. Daleko je to od prošlogodišnjih 104.4 km/h u Garmisch Partenkirchenu, ali to više ne želim isprobavati. Pa makar i na praznoj stazi.
Ono što mi na ovom skijalištu odmah upada u oko je da su ljudi na stazi uglavnom dobri, vrlo dobri ili odlični skijaši. Gotovo su posve izostali početnici i kamikaze.
Oko pola jedan radim pauzu u Aineckstube. Cijene su ovdje opet nakon Innerkremsa u porastu: bečki s pomfritom dođe 10,50eur. Uzimam veliku knodelsouppe za 3,90eur i porciju pomfrita za 3,50eur. I onda se bacam na ležaljku i kratki spavanac+sunčanje.
Nakon ručka vraćam se polako prema Tschanecku. Staze su u pola jedan i na prvom i na drugom brdu pune hupsera koji mi toliko i ne smetaju jer nisu pretvrdi pa čak i skijam po njima radije nego po ledenim plohama. Jer leda ima jako puno. Količina snijega na stazama u Katschbergu je daleko manja nego prijašnjih dana u Bad Kleinkirchheimu, Turracheru i Innerkremsu. Moje Elanice sve prolaze, ali na ledu se ne snalaze. Noge su nakon četiri dana intenzivnog skijanja dosta umorne pa ne želim riskirati ozljedu na ledu. U pola tri odlučujem baciti rukavice.
Natrag u auto. Do Schladminga odlučujem uzeti najbržu moguću rutu koja uključuje autoput i jedan tunel koji se dodatno plaća 5,00 eura. Druga planinska opcija koja zaobilazi Tauerntunnel nije mi danas po volji. Ukupna kilometraža od Katschberga do Schladminga je 75 kilometara, a do mog smještaja u Ramsau im Dachstein još dodatnih desetak kilometara serpentina i poluzaleđene staze. Prašinar opet pošteno pije. Bome se danas razveselio.
Preko tiscover.com pronašao sam sobu u Gasthaus Steinbauer za 32,00 eura na noć. Kako sam na mail prethodno dobio i kod za popust, konačna cijena za noćenje ispada smješnih 22,00eura. Jako dobar smještaj, najbolji dosad, i - super brzi internet! Finally!
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 38.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 477.2
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 90.5 km/h
komentiraj (2) * ispiši * #
25
petak
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 13. - Innerkrems, Austrija (25.01.2013.)
Snijeg je sinoć nastavio padati i nakon što sam otišao spavati. Ujutro na cesti par centimetara svježe napadalog snijega. Tek oko pola sedam prošla je ralica i maknula snijeg. No, prekrasno. Na cesti se već napravio sloj leda. A cesta uska i zavojita. Hvala Bogu na dobrim gumama i pogonu na četiri kotača pa prolazim bez problema. Neki su, koliko sam vidio, na kotače stavili lance. Moji su nastavili odmarati u gepeku.
Od Gnesaua do Innerkremsa postoje dvije opcije. Jedna je dugačka četrdesetak kilometara i ide se tzv. Nockhalmstrasse poprijeko preko planina. Druga je gotovo dvostruko duža i ide na Bad Kleinkirchheim i dalje zaobilazno preko Millstaterseea. S obzirom na noćašnji snijeg i pun kurac serpentina koje su vidljive na Nockhalmu, odlučujem se za ovu drugu zaobilaznu opciju. Vožnja naposljetku ispada sat i pol. Plus minus.
U Innerkrems sam odavno htio doći. Još otkako sam za njega saznao kao mjesto treninga naše ski reprezentacije i gdje je Ivek kao doma. Pa kažem ja ovaj put sebi idemo vidjeti gdje to Ivek skija.
Innerkrems je malo skijalište s ekstra malim selom od par kuća. Nema tu velikih supermarketa ili velikih trgovina skijaške opreme ni diskoteka ni apres ski mjesta kao što to imaju druga skijališta. Što se tiče staza, puno manja je kilometraža u stvarnosti nego na papiru. Službeno 45 kilometara staza. Realno puno puno manje. Turracher Hohe koji deklarirano ima trideset i kusur kilometara staza čini mi se puno veće. Da mi je znati gdje su Austrijanci ovdje u Innerkremsu izvukli njih 45?!
Skijalište je rasprostranjeno na dva međusobno suprotna brda između kojih je prostrani parking pa se ne moraš brinuti hoćeš li pronaći mjesto i da li ćeš se trebati gurati. Osim otvorenog, tu je i zatvoreni parking. Malo jest megalomanski za ovako malo skijalište. Da bi se s jednog brda prebacio na drugo, nažalost potrebno je skidati skije i malo propješačiti par desetaka metara. Druge nema.
Ja prvo odlazim na dio skijališta podno 2200 metara visokog Zechnerhohea i 2086 metara visokog Mattehanshohea. Ovo brdo je više od onog drugog i vrh skijališta je iznad linije drveća. Prizor je fantastičan kada napokon nakon petnaestak minuta vožnje starom nenatkrivenom dvosedežnicom dođeš do vrha: savršeno bijeli vrhovi bez drveća koje kupa jutarnje sunce. No, unatoč savršeno sunčanom danu, vjetar nemilice dere i to dok si na sedežnici ili na sidru uz nju dere ravno u lice. Rekao bi jedan moj kolega skijaš - brutalno hladno. Temperatura je sigurnih -10 Celzijaca, ako ne i manje. Utrnuli mi prsti na rukama i nogama, potkapa ne pomaže za lice, a i današnji dupli sloj odjeće ne pomaže puno. Jebeno je hladno.
Snijega ima puno. Ugođaj je pravi zimski. Hvala Bogu da nakon dvije kakve-takve zime imamo jednu pravu. Staze jako jako tvrde, a na mjestima preko ratrakom speglanih staza ostavljen je koji centimetar pršića. Milina. Jedino što je ratrak ostavio i svoje tragove pa valja biti oprezan. Ono što je čudno na ovom brdu su staze koje su po konfiguraciji jako grbave pa nije prepametno pustiti skiju ako ne poznaješ dobro teren. Meni se u jednom trenutku skoro dogodilo da sam tresnuo kada sam malo pustio skiju, a vjetar mi u leđa još dodatno "pomogao" da dođem do 77 km/h. Preda mnom se iznenada ukazala grba. Malo je falilo.
Jedna stara duga dvosedežnica i dva stara sidra, od kojih je jedno predugo - to je rekapitulacija Zechnerhohea i Mattehanshohea. Još da ne puše mogli bi i proći. Staze su plave s tek neznatnim crvenim dijelovima i dosta kratke, s izuzetkom jedne jedine crvene koja se spušta do doline. Ali ni ona nije Bog zna koliko duga. Njome se spuštam jer me vjetar dobrano ohladio nakon sat vremena.
Na drugom dijelu skijališta podno 2128 metara visokog Grunleitennocka ljudi je malo više, ali još uvijek šačica. Ne sjećam se ni da je naše Sljeme u onoj sezoni bojkota kada je Bandido bio nabio cijene skipassa imalo toliko malo ljudi. Na onom prvom brdu ljude na stazi mogao sam izbrojati na prste jedne ruke. Na ovom drugom ih mogu izbrojati na prste dvije ruke. Odlično ako želiš malo ludovati po stazi bez straha da će ti netko podletiti pod skije. Tu su neki naši mladi skijaši koji treniraju (na parkingu sam uočio dva Cro Ski kombija) i za njih je rezervirana jedna crveno-crna staza. Sve druge su otvorene za rekreativno skijanje.
Staze su ovdje i dalje jako tvrde, ali bez leda, srednje dužine i uglavnom crvene, ali bez grba pa je nije ni čudno zašto ovdje ima više ljudi. Ah da, i vjetar ovdje nije toliko jak. Ipak, ovdje četverosedežnica ima zaštitnu haubu. Osim nje tu su i dodatna tri sidra. I to bi bilo to što se tiče žica.
Za dva i pol sata prošao sam sve staze na oba dijela skijališta, a neke od njih i po nekoliko puta. Zechner i Mattehans imaju ljepši krajolik, ali Grunleitennock ima konfiguracijski bolje staze. Sve u svemu nije loše za jednodnevno skijanje, ali daleko je po kvaliteti od Turrachera i Bad Kleinkirchheima.
Što se tiče hrane, restorana uz staze ima kao u priči. Gotovo svak staza ima svoj restorančić. Nevjerovatno, ali istinito. Gužve nema. Ja sam se odlučio za Jauchzerhutte. Cijene su niže nego u Badu i Turracheru. Bečki s pomfritom ovdje dođe 9 eura, ali ja danas uzimam špagete bolonjeze za 6,80eur. Srednja žalost...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 33.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 438.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.3 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
24
četvrtak
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 12. - Turracher Hohe, Austrija (24.01.2013.)
Svega dvadeset minuta vožnje od mog smještaja u Gnesauu je Turracher Hohe, malo skijalište na granici Koruške i Štajerske. Već nekoliko godina pikiram da posjetim ovo skijalište budući da svake godine turistička agencija Izazov ima jednodnevne izlete iz Zagreba, ali uvijek nekako uspijem propustiti te termine. Ove godine sam čvrsto zapeo da bacim dvije noge na Turracher Hohe. I evo me.
Turracher Hohe ima ukupno deklariranih 38 kilometara staza i 14 žica, koje malo naginju na onu "sidrenu" stranu. No ipak, odmah na prvi pogled ovo skijalište predstavlja osvježenje naspram Bad Kleinkirchheima jer su sedežnice gotovo sve novijeg datuma, uglavnom Doppelmayrice. Posebno mi je zgodna prva žica na koju naiđeš kada u mjesto ulaziš s juga - Panoramabahn. Ovdje i ostavljam auto na malom parkiralištu koje je još uvijek poluprazno jer stižem desetak minuta prije otvaranja žica.
Panoramabahn je zgodna kombinacija gondole i šestsedežnice. Nakon svake dvije košare dolazi jedna kabina, potom opet dvije košare i onda opet kabina i tako dalje. Onaj tko želi skinuti skije i ugrijati se u kabini, može tako napraviti, a onaj tko želi bez skidanja skija doći do vrha, može sjesti na šestsedežnicu.
Turracher Hohe je smješteno na dva međusobno suprotna brda. Između njih je jezero koje je zimi potpuno zaleđeno pa se koristi za nordijsko skijanje, a Austrijanci su se dosjetili i povezali dva dijela skijališta s tzv. Seetaxi-jem, minikamiončićem s posebno postavljenim šipkama za koje se skijaši uhvate i na skijama ih kamiončić preveze preko jezera. Postoji i druga opcija: na kraju skijališta podno Kornocka uzeti zalet do Wildkopflifta na suprotnoj strani.
Dio skijališta podno Kornocka je nešto položenije, iako na karti je uglavnom sve crveno, ali u stvarnosti i nema toliko strmina. Najviša točka skijališta je na 2205 metara nadmorske visine do koje vodi moderna i brza šestsedežnica Kornockbahn. Zanimljivo je skijati na toj strani jer na vrhu Kornocka nema stabala, a onda kako se spuštaš polako ulaziš među borove. Staza je duga, široka i danas od devet do deset lijepo osunčana. No, oko deset sunce su zamijenili oblaci i počinje lagano snježiti. Najviši dio skijališta "zapeo" je u magli.
Tada se prebacujem na drugu stranu koja je nešto niža pa je borova puno više, a zbog svoje niže nadmorske visine oblaci nisu uspjeli dohvatiti tamošnje staze. Bez obzira na oblačno vrijeme, nema difuznog svijetla pa se savršeno i dalje vide konture staza.
Na tom dijelu skijališta staze su duže, šire i strmije. Tipični crvenjaci, a posljednjih sto metara pred šestšedežnicom Turrachbahn je i pravi crnjak. Meni su osobno puno bolje staze na ovoj strani jer se više treba raditi nogama i nije obično dosadno spuštanje. Iako je danas na Turracheru šačica ljudi, na ovoj strani skijališta još ih je i manje. Imaš skijalište samo za sebe i možeš bez problema pustiti skiju i raditi duge zavoje od ruba do ruba.
A staze? Savršeno ispeglane, tvrde, snijega ima i više nego dovoljno. Na niti jednoj nem ni mrvice leda, grumena, neravnina od ratraka, kamenja, zemlje i ostalih skijašima neomiljenih dodataka. Bez obzira na, za austrijske pojmove, relativno malu kilometražu, Turracher Hohe je s dobro pripremljenim i ritmičkim stazama, modernim žicama i malo ljudi jedno jako pozitivno otkriće. Volio bih se dogodine ovdje vratiti. Međutim, ovo je skijalište za dan dva, maksimalno tri, a više od toga bi moglo dosaditi.
Pred kraj skijaškog dana sjedam u jedan od restorana uz stazu - Sonn Alm. Onako domaća atmosfera, ali cijene više nego u BKKu - osrednji bečki s pomfritom dođe 11,90eur!
Oko pola četiri počinje jače snježiti pa odlučujem ne riskirati i krenuti put Gnesaua. I dobro da sam učinio tako. Uspon do hotela je već pod par centimetara snijega.
Turracher Hohe je inače moje pedeseto skijalište koje sam posjetio u svojoj skijaškoj "karijeri". :)
Sutra pravac Innerkrems.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 47.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 404.5
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 85.5 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
23
srijeda
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 11. - Bad Kleinkirchheim, Austrija (23.01.2013.)
Sinoć sam došao u Gnesau, malo mjestašce u austrijskim Alpama smješteno nedaleko skijališta Bad Kleinkirchheim i Turracher Hohe. Putem sam odlučio preskočiti Karavanke i ne platiti 6,50 eura tunelarine, već sam odabrao Ljubelj. I baš kada sam bio pomislio kako cesta i nije toliko loša, čim sam prešao na austrijsku stranu krenule su serpentine za serpentinom, usponi i spuštanja, ali hvala Bogu na austrijskoj učinkovitosti - cesta je bila savršeno očiščena.
U Gnesau sam pronašao smještaj u Gasthaus Lugwirt. U prizemlju je restoran, a na prvom katu je nekoliko soba. Moja je vrlo udobna (dobro, možda malo previše griju pa moram gol hodati po sobi), čista, s pogledom na planine. Noćenje s doručkom dođe svega 20 eura.
Ujutro sam se probudio u sedam, ne bih li uskočio u skijašku odjeću, doručkovao i na vrijeme stigao na skijalište. Doručak nije prebogat kada se usporedi s ostalim hotelima, ali taman po mjeri da se utaži jutarnja glad i pripremi za skijanje.
Na skijalištu sam već u pola devet. Od Gnesaua do Bad Kleinkirchheima je svega 15 minuta vožnje. Žice još ne rade, a tako ni Kaiserburgbahn gondola tik uz koju pronalazim parking. Uzimam četverodnevni Karnten Top Ski Pass za 153 eura s obzirom da osim Bad Kleinkirchheima sljedećih dana namjeravam posjetiti i Turracher Hohe, Innerkrems i Katschberg.
Bad Kleinkirchheim ima deklariranih 103 kilometara staza, ali to je deklaracija na austrijski način. Na kraju dana pod nogama ne osjećam da je ni približno toliko kilometara na ovom skijalištu. Skijalište je podijeljeno na dva dijela: Bad Kleinkirchheim i St Oswald, koji su skoro pa povezani žicama. Kažem skoro jer ipak treba desetak metara skinuti skije i prohodati jedan dio kroz pothodnik između žica.
Meni je osobno bolji dio skijališta iznad St Oswalda jer je osunčaniji, a danas je prekrasan sunčan dan (iako je oko devet bilo magle, ali digla se u roku od 45 minuta i osvanulo je sunce koje je držalo do kraja dana). Staze su savršeno ispeglane. Tvrde su, ali gotovo da i nema leda, a i ljudi je malo. Ipak je radni dan. Snijega na stazama poprilično, iako u mjestu ga ima manje nego kod nas u Zagrebu. Jedini izuzetak je crna staza svjetskog kupa Franz Klammer u čijem je krajnjem donjem dijelu, neposredno prije ulaska na Kaiserburgbahn gondolu, bilo dosta leda i grumena te neravnina od ratraka. No, kao što sam rekao, ostale staze su savršeno bile sređene i danas je užitak bilo pustiti skiju. Da rezimiram, uglavnom se radi o crvenom skijalištu s nešto malo plavih i crnih staza.
Jedina zamjerka Bad Kleinkirchheima su dosta stare (i većinom spore) žice, ali meni je to na drugom mjestu po važnosti. Najvažnije je da su staze dobro sređene gdje se BKK pokazao odličnim. Koliko je danas bilo dobro skijati svjedoči da od devet do četiri nisam stao čak ni za pišanje i ukupno sam napravio 55.3 kilometara, u prvom redu zahvaljujući nekoliko dugih staza koji se od samog vrha skijališta spuštaju skroz do mjesta u dolini.
Ljudi navalite u BKK!
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 55.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 356.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 83.7 km/h
komentiraj (1) * ispiši * #
20
nedjelja
siječanj
2013
SKIJAŠKI DAN 10. - Mariborsko Pohorje, Slovenija (20.01.2013.)
Vratio sam se na Mariborsko Pohorje prvi put nakon 2009. godine. I nažalost nije se puno promijenilo od tada. Dobro, nova je gondola za koju su Slovenci izmuzli Europsku Uniju. Nova je i cijena skipassa. Naravno da je išla gore. Kada sam prije četiri godine bio na Pohorju, jednodnevna karta koštala je 28 eura. Danas je 29,50 eura. Unatoč poskupljenju, osim navedene gondole, pozitivni pomaci se na Pohorju ne vide. I dalje su žice relativno stare i spore i pun je kurac sidra i tanjurića. I jedna od rijetkih novih i brzih, šestsedežnica Pisker II, danas nije radila. Mislim da je krajnje vrijeme da se Pohorje modernizira i barem neka sidra i tanjurići zamjene novijim sedežnicama. Također bi trebalo nešto učiniti s poveznicama među stazama jer i dalje je pun kurac odgurivanja pa je dan na kraju više nalikovao na dan nordijskog, a ne alskog skijanja.
Snijega je na stazama malo i ne sjećam se kada sam zadnji put skijao na ovakvoj mješavini snijega, zemlje i kamenja. Čak i čuvena MB slalom staza više je smeđa, nego bijela. Zemlja i kamenje izvire posvuda. Sam snijeg je dosta mekan, s obzirom na južinu koja se danas oborila na planinu, ali da se pristojno skijati jer hupseri su jako mekani, a nema ni mrvicu leda. Samo treba naučiti slalomski skijati oko zemlje i kamenja.
Osim dijela Piskera i dijela MB Slaloma, ostale staze, iako u jako jadnom stanju, otvorene su.
Što se tiče vremena, osim južine koja je derala cijeli dan, od jutra pa do kraja skijaškog dana izmjenilo se sunce, magla i kiša. Službeno sam primijetio da je temperatura 2 stupnja. Meni se osobno učinilo da je prije pet-šest. Kažu da će sutra biti još toplije i kiša. Sljedeći vikend Pohorje organizira Zlatnu lisicu. Ne dođe li do naglog zahlađenja i novog snijega, ovogodišnji Golden Fox bit će očito na zemljanoj podlozi.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 26.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 301.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.1 km/h
komentiraj (1) * ispiši * #
