SKIJAŠKI DAN 15. - Schladming (Reiteralm & Hochwurzen), Austrija (27.01.2013.)

Jučer sam na benzinskoj kupio nekakav sprej protiv leda na staklima automobila. Dopizdilo mi je strugati led svako jutro. Za razliku od uobičajenih sprejeva koji se stavljaju na led kako bi ga razbio, ovaj austrijski sprej stavlja se na stakla večer prije tako da sprečava zaleđivanje. I čini se da funkcionira. Iako je noć bila jako hladna, stakla su me ujutro dočekala bez leda. Jedino da je cijena malo niža. Sedam eura je možda malo too much, ali barem me riješilo jutarnjih muka.
U Schladmingu sam lani bio prvi put i to na jednodnevnom izletu preko Izazova. Sjećam se da sam tada proletio od početka do kraja i onda brzo nazad da mi bus ne pobjegne, jer je skijalište jako izduženo. Dobio sam uvod u skijalište i svidjelo mi se što sam bio vidio u tom jednom danu. Odlučio sam vratiti se dogodine, ali malo duže. I evo me. Nažalost, na raspolaganju imam samo dva dana.
Schladming se zapravo rasprostire na četiri paralelna brda: Hauser Kaibling, Planai, Hochwurzen i Reiteralm. Vrhovi svih brda su na između 1860 i 2015 metara nadmorske visine, a kraj skijališta je na 745 do 780 metara. Odlučio sam danas "odraditi" Reiteralm i Hochwurzen, a sutra se baciti na Planai i Hauser Kaibling. Auto parkiram u Pichlu, na parkingu uz dvije žice od kojih jedna ide na Reiteralm brdo, a druga na Hochwurzen. Boljeg mjesta za danas nema. Nedjelja je. Očekujem gužve. Stoga sam na parkingu već u pola devet. Pripremam se za skijanje, kupujem kartu (dvodnevna dođe dosta visokih 87 eura) i u petnaest do devet već sam na žici. Iako većina žica radi od devet do četiri, ima i onih koje počinju raditi u 08:15, a završavaju u 17:00. Iznenađuje me da gužve uopće nema. Čak sam se na parkingu parkirao vrlo blizu žica, a na žicu sam ušao bez ikakvog čekanja. Onda mi je sinulo: Schladming je veliko skijalište, a i dio je čuvene Ski Amade skijaške regije koja broji 28 skijališta i oko 860 kilometara staza, tako da nije teško da se mnoštvo ljudi izgubi na njihovim stazama.
Reiteralm brdo ima ukupno 32 kilometara staza, uglavnom crvene, a žice su uglavnom gondole i sedežnice, što nove što stare, te nekoliko sidra. Brdo je lijepo ispresijecano njima da ne moraš puno razbijati glavu kako doći do vrha s bilo koje točke na brdu.
Snijega ima, ali najmanje od svih skijališta dosad na ovoj ski turi. Već u devet osjećam pod nogama led sakriven pod nekoliko milimetara snijega, a na dijelovima od početka je čisti led, pogotovo na crnjacima. Jedna od mojih prvih staza danas je crna 3a. Nju lani uopće nisam primijetio jer nisam imao puno vremena istraživati Reiteralm, s obzirom da nam je bus bio parkiran skroz na drugoj strani u Hausu. Iako ne volim početi dan s crnjakom dok se nisam još ugrijao, zaključio sam da je danas, s obzirom na ne tako dobru kvalitetu snijega na stazama, pametno prvo odraditi crnjake dok su još koliko-toliko sređeni i dok se nije pojavio dodatni led i hupseri. Samo ću reći da je 3a, iako dugačak možda svega stotinjak metara, jedan od najvećih crnjaka koje sam ikada vidio. Ipak uspijevam ga proći bez previše problema zaobilazeći uspješno ledene plohe. Nakon ovog crnjaka, crvenjaci su postali skoro pa mačji kašalj. Bili bi pravi mačji kašalj da imam odmorne noge. Ali pet kontinuiranih dana na skijama i oko 200 odskijanih kilometara uzeli su svoj danak. Noge su mi tvrde poput balvana, u koljenima imam feeling kao da mi nešto preskače svaki put kada malo čučnem, a i čudim se sam sebi da uopće mogu čučnuti u skijaški položaj. Ozbiljno počinjem razmišljati da negdje uzmem slobodan dan od skijanja i malo se odmorim. Za početak, odlučujem sutra malo duže odspavati i krenuti kasnije na skijalište i potom ranije i završiti. No, onda će mi još preostati vožnja do Kitzbuhela od cca dva sata pa piši kući propalo. Moram razmisliti...
Drugu polovicu dana provodim na susjednom Hochwurzen brdu koje je najmanje od četiriju u Schladmingu. Ima svega 17.5 kilometara staza, ponovno najviše onih crvenih. No, iako su i ovdje staze lijepe, duge, široke i ritmičke, s malo ljudi, leda ima puno. Pogotovo jer su staze u drugoj polovici dana dosta iskijane. Uz led tu su i hupseri, ali leda je toliko u drugoj polovici dana da ne pomaže ni skijanje po hupserima. U jednom trenutku spuštam se do doline ne bih li naoštrio skije jer osjećam da su se istupile. Kaže mi tip u servisu da bi me to zadovoljstvo ispalo nekih 25 eura. Ne hvala. Odlazim do auta po svoju brusilicu i nabrzaka naoštrim skije. Nakon toga se malo bolje ponašaju na ledu, ali daleko od dobrog. Jednostavno moje Elanice Magfire 82 xTi prolaze sve OSIM LEDA. Jebiga, ne možeš imati sve!
Kako se oko pola tri pojavilo nakratko i sunce, prebacujem se nakratko na Planai brdo, iako nije danas bilo u planu. Ali to je jedini dio skijališta koji je osunčan ovako popodne. Ne znam da li sam dobro napravio ili ne, ali spust niz crvene staze 12 i 6 samo je dodatno opteretio moje sjebane noge. Led, hupseri, čak i kamenje na donjem dijelu šestice.
A vrhunac je uslijedio na samom kraju. U pola četiri mi postaje jasno da se moram dokopati Reiteralma, inače ću morati ići pješice u pancama par kilometara do auta. Prebacujem se natrag na Hochwurzen, a potom Gipfelbahn Hochwurzen gondolom skroz do vrha brda da bih se na drugu stranu spustio do Reiteralma tj. Pichla. Gotovo da sam sam na stazi jer pametni su se odavno maknuli. Već pomalo počinje padati mrak kada se spuštam niz stazu 31 na Hochwurzenu. Konture staze uopće ne vidim. Samo pod nogam osjećam sada led pa onda neki hupser pa led pa hupser i tako u nedogled. Čudim se kako noge uopće još slušaju. A onda dolazi kraj koji je brutala nad brutalom: serpentinasto usko spuštanje do Pichla. Staza je tu jedna velika neprekinuta ledena ploha, a u oštrim zavojima su urezani duboki žlijebovi u koje ulaziš u popriličnoj brzini jer teško je kontrolirati brzinu i rubiti na čistom ledu. Majko moja! Kada sam se napokon dočepao Pichla i parkinga, četiri i dvadeset je. GPS pokazuje da sam od vrha do dna napravio nekih šest kilometara. Ledenih šest kilometara. Brutalno. Ne znam gdje mi je bila pamet.
A noge? Ne pitajte. Bolje ne pitajte. Kako Schladming posvuda na skijalištu ima besplatni wifi, jedino sam danas stao pola sata da pogledam drugu vožnju slaloma iz Kitzbuhela (Majstore, svaka čast na podijima!) i dvadeset minuta da naoštrim skije. Ostalo je bilo skijanje i samo skijanje od 08:45 do 16:20. Još mi nije jasno kako sam izdržao 55 kilometara???