SKIJAŠKI DAN 13. - Innerkrems, Austrija (25.01.2013.)

Snijeg je sinoć nastavio padati i nakon što sam otišao spavati. Ujutro na cesti par centimetara svježe napadalog snijega. Tek oko pola sedam prošla je ralica i maknula snijeg. No, prekrasno. Na cesti se već napravio sloj leda. A cesta uska i zavojita. Hvala Bogu na dobrim gumama i pogonu na četiri kotača pa prolazim bez problema. Neki su, koliko sam vidio, na kotače stavili lance. Moji su nastavili odmarati u gepeku.
Od Gnesaua do Innerkremsa postoje dvije opcije. Jedna je dugačka četrdesetak kilometara i ide se tzv. Nockhalmstrasse poprijeko preko planina. Druga je gotovo dvostruko duža i ide na Bad Kleinkirchheim i dalje zaobilazno preko Millstaterseea. S obzirom na noćašnji snijeg i pun kurac serpentina koje su vidljive na Nockhalmu, odlučujem se za ovu drugu zaobilaznu opciju. Vožnja naposljetku ispada sat i pol. Plus minus.
U Innerkrems sam odavno htio doći. Još otkako sam za njega saznao kao mjesto treninga naše ski reprezentacije i gdje je Ivek kao doma. Pa kažem ja ovaj put sebi idemo vidjeti gdje to Ivek skija.
Innerkrems je malo skijalište s ekstra malim selom od par kuća. Nema tu velikih supermarketa ili velikih trgovina skijaške opreme ni diskoteka ni apres ski mjesta kao što to imaju druga skijališta. Što se tiče staza, puno manja je kilometraža u stvarnosti nego na papiru. Službeno 45 kilometara staza. Realno puno puno manje. Turracher Hohe koji deklarirano ima trideset i kusur kilometara staza čini mi se puno veće. Da mi je znati gdje su Austrijanci ovdje u Innerkremsu izvukli njih 45?!
Skijalište je rasprostranjeno na dva međusobno suprotna brda između kojih je prostrani parking pa se ne moraš brinuti hoćeš li pronaći mjesto i da li ćeš se trebati gurati. Osim otvorenog, tu je i zatvoreni parking. Malo jest megalomanski za ovako malo skijalište. Da bi se s jednog brda prebacio na drugo, nažalost potrebno je skidati skije i malo propješačiti par desetaka metara. Druge nema.
Ja prvo odlazim na dio skijališta podno 2200 metara visokog Zechnerhohea i 2086 metara visokog Mattehanshohea. Ovo brdo je više od onog drugog i vrh skijališta je iznad linije drveća. Prizor je fantastičan kada napokon nakon petnaestak minuta vožnje starom nenatkrivenom dvosedežnicom dođeš do vrha: savršeno bijeli vrhovi bez drveća koje kupa jutarnje sunce. No, unatoč savršeno sunčanom danu, vjetar nemilice dere i to dok si na sedežnici ili na sidru uz nju dere ravno u lice. Rekao bi jedan moj kolega skijaš - brutalno hladno. Temperatura je sigurnih -10 Celzijaca, ako ne i manje. Utrnuli mi prsti na rukama i nogama, potkapa ne pomaže za lice, a i današnji dupli sloj odjeće ne pomaže puno. Jebeno je hladno.
Snijega ima puno. Ugođaj je pravi zimski. Hvala Bogu da nakon dvije kakve-takve zime imamo jednu pravu. Staze jako jako tvrde, a na mjestima preko ratrakom speglanih staza ostavljen je koji centimetar pršića. Milina. Jedino što je ratrak ostavio i svoje tragove pa valja biti oprezan. Ono što je čudno na ovom brdu su staze koje su po konfiguraciji jako grbave pa nije prepametno pustiti skiju ako ne poznaješ dobro teren. Meni se u jednom trenutku skoro dogodilo da sam tresnuo kada sam malo pustio skiju, a vjetar mi u leđa još dodatno "pomogao" da dođem do 77 km/h. Preda mnom se iznenada ukazala grba. Malo je falilo.
Jedna stara duga dvosedežnica i dva stara sidra, od kojih je jedno predugo - to je rekapitulacija Zechnerhohea i Mattehanshohea. Još da ne puše mogli bi i proći. Staze su plave s tek neznatnim crvenim dijelovima i dosta kratke, s izuzetkom jedne jedine crvene koja se spušta do doline. Ali ni ona nije Bog zna koliko duga. Njome se spuštam jer me vjetar dobrano ohladio nakon sat vremena.
Na drugom dijelu skijališta podno 2128 metara visokog Grunleitennocka ljudi je malo više, ali još uvijek šačica. Ne sjećam se ni da je naše Sljeme u onoj sezoni bojkota kada je Bandido bio nabio cijene skipassa imalo toliko malo ljudi. Na onom prvom brdu ljude na stazi mogao sam izbrojati na prste jedne ruke. Na ovom drugom ih mogu izbrojati na prste dvije ruke. Odlično ako želiš malo ludovati po stazi bez straha da će ti netko podletiti pod skije. Tu su neki naši mladi skijaši koji treniraju (na parkingu sam uočio dva Cro Ski kombija) i za njih je rezervirana jedna crveno-crna staza. Sve druge su otvorene za rekreativno skijanje.
Staze su ovdje i dalje jako tvrde, ali bez leda, srednje dužine i uglavnom crvene, ali bez grba pa je nije ni čudno zašto ovdje ima više ljudi. Ah da, i vjetar ovdje nije toliko jak. Ipak, ovdje četverosedežnica ima zaštitnu haubu. Osim nje tu su i dodatna tri sidra. I to bi bilo to što se tiče žica.
Za dva i pol sata prošao sam sve staze na oba dijela skijališta, a neke od njih i po nekoliko puta. Zechner i Mattehans imaju ljepši krajolik, ali Grunleitennock ima konfiguracijski bolje staze. Sve u svemu nije loše za jednodnevno skijanje, ali daleko je po kvaliteti od Turrachera i Bad Kleinkirchheima.
Što se tiče hrane, restorana uz staze ima kao u priči. Gotovo svak staza ima svoj restorančić. Nevjerovatno, ali istinito. Gužve nema. Ja sam se odlučio za Jauchzerhutte. Cijene su niže nego u Badu i Turracheru. Bečki s pomfritom ovdje dođe 9 eura, ali ja danas uzimam špagete bolonjeze za 6,80eur. Srednja žalost...