|
|
|
KNJIGA NAŠEGA BLOGERA
Dragi moji, prije par dana iz tiska je izašla knjiga jednoga našega blogera
za koju sam imao čast napisati ovaj
PREDGOVOR
„Oj, Savice, tija vodo hladna“ početni su stihovi pjesme koju sam slušao kao dječak u svom reodnom selu Štitaru na Savi, a znao sam je čuti i u Jasenovcu na Savi. Niti je Sava uvijek bila tiha, niti hladna da bi krijepila. Nosila je ona sa sobom, poslije velikih kiša i topljenja snijega, i ono što se nije u nju bacalo. Ona mi se čini kao i naša povijest: nekada pitoma, topla, jednostavno idilična,a nekad snažna, mutna, usplahirena, nemilosrdna i neobuzdana – Sava i naša graničarska prošlost.
Ne laže pučki pjesnik Đuka Galović kad kaže:“Odavno smo graničari stari, čuvali smo granicu na Savi.“ A ta je granica bila duga kao i njena povijest, koja je, na pomalo neobičan način, spojila pjesnika i autore. Volio bih kada bi povezala i ova dva graničarska mjesta: Jasenovac i moj rodni Štitar u kojem se od prošle godine održava kulturna manifestacija „Odavno smo graničari stari“, čija je želja „povezati prošlost i sadašnjost te ukazati na bitne činjenice koje su se dogodile kroz povijest“.
Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti. Naravno da svaki narod ima svoju prošlost, pitanje je samo prihvaća li on tu svoju prošlost i uči li iz nje. Danas se čak moramo zapitati zanima li uopće mlade naraštaje povijest našega zavičaja. Za mnoge on nije niti „spektakularan“ niti su njeni junaci „cool“. Kažem za mnoge, ali, hvala Bogu, ne za sve. Najbolji je primjer upravo knjiga koju držite u rukama.
Rijetko su autori jedne knjige otac i sin, a posebno kad se radi o jednoj povijesnoj temi. Je li otac, zaljubljenik u sve što je vezano uz Jasenovac i njegovu povijest, tu svoju ljubav, koju je dokazao na „milijun malih načina“, usadio još od malena svome sinu? Očito jest. Zato je ovaj dvojac, Mijo i Davor Mačković, najbolji primjer kako se zanimanje za povijest zavičaja uspješno prenosi na mlađe naraštaje. A poznavajući Davora vjerujem da će tu, od oca darovanu, ljubav prema rodnome Jasenovcu prenijeti i na svoje sinove.
Dugo mi je bila poznata namjera autora da objave povijesnu knjigu o jasenovcu. S velikim sam zanimanjem pratio njihov rad i bodrio ih da to i ostvare. Tko se ikada bavio pisanjem povijesnih tekstova zna da je najrpije „osuđen“, ne sate, nego dane provoditi u arhivima, knjižnicama i na internetu. No sav se trud isplatio. Plaća je autorima ljubav koju svojim djelom vraćaju za svu ljubav koju je Jasenovac dao njima. I tu se taj čarobni krug zatvara.
Nadam se da će ova knjiga, ma koliko god ona strogim kritičarima bila manjkava, postati štivo mlađim naraštajima koji budu željeli naučiti nešto o prošlosti rodnoga mjesta, a starijima vratiti u sjećanje ono, što su kao djeca slušali od djeda i bake.
I. Š. Baća
I dok našem Davoru od srca čestitam, vas sve lijepo pozdravljam!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(19)
D U H O V I
Različiti su dari, a isti Duh;
i različite službe, a isti Gospodin;
i različita djelovanja,
a isti Bog koji čini sve u svima.
(1. Pavlova poslanica Korinćanima 12,4-6)
Duhovi: Duh Božji silazi na apostole, prožima ih i iz šačice ljudi, okupljene u strahu iza zidova, čini veliki narod, koji kliče i pjeva i propovijeda o čudesima Božjim.
To je sat rođenja Crkve, čovječanstva sa novim srcem i novim duhom, koje svijetu glasno propovijeda radosnu vijest o oproštenju grijeha. Prošlo je vrijeme straha i promatranja samih sebe. Došlo je vrijeme, kad duh prolazi sve granice i cijelo čovječanstvo želi dovesti do cilja – usmjeriti ga na Boga.
Duhove ne smijemo odvajati od Uskrsa. Isprva blagdan žetve, svršetak određenog vremenskog razdoblja, dobra je slika Božjeg spasiteljskog djelovanja: to je plod uskrsa, ispunjenje i potvrda Isusova uskrsnuća, njegovog uzašašća Ocu i njegovog trajnog prisustva. Gospodin je ispunio svoje obećanje i poslao svoga Duha, koji od sada cijelu zemlju ispunja svojim plamenom.
Po čudovitom daru poslanja Duha blagdan Duhova postaje blagdanom intenziviranja božanske prisutnosti. Duh povezuje i ujedinjuje ljude s Isusom zauvijek; i tako postiže već u zemaljskom bivstvovanju novo nebo I novu zemlju, preobrazbu svih stvari. Duh daje, da vječni život već ovdje na zemlji započinje. Pokušajmo se dati voditi od njega. On će nas povesti u budućnost koja je – Bog sam.
Dođi, Duše presveti,
Sa neba nas posjeti,
Zrakom svoje milosti.
Dođi, oče ubogih,
Djelitelju dara svih,
Dođi, srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,
Ti nebeski goste drag,
Slatki hlade duša svih.
Umornima odmore,
U vrućini lahore,
Razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
Sjaj u srcu puka svog,
Napuni nam dušu svu.
Bez Božanstva Tvojega,
Čovjek je bez ičega,
Tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
Suha srca zalivaj,
Vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene,
Ogrij grudi ledene,
Ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju,
Što se u Te ufaju,
Sedam Svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu,
I smrt lijepu, blaženu,
Daj vjekovit svima raj.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(6)
PROPALI RAZVOD
Priča jedna židovska priča:
Dogodilo se jednom u Sidonu. Jedna je žena živjela deset godina u braku sa svojim mužem a nije dobila nijedno dijete. Prema tadašnjem zakonu pođu muž i žena k rabinu, židovskom svećeniku, da ih razvede.
Rabin in reče:“Života vam! Kako ste se vjenčali, tako se i razvedite. Upriličite isto veselje kao i za vjenčanje i onda odite svatko sebi.”
Poslušaju rabinov savjet i naprave veliko slavlje. Kako je muž popio dosta dobroga vina bio je raspoložen i reče svojoj ženi:“Iz moje kuće možeš ponijeti ono što ti se najviše sviđa i onda se vrati k svome ocu!“. Kada je muž, savladan vinom, zaspao, žena zapovijedi slugama i sluškinjama da ga zajedno s krevetom odnesu u kuću njenoga oca. Kada se muž u jutro probudio sav u čudu zapita:”Ta gdje sam to ja?” –“Ti si u kući mojega oca”, reče mu bivša žena, “dopustio si mi da ponesem iz tvoje kuće ono što mi se najviše sviđa. Meni se ništa na svijetu više ne sviđa od tebe!”
I onda opet zajedno odu rabinu koji je za njih molio. Nedugo poslije toga žena zatrudni.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(12)
NEMA RAZLIKE
Kada je 1989. godine u 97. godini života umrla posljednja austrijska carica, sahranjena je u mauzoleju Habsburgovaca. Carica Zita je živjela doista skromnim, povučenim životom ali joj je sahrana bila carska. Kada je povorska s njezinim lijesom dospjela do mauzoleja, majstor ceremonije je zakucao na vrata. Stražar, koji je bio u mauzoleju, ga upita:“Tko želi ući?“ Majstor ceremonije poče nabrajati:“Zita, carica Austrije, kraljica Mađarske, Dalmacije i Hrvatske, velika vojvodkinja Toscane, vojvodkinja Lotringena, princeza Trienta i Brixena, princeza Portugala… „ (više od 50 titula). Nato će stražar:“Ne poznam je!“
Majstor ceremonije ponovno zakuca na vrata. Stražar ga iznutra opet upita:”Tko želi ući?” Nato će majstor ceremonije:”Zita, njezino visočanstvo, carica i kraljica!” Stražar opet odgovori:”Ne poznam je!” I još jednom pokuca majstor ceremonije a ztražar zapita:”Tko želi ući?” – „Zita, jedan griješni čovjek!“ – „Neka uđe!“. I tada se otvoriše velika vrata carskoga mauzoleja u Beču.
„Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.“
Pavlova poslanica Rimljanima 3,22-24
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(11)
POBJEDA ILI PORAZ
Gdje je granica između uspjeha i neuspjeha? Da li je atomska bomba uspjeh? Je li moderna industrija napredak ili početak propasti? Je li bogatstvo uspjeh ili skupi oblik neuspjeha? Da li je brak ispunjenje ili najjači izraz nostalgije? Da li je moderna medicina očuvanje života ili njegovo obečašćenje? Da li uspjesi doista otvaraju životu slobodu ili vode ga samo vode u zlatne kaveze? Nije li je pod sjajnim ogrtačem pobjede sakriven opasni mač propasti?
Bernhard Shaw (1856.- 1950.), irski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1925. godine, je jednom rekao:“Najviše od svega bojim se uspjeha!“
Da li je smrt uspjeh ili neuspjeh? Nema jasne granice između uspjeha i neuspjeha. Neuspjeh uvijek znači bol i gubitak. Ali iz toga može izrasti zrelost i dobitak života. Uspjeh uvijek znači nešto lijepo, uvijek obogaćuje čovjeka. Ali iz njega može izrasti propast.
Zato trebamo dublje pogledati pozadinu života: poraz, koji nam je određen Božjim planom, više nije poraz! Poznati danski filozof i teolog Sören Kierkegaard (1813.-1855.) kaže:“U svojem porazu vjernik nalazi pobjedu!“ Bog s nama govori kroz uspjeh i neuspjeh. Možemo li ga čuti i u jednom i u drugom?
“Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.“
Matej 16,21
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(4)
UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO - SPASOVO
Uzašašće Kristovo – nije blagdan koji bismo mogli odvojiti od
sveukupnog uskrsnog događanja.
Taj je blagdan još jedna daljnja faseta onoga, što uopće sačinjava uskrsno otajstvo. U isto vrijeme je to blagdan između Uskrsa i Duhova.
Uskrsli Isus nestaje pred očima svojih učenika, kako bi istovremeno s njima započeo novi odnos – jedan odnos tako jak i dubinski, da sve biva ispunjeno Kristovom prisutnošću. Kristovo je uzašašće zahtjev učenicima, onaj odnos na koji su se privikli ostaviti i skupiti hrabrost, upustiti se u jedan novi. Zaista izgleda kao da ih Isus ostavlja nakon posljednjeg viđenja. Ipak on ih samo naizgled ostavlja.
Njegovo nevidljivo prisustvo dosiže dubinu, koju mu njegovo zemaljsko tijelo nikad ne bi dopustilo. Po Duhu Svetome je Isus uvijek prisutan tamo, gdje je svoje učenike i naučio: u riječi, u sakramentima, u bližnjem, i ne tek kao posljednje – u poslanju koje im je dao (Idite k svim narodima .... Od sada učenici više nisu tu kako bi gledali u nebo, već kako bi bili svjedoci Uskrsloga i radili na proširenju njegova kraljevstva.
Mada je uzašašće božanska tajna, ipak izriče istovremeno i duboki smisao svakog ljudskog rastanka. Sjetimo se kraja "Maloga princa": "I ja ću se danas vratiti kući ... I kad se budeš utješio (mi se uvijek utješimo), bit ćeš sretan, što si me upoznao. Ti ćeš uvijek biti moj prijatelj ... Ponekad ćeš otvoriti svoje prozore, tek tako za zadovoljstvo ... Bit će, kao da sam ti umjesto zvijezde darovao hrpu malih zvončića, koji se mogu smijati." (A. de Saint-Exupéry)
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(11)
ĐURIN KRIŽNI PUT
Zvao se Đuro. Rođen je u studenom 1923. Bio je jedinac u majke, male vrckave Slavonke i dođoša, Dalmoša. Taman je stasao u golobradog mladića kada je na ovim našim prostorima počela duga, mračna noć (kako je to lijepo nazvao Vrdoljak). Regrutiran je, naravno. Poslali su ga u Osijek, na neku brzinsku obuku, obukli ga u uniformu endehaovske vojske, gurnuli mu pušku u ruku, gurnuli ga rat, ne pitajući ga je li se djevojaka nagledao, noći probančevao, jesu li mu livade pokošene i želi li ostaviti svoju zlatnu dolinu. Tko zna je li on vjerovao da su Hrvati napokon, ne pitajući za cijenu, dobili državu, da je takva kakva je bila baš prava stvar i je li vjerovao da je za Nju vrijedno poginuti, pa i ubiti, na koncu. Tko zna je li imao vremena misliti o vremenu u kojem živi, kakve su im informacije uopće servirali, jer ne zaboravite, to su bile ratne četrdesete, prošlog stoljeća..."Studirajući" rat u Osijeku zaradio je upalu pluća, pa kako im se činio beskoristan čak i za topovsko meso, poslali su ga kući. Sreća je trajala do Nove Kapele, tu su ga skinuli sa vlaka i odjenuli mu opet uniformu, pravu, ustašku. I poslali ga u Požegu. Sretan što dolazi kući, ništa mu nije bilo važno. Ni što je ponovno vojnik, ni što se priča da će biti velike borbe, samo da ugleda rodnu kuću, majku i oca, a možda i dragu. Više od toga zaista i nije bilo. Tek što je putnu prašinu stresao, digla se uzbuna – partizani nadiru prema gradu, svi na trg javiti se po raspored. Na trgu sanduci sa oružjem, svi u trku hvataju pucaljke i povlače se prema jugu. Trči pustim ulicama voljenog grada, srce mu bubnja zaglušujući ditiramb, jedva da čuje i šteketanje mitraljeza koji sa Kalvarije dere po svemu što se miče u gradu. Trče i drugi. Nikom ništa nije jasno. Naredba je da se povlače na zapad, prema Gradiški. Tamo su trebali pregrupirati snage, dobiti nove upute. Već izvan grada uspije sa sebe strgati sivo bijelu maskirnu bluzu ( američku, valjda) , malo se pribrati, ohladiti glavu u obližnjem potoku. Odlučio se da ide cestom, valjda zbog toga što se nadao nekom prijevozu, ipak je do Gradiške tridesetak kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije doznao je da je time izabrao život, iako mu je možda bilo i žao. Oni koji su krenuli šumom, u klancu su naletjeli na zasjedu, svi su ubijeni. Satima je potokom iz kojeg je pio tekla crvena voda. Drugi, koji se ostali u gradu čekati osloboditelje, skupljeni su na jednom mjestu, postrijeljani i ostavljeni na uvid građanstvu. I za primjer. Jer to su bili narodni neprijatelji, koje narodna vojska, a u cilju zaštite naroda, nemilosrdno tamani. Za primjer. Danima su užasnuta mala Slavonkica i njen visoki, suhi Dalmoš, prevrtali tijela mladića i tražili svoga sina jedinca. Sretni što ga nisu našli, a opet očajni što ne znaju ništa o njemu, molili su svoje krunice, molili svoga svetog Antuna, molili svoje partizanske komšije...ali još tri mjeseca nisu saznali ništa o svom jedincu.
A on je zaradio metak u nogu, negdje na potezu Gradiška – Zagreb, malo je to sanirao ljutom, domaćom šljivom, povezao, i grozničavo boreći se za goli život došepao do glavnog grada. Tamo, rekli su im, skupit će se vojska, krenut će u protuudar, osvojiti ono što su izgubili. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo. Povukli su se prema Sloveniji, sada dobro znanom rutom i zaustavili se na Bleiburgu. Slušao je on Maksove riječi, razmišlja bi-ne-bi, ostao na onoj poljani, nadajući se poštenom završetku nečeg u što je bio gurnut, u čemu je ostao, a da ni sam ne zna zašto. A i noga ga je boljela, metak je još bio unutra. Noći strave istek su počele, svi znaju kako je to gore završilo, Đuro je bio jedan od sretnika koji je izbjegao da njegovo tijelo bude dio austrijskog tla, i krenuo je gonjen natrag, u Hrvatsku. Mnogo puta bi zastao, pao, očajan poželio da ga ubije mladi partizanski dječačić koji je na konju jahao kraj njih. Ili brkata partizanka, ako bi zatražio malo vode. Vjerojatno bi tako i bilo da nije imao anđela čuvara u vidu jednog svog supatnika, liječnika iz Banjaluke, koji ga je vukao, bodrio, koji mu je ranu čistio.
Tri mjeseca je Đuro hodao po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Prolazio kroz sela, katolička i pravoslavna. U prvima uz cestu dobivao mesa i kruha, vode, a u drugima batina vilama, kolcima i inim alatkama. jedna stara, mudra žena rekla je jednom : “ Ne daj Bože, što se podnest može”. I zaista, meni djeluje nevjerojatno da netko neishranjen, gladan, s metkom u nozi može tri mjeseca hodati, trpiti vrućinu, kišu, batine i zaraditi “samo tifus”. Baš to je moj glavni junak zaradio, vjerojatno velim uplivom svetog Antuna kod svemogućega Boga, te zahvaljujući toj teškoj bolesti, a sasvim sigurno i milosrđu i čovječnosti nekog partizana, bio je on poslan na liječenje u veliku partizansku bolnicu u Karlovcu. Od tamo se prvi put nakon tri mjeseca javio kući.
Snalažljiv kakav je već bio, čim se malo oporavio, sprijateljio se on sa bolničkim osobljem, sa ostalim pacijentima, i u onom općem kaosu uspio si pribaviti dokumente i nekakve potvrde o partizanskom “stažu”...
Sad će mnogi pomisliti : evo ga na! Još jedan lažnjak! Ma nije Đuro nikakve koristi od tih papira imao, osim da su mu glavu na ramenima ostavili. Ni u primozgu mu nije bilo da traži svoja "prava", a vjerovatno mu je najveća želja bila da postane nevidljiv, na jedno pet godina, dok se ratne cijevi dobrano ne ohlade. Vratio se onako jadan u svoj mali grad, izgrlio roditelje, pronašao ženu svog života i zaprosio je. Bila je jedno od 15-tero djece siromašnih doseljenika iz daruvarskog kraja. Pristala je biti mu ženom i majkom njegove djece ma kako bio “obilježen” i “kriv”. Vjenčali su se gotovo tajno, jer on je mjesecima spavao u šumi. Zvuči kao priča za malu djecu, ali zaista je dugo vremena s prvim mrakom odlazio u šumu na spavanje, a vraćao se ranom zorom. U to vrijeme je, naime, omiljena metoda hapšenja bila ona pod okriljem mraka, a on nikako nije bio siguran da je za svoje “grijehe” dovoljno patio, da je slobodan, otkupljen. Supruga ga je čekala u roditeljskom domu, čekala ga je i noseći njihovo prvo dijete dok je odlazio na 24-mjesečno odsluženje vojnog roka. Ta, morao je malo i petokraku nositi. Nešto rada njegovih ruku ostalo je ugrađeno u Partizanov stadion u Beogradu, ali on je to smatrao premijom u odnosu na zatvore Stare Gradiške i Lepoglave, gdje je isto tako mogao završiti. Još jedna pozitivna stvar mu se tamo desila. Završio je školu – prehrambenu, pa se po povratku kući mogao zaposliti u tvornici čokolade. Tri godine nakon prve, rodila mu se i druga kćerkica. Dite, što bi rekao njegov otac. I čovjek bi pomislio: sve super i sve za pet, daj ispiši THE END, ali neću. Jer zdesilo je Đuru još koješta u četrdeset godina, koliko je poživio nakon svoga križnog puta.
Sasvim sam sigurna da ga je ćopio PTSP, samo, who cares, nek bude sretan što živi. A i nije se tim imenom okrstiti mogao, kad se još, u bjelosvjetskim razmjerima nije desila ni Koreja, a kamoli Vijetnam. Pa nije bilo pametnih Amera da ustanove da normalan čovjek, koji preživi rat i bude sudionikom svih tih strahota, ne može da ne pukne. Ko kokica. Pukao je, dakle moj glavni junak. Al ne ko ovi suvremeni bivši borci, nikako ne mislim potcjenjivati njihove traume, ali oni ih imaju pravo izreći, oni imaju udruge, pravo javnosti i pravo na suosjećanje, divljenje, ili što već tko izabere. Nije mogao ni sa kim pričati o svojim ratnim danima, o svojim ranama, borbama, pređenim kilometrima i naoružanju. Zbog straha za njihovu budućnost, kćerkama nije ni slova o tom za života rekao. A morao je naći neki izlaz, neki ispušni ventil. I našao ga je u alkoholu. Zalijevao je svoj metak u nozi, nazdravljao mrtvim prijateljima, svetom Antunu koji ga je sačuvao, novoj državi koja ga je poštedjela, zalio je rođenje svog sina, onda kad je već pomislio da će mu se loza skupa s njim ugasiti. Kao i svi alkoholičari, gazio je svoju obitelj. Ali čak ni u trenucima delirija ništa o svojim ratnim godinama nije naglas izrekao. Još je jednom, godinama poslije, osjetio da Oni gore, ipak znaju za njegove ratne putešestvije. Naime, kad mu je sin htio upisati policijsku akademiju - nije mogao. Jer ipak je on bio sin bande, podvukli su mu još jednom to ispod nosa. Njegova udovica vjeruje da je sveti Antun opet baš tako isposlovao kod Svemogućega, jer električar je imao manje šanse stradati od pavampirenih komšija početkom devedesetih.
Na radnom mjestu je bio poznat kao odličan radnik, zabavljač, naučnici su se otimali tko će doći kod njega na praksu. Volio je ljude, a voljeli su i oni njega. U mirovinu je otišao nekoliko mjeseci prije smrti. Pozlilo mu je na dan velike vojne parade, 9. svibnja, 1985. Odmah je prevezen u bolnicu, ali i uz svu medicinsku skrb, 12. svibnja 1985 – umro je.
Da je samo pet godina pričekao, pod drugom bi zastavom bio pokopan, na misi zadušnici zacjelo bi bilo više ljudi, a i u oproštajnom govoru nad njegovim grobom ne bilo preskočeno deset godina njegova života.
Do danas je 18 njegovih izravnih potomaka (djeca, unuci, praunuci), ali još više od toga traga koji je ostavio, ostale su mnoge njegove šale, doskočice, i više ili manje mudre izreke i događaji.
Većinu ovdje opisanih događaja saznala sam od njegove udovice, koja je još uvijek živa. Istina da joj nešto koljeno okoštava, a i tlak ponekad podivlja, al još uvijek je vrlo lucidna, ne treba je puno nagovarati da se vrati u mlade dane i nikad, baš nikad ne govori ružno o svom Đuri.
Autor: http://2mama.blog.hr/
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(10)
CRVENA NIT LJUBAVI
Arijadna
Poslovična Arijadnina nit seže još od stare Grčke, od legende o Tezeju i Arijadni. Prema toj antičkoj legendi na otoku Kreti živio je u jednom podzemnom labirintu Minotaur – pola čovjek pola bik. Svakih devet godina stanovnici ovoga grčkoga otoka morali su mu dati sedam mladih djevojaka i sedam mladića, kako bi se obranili njegovih napada. Kada je došlo ponovno žrtvovanje dragovoljno se za ulazak u labirint javi junak Tezej.
Arijadna, lijepa kćerka kralja Kreta, zabljubila se u Tezeja. Svom je dragom dala veliko klupko crvene niti s kojom je, polako je odmotavajući, trebao označiti put do Minotaura, ali ujedno i put do izlaska iz labirinta, jer je obećao da će ubiti ovu neman.
Tezej s klupkom niti u desnoj ruci
Tezej je na ulazu u labirint pričvrstio početak niti i odmotavao je cijelim svojim putem, sve dok nije došao u dubinu labirinta. Došavši u sredinu labirinta savlada i ubije Minotaura.
Crvena nit je djevojkama i mladićima, koji su trebali postati žrtvom, pomogla da nađu izlaz iz začaranim stazama isprepletenog labirinta.
I Bog nama u svojoj ljubavi daje svoju crvenu nit, kako bi iz svih labirinata našega života opet našli put k Njemu.
„Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.“
Prorok Jeremija, 31,3
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(4)
S L A V L J E
© Mata Petričević Blažićev
„Život bez slavlja je kao dugačak put bez odmora!“ – rekao je grčki filozof Demokrit još negdje oko 300. godine prije Krista.
Slavlje je kao oaza u pustinji, kao svježa voda nakon dugog puta. Monotoni životni put svakidašnjice prekidamo i krunimo slavljem. A za slavlje je potraban veliki „DA“. „Da“ životu, „da“ zajedništvu, „da“ Bogu, svemu od Boga stvorenom, „da“ ljubavi, „da“ budućnosti. Samo ljudi puni toga „da“ i puni nade mogu slaviti i doživjeti radost slavlja. Ovo „da“ nije plod naše kreativnosti nego oduševljenosti. Njega se doživljava i s drugima dijeli.
Za slavlje nam je potrebna i fantazije. Slavlje se doživljava kao igra samo onda kada je slobodno od svake koristi. Na ovakovo slavlje zabranjen je ulaz brzom, racionalnom i efektivnom. Kod ovakovog slavlja dopuštamo da vrijeme prolazi. Za njim ne trčimo a ipak ga imamo dovoljno. Ovakovom slavlju pripada cjelina: tijelo, duh i duša koju slavljem dotičemo. Sva su naša osjetila u akciji.
© Mata Petričević Blažićev
Ovakovom slavlju pripada punina i sjaj. Sve sitničavosti, uskosti i ograničenosti na slavlju nemamju nikakvo značenje. Slavlje je sjena savršenstva i punine. Svečana odjeća, dobro jelo, umjereno pijenje i ukusno uređene prostorije znaci su te punine i radosti. “Uskrsli Krist naš život čini stalnim slavljem!” – rekao je Atanazije Veliki (1602–1680), biskup Aleksandrije.
© Mata Petričević Blažićev
“Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu! Složite povorku s grančicama u ruci sve do rogova žrtvenika.”
Psalam 118, 24.27
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(12)
STRUČNJACI SU UVIJEK U PRAVU
Umro je jedan čovjek. Još je kraj njegove postelje stajao svećenik kada je liječnik ustanovio smrt i napisao smrtni list. Obitelj i prijatelji umrloga došli su na sahranu, a susjedi su lijes nosili do rake. Kada su lijes htjeli spustiti u raku čovjek je došao k sebi i počeo jako udarati po poklopcu lijesa. Uplaše se i otvore lijes. Čovjek ustane i reče im.”Što to radite? Ja živim, nisam mrtav!” Svi su ljuudi u čudu šutjeli. Konačno jedan izvadi iz džepa smrtni list i reče “umrlome”:”Prijatelju dragi, i liječnik i svećenik je ustanovio tvoju smrt. Stručnjaci se ipak ne mogu prevariti!” I stave čovjeka ponovno u lijest, zakuju poklopac i pokopaju ga, kako je to službeno i red.
S kakvim smo mi sve službenim dokumentima pokopali žive ljude?
“Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“
Prva Pavlova poslanica Korinćanima 1,20
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(16)
DAR ŠUTNJE
Ima jezik riječi i jezik ruku. Ima jezik očiju i jezik tijela. Ali ima i jezik šutnje.
Jedan je stari fratar nakon dugog i teškog života počeo osjećati da mu je skoro kraj. I odluči krenuti na put i posjetiti svog najboljeg prijatelja i s njim se oprostiti. Jedan mladi fratar ga je pratio na tom putu u samostan u brdima. Došavši tamo dva prijatelja padnu jedan drugome u zagrljaj. Neizmjerno su se radovali ponovnom viđenju. A onda sjednu i bez riječi su se samo gledali. Nakon nekoliko sati ovaj stari fratar ustane, uzme za ruku svog mladog pratioca i krenu nazad.
„Zašto vi uopće niste razgovarali?“, upita mladi fratar. A stari mu odgovori:“Razgovarati mogu sa svakim čovjekom na svijetu, ali šutjeti mogu samo s pravim prijateljem!“
U tim satima šutnje ova su dva prijatelja osjetili više zajedništva nego da su razgovarali. Jer u tišini govori srce, u tišini Bog govori nama i mi njemu.
"Ako se povratite i ostanete mirni, spasit ćete se. U miru i uzdanju snaga je vaša.“
Izaija 30,15
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(11)
MOJA JE SLAVONIJA JANJE
Moja Slavonija je priroda i rima
I cvijet
I buktinja u polju
I suza na travi u hroptanju sunca
Moja Slavonija je šuma, i grad
I seljačka kola
Moja Slavonija je samoća
I čaša radosti
i suza
I vinogradi kad vinskim plamte sjajem
Moja Slavonija je srce, i životinja
Janje što plače
Dok ga mrki domaćin vodi
Na klanje.
Janje metaforički predstavlja Slavoniju. Stoljećima su ju palili, žarili, krali… Vojske dolazile, prolazile i niti jedna nije ništa dobra donijela. Slavonci su ratovali od oceana do oceana. Uvijek u tuđim vojskama, pod tuđim zastavama. Vođeni kao janjad na svjetske klaonice Galicije, Pive, Moskve, Njemačke, Francuske… U posljednjih 15-ak godina sjetimo se Vukovara, Osijeka, Županje, Vinkovaca, Slav. Broda, Nove Gradiške, Lipika, Pakraca…
Danas iz nje izvukoše sve. Raseliše industriju, uzeše sve što je nešto vrijedilo i Slavonija od jedne razvijene hrvatske regije- dođe na dno po primanjima i po deset puta manjim od onih u Zagrebu. Slavonija je toliko puno dala, ali joj se danas još više oduzelo.
U ratovima Slavonija se životinjski borila, ali je u miru poput janjeta dopustila da ju …. . I zbog toga je, dragi prijatelji, ona "janje".
Autor: DivanSkitnje
http://broco.blog.hr
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(16)
SLAVONCI SLAVILI 1. SVIBANJ PRIJE OSTALOG SVITA!
I neka mi sad njeko kaže da mi Slavonci nismo napredni, da u povijesti nismo ostavili duboki' tragova!
S nama je ko i sa svim velikim povjesnim narodima.Dok smo mi širili kulturu njeki drugi su živili u daleko nižem stupnju razvoja društva. Propali su Egipćani, propali su Grci, prop'o je Rim, i sad će te sigurno kast: propali i Slavonci. E, nismo! Bili smo slavni i ostali! Ostavili smo mlađim naraštajima u nasljeđe toliko k'o da smo bili gospodari Evrope. Imali smo i naš jezik i naš slavonski pravopis.Nisam se ja vod zabunijo. Nisam! Imali smo naš slavonski pravopis i to još 1779. godine! Al' za razliku od drugi' nama ni bilo do gospodarenja. Nikome mi nismo gospodarili. Uvik smo, prema svakom tko bi nam doš'o, bili ljubazni domaćini, svakog smo na'ranili, napili i svakom krevet dali. Doduše ako je gost, ta mislim ženski gost, bijo čemu, znali smo mu se i u krevet zavuć' da ga ugrijemo. Eto vidite šta smo mi sve dali našem gostu. Njeki nam, koji nas nevole, prigovaraju da smo bećari. Pa šta, ko daj to sramota! To nam se naše gostoprimstvo doduše, možda baš u 'vo vrime, najviše osvećuje, al' u našoj širokogrudnosti mi i priko toga velikodušno prilazimo.Živimo od starina, od naših dukata - suferina, jer imamo od čeg. I ne bojimo se. Ti došlje naše starine, naše šlingane rubine, štrikana špelcleta, naše plišane kape s brošom od mali' dukata, naše zlatom izvezene snaše i cure, pune dukata od vrata do pupka, koje nismo ljubomorno sakrili u velike 'rastove škrinje i avlije, već i' svaki čas pokazujemo cilom svitu, ni ne vide. Puno nji' sve to ne razumije, jer tako šta nikad ni vidili nisu, pa nam pridbacuju da žalimo za selom i blatnim opancima, nazivaju nas bagrom i šalju u „rodni kraj“. Ako njeko treba ić' u rodni kraj onda neku idu oni, jer mi smo svoji na svome! Nismo mi došli u tuđu avliju, zaposjeli tuđi atar. Nama su naša blatna sela i zidani drumovi dragi i lipi, bolja već nji'ove mahale.
Naša je parola:
Bolje je imat blatni opanak već blatni obraz!
A da moja tvrdnja u naslovu nije laž svjedoči Luka Ilić Oriovčanin (vidi kratku biografiju na kraju) u svojoj knjizi
„ Narodni Slavonski običaji“ iz 1846. godine, iz koje prenosim ovaj tekst:
"Pervi Svibanj
„Tko je taj?
Veseo kao protoletni Maj
Naš Slavjan je onda taj,
Veseo kao proletni Maj !“
Borovič
Svečanost je pervoga Svibnja poznata više ili manje celomu narodu Slavjanskomu u obće, a Slavoncem napose, i imade, kao i drugi Slavjanski običaji, svoj početak s većom stranom u najdalnoj tmini sakrivajućih se vremenah. Je li pako ova svečanost, kao što veliki Kollar u knjizi Slava Bohvne (u Pesti 1839str. 171) dokazuje, od Indičke svoj početak uzela i medju Slavjani se do današnjeg dana — kojih takodjer jezik tako zvani sanskritički učeni Jungmann sa slavjanskim usporedjuje — razprosterla, ili joj je kakovi potlim kroz tečaj vremenah u zaboravnost bačen slučaj povod dao, to ostavljam razsudjenju narodoznanacah (ethnografah).
Moja namera je samo svečanost pervog Svibnja, kao što se ona u Slavoniji obavlja, s istom svečanostju ostalih Slavjanah i Indijanah opisati i sravniti. Odkuda sledi, da se i ja učenog Kolara mnenju pridružujem i mislim, da su ovu svečanost naši praotci još iz Indie doneli.
U oči pervog Svibnja t. j. stražnjeg Travnja po podne izlazi mladež mužkog spola — u onih mestih, u kojih još ova svečanost živi — u šumu i gaje, te traži tako zvane Maje,*) koje kući donesavši noćju pred prozori svoje Ijubovca ili priateljice usade. Nu skoro svaki kojigod maje meće, tersi se da je što bolje cvetjem i verpcami uresi, neki još dalje idu i vežu limune i naranče s umetnimi kitami, i mnoga druga. Na nekojih mestih nemeću grane, nego samo različno cvetje a kitice verpcami povezano, drugde opet vence na vratih vešaju i t. d. Noćju pervoga Svibnja po varoših i pazarištih — jer u selih malo gde imadu — muzika po sokacih hodajuć, svira do svetlog dana. Čim se muzika oglasi mladež ustaje i nosi maje k svojim ljubovcam. Drugi opet ustaju, da na svoje mesto postavljene maje kradu, i iz posperdnosti starim ženam pod prozore meću. Dogodi se dostah puta, da se i pobiju. Drugi pako idu izvan varoša na stanovita vrela vodu piti i umivati se, osobito, koji slabe oči imadu. — Na selih je videti po vratih i prozorih cvetje, a oštarinški su cimeri sa flašicami u kojih je vino i rakia, nakićeni.— U Oraovici (Orahovici – moja primjedba) sam vidio dve velike Maje, koje su se poviš krova dizale, spomenutimi flašicami i cvetom urešene.
Česi i Slovaci na isti skoro način ovaj dan slave, naime: mladež ide u šumu i gaje, gde žitke i visoke obliške (navadno jelove ili smrekove) seku, okraštre, izuzimav verhunce, na kojih granje na način krunah ostavljaju, i pred kućami devah i svojih ljubah u zemlju udare. Ove obliške nazivaju kao i Slavonci Maje. Nu nuz ove meću i manje zelene grančice kao na primer smrekove, brezove, višnjove i druge. Ovaj običaj bez sumnje stoji u savezu sa staroslavjanskimi Rusalkami i slaže se sa indijskom navadom. Pervi je Svibanj po zasadjenih ili posta vljenih dervetih (Maibaum), u kojih Indianac izgled Phallusa vidi, svagde svečan dan. Isti je u Indiji Bahvani (Venus urania, Maja), kao proizvodećoj boginji posvećen, podižu joj se derveta verpcami i cvetjem urešena. — A u indjiskih starožitnostih uzporedjuje se svečanost pervog Svibnja (Lingamsfest) sa našom, i vidi se da Maja (Majbaum) ništa drugo nije nego jedan ustubočeni Phallus. Ovo isto potverdjuje i Paine Knight u svojem najnoviem delu, gdeno veli: da je ovo isto dervo u stara vremena pred svatovi nošeno bilo.
Maje u nekojih mestih devojke, — koje su ih dobile — oko osmog sata čim sunce ograne, sa sokaka u dvorište nose; drugde oko pol dana, a negde i u večer unose, dakle ih kroz ceo dan puste stajati pred kućom.... Kod Slovakah u Trenčanskoj županii s većom svečanostju Maje spravljaju budući da mladići pervog Svibnja do pol dana s muzikom sve one deve, koje su dobile Maje, polazit idu, gde posle, kad bi podugo svirali i plesali, Maje u dvorište unesu, česa radi i nagradu dobiju, bila ona u novcih i drugih darih ili počastjenju od one deve, koju su posetili; odovud se odprave dalje, gde Maje stoje, da svoj prizor ponove. . . Ovu su noć, Šivarati nazvanu, i Indijani veselo sprovadjali meseca Ožujka, i utemeljenje službe Boga Lingama iliti phalla svetkovali. Skupiv se puk kod Šive hrama u gluho doba pevaše i nepristojne divane vodiše, zatim Šive Boga sliku sa phallom iznesoše i na motku nataknutu okolo nošahu pratjeni muzikom.....
Maje se i u Drave spominju samo pod drugim imenom, naime: Kokotjim (Hahnenbaum od njemačkih riječi: Hahn = pijetao i Baum= drvo – moj prijevod) sledeći se način s njimi baratje: u Drave su dva derveta u velikom poštenju deržana, naime: Krunasto [Kronbaum) i Križno (Kreutzbaum) ili bolje Kokotje. Stražnje je bilo od veće kobnosti, koje ako je palo, nije se smelo prie nego na veliku Gospu dići, jer misliše da to neterpi Staete, koji je po nekojih mnenju čovek a po drugih žena. Nu od ovoga kod Križarah više. . . Krunasto se pako meće na Ivanje. Ovo su svake godine ponavljali i brezu u tu sverhu uzimali.
Na ovaj dan, prie nego se bistre danice pozlaćeni traci sa žarkog sunašca svetlostju zastru, u Slavonii mladež, osobito pako lepi spol, obično hodi u gomilah k bližnjim izvan varoši u polju ili šumah — kako je već spomenuto — iztečućim bistrim vrelom umivat se, pije bistru vodu, osobito pako oni koji pege po obrazu imadu; jer se govori, da će pege iliti piguće sa lica izgubiti i mnogo lepši postati. Neki još više čine, i s rosom si prie, nego ju sunce stepe, lice umivaju, istom gojeni nadom. Što barem ovu korist donosi, da i oni urane, koje inače osma ura iz kreveta tera, i uživajući čistog proletnog zraka s friškom se vodom umiju. Imade i takovih, koje su na toliko izpraznostju ili taštinom — a Vanitas Vanitatum ... — zaslepljene da noćnu rosu u staklo beru, kući nose i celog meseca si š njom lice taru.. . Na nekojih mestih, kao na primer u Vinkovcih, ovu noć mladići provode u bližnjoj šumi, veseleći se i zabavljajući, dok ih odtuda zlatni čarobno izmedju granja u njih upirući traci žarkog sunašca nerazteraju. . Stare pako žene, kojim nestoji do lepote, idu prie zore u šumu razne trave za groznicu i svakojake rane brati.
Da ove trave moć svoju neizgube, kad ih beru, neće s nikim da govore; da što više, kada se ove lekarice kući povraćaju, ne bi se pod nijednu cenu obazrele, jer bi inače — po prostom mnenju — put bez svakog uspeha bio, i trave bi izgubile svoju moć.....
Slavjani, kao narod pevoljubni, urešivahu svaku svoju svečanost narodnimi pesmami, i to oni po svoj prilici činjahu i prigodom pervog Svibnja, jer kod bratje Slovakah imade i sada još pesamah, koje se na ovu svečanost pretežu: nu mene još nije sreća na spo-dobnu slavonsku pesmu nanela, osim sledeće dve koje sam dobio iz Oraovce (Orahovice - moja primjedba) od S. G. Evo ih:
,,Pod onom gorom zelenom,
I pod najvišjom planinom
Vrani se konji igraju, Dok se junaci povernu,
Dok ljubam maje naberu
Maje su ljubam radostne."
Isto.
„Poranili sivi sokolovi,
Sokolovi mladjani junaci,
Poranili zoru prevarili
I goricu sinju obleteli,
Tražeć dvore malanoga Lade.
Malen Lado u gorici spava
Sankom spava pokrila ga trava. —
Budili ga mladjani junaci'
Budili ga s majom okrunjenom,
Okrunjenom s cvetom nakićenom.
Probudi se umiljati Lado,
Pak besedi mladjanim junakom:
,.Nebudite, sivi sokolovi,
,,Nebudite mene, malog Lade,
„Već idite k devam pred dvorove,
„Pa je bud'te iz debela sanka
„S cvetnom maj om i s ljubcem junačkim."
Tad' s' junakom ino nemogaše,
Već se kreću iz tog sinja luga;
Doleteti k dvorom devojačkim.
Al' su deve već ustale bile,
I dvorove s cvetnim metlam mele.
To junakom i pomučno bilo,
Jere su ih deve prevarile,
Prevarile zoru i junake,
Te bacaju okrunjene maje
Okrunjene kićenim devojkam,
Pak se tužni u lug povratiše,
Da s' potuže malenomu Ladi,
Da su deve do njih već ustale,
I dvorove s bosiljkom pomele ;
Ali Lade u gorici nema,
Niti Lade, ni o Ladi glasa!"
Oraovička.
*) Majo (Maibaum) tako se zove brezova ili hrastova grana oduga a potanka sva okaštrena, osim verhunca na kom je granje na način krune ostavljeno. Medjutim se meće i drugo dervetje kao: rabrovo, brestovo i t. d."
Bilješka o piscu
Luka Ilić Oriovčanin rođen je 15. listopada 1817. u Oriovcu, tada sjedištu jedne kompanije gradiške graničarske regimente. Osnovnu školu završava u Oriovcu a gimnaziju u Požegi, gdje je u posljednje dvije godine (1835-1837) bio pitomac tek osnovanoga biskupskog orfanotrofija. Filozofsko-teološki studij završio je u Zagrebu, gdje je 1843. zaređen za svećenika, a zatim je devet godina služio kao kapelan po slavonskim župama (u Ruševu, Velikoj, Lipovljanima, Gaju, Bebrini), dok nije u proljeće 1852. pošao kao vojni svećenik novogradiške pukovnije u Italiju, gdje je kraće vrijeme boravio u Mlecima, Padovi, Coneglianu i Udini. U jesen 1853. vratio se u naše krajeve i dalje služio kao vojni svećenik i vjeroučitelj u Pančevu, Bijeloj Crkvi, Petrovaradinu, Koszegu (u Mađarskoj) i u Zadru sve do umirovljenja 1869. godine. U Zadru je imenovan začasnim prisjednikom (porotnikom) zadarske nadbiskupije i čanadskog Kaptola. Zadnje godine života proživio je kao župnik, najprije u Mačkovcu, posavskom seocu gradiške regimente, a od 1872. u Novskoj, gdje je umro 4. veljače 1878. godine i u Novskoj pokopan.
Počeci Ilićeva književnog i znanstvenog rada vezani su uz Narodno ilirsko sjemenišno društvo na zagrebačkom Kaptolu, u kojem je još kao student pratio nacionalni i kulturni rad hrvatskih iliraca, i sam aktivno u njemu sudjelujući, te kulturni rad drugih slavenskih naroda. Stanka Vraza je, kao izvrsnog poznavatelja hrvatske i slavenske književnosti, uz to i najtrezvenijeg kritičara, odabrao za svoga mentora u područjima na kojima je cijeli život književno stvarao i, nesumnjivo, dao velik doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(5)
|
|
|
