„Život bez slavlja je kao dugačak put bez odmora!“ – rekao je grčki filozof Demokrit još negdje oko 300. godine prije Krista.
Slavlje je kao oaza u pustinji, kao svježa voda nakon dugog puta. Monotoni životni put svakidašnjice prekidamo i krunimo slavljem. A za slavlje je potraban veliki „DA“. „Da“ životu, „da“ zajedništvu, „da“ Bogu, svemu od Boga stvorenom, „da“ ljubavi, „da“ budućnosti. Samo ljudi puni toga „da“ i puni nade mogu slaviti i doživjeti radost slavlja. Ovo „da“ nije plod naše kreativnosti nego oduševljenosti. Njega se doživljava i s drugima dijeli.
Za slavlje nam je potrebna i fantazije. Slavlje se doživljava kao igra samo onda kada je slobodno od svake koristi. Na ovakovo slavlje zabranjen je ulaz brzom, racionalnom i efektivnom. Kod ovakovog slavlja dopuštamo da vrijeme prolazi. Za njim ne trčimo a ipak ga imamo dovoljno. Ovakovom slavlju pripada cjelina: tijelo, duh i duša koju slavljem dotičemo. Sva su naša osjetila u akciji.
Ovakovom slavlju pripada punina i sjaj. Sve sitničavosti, uskosti i ograničenosti na slavlju nemamju nikakvo značenje. Slavlje je sjena savršenstva i punine. Svečana odjeća, dobro jelo, umjereno pijenje i ukusno uređene prostorije znaci su te punine i radosti. “Uskrsli Krist naš život čini stalnim slavljem!” – rekao je Atanazije Veliki (1602–1680), biskup Aleksandrije.