Pregled posta

ĐURIN KRIŽNI PUT

Zvao se Đuro. Rođen je u studenom 1923. Bio je jedinac u majke, male vrckave Slavonke i dođoša, Dalmoša. Taman je stasao u golobradog mladića kada je na ovim našim prostorima počela duga, mračna noć (kako je to lijepo nazvao Vrdoljak). Regrutiran je, naravno. Poslali su ga u Osijek, na neku brzinsku obuku, obukli ga u uniformu endehaovske vojske, gurnuli mu pušku u ruku, gurnuli ga rat, ne pitajući ga je li se djevojaka nagledao, noći probančevao, jesu li mu livade pokošene i želi li ostaviti svoju zlatnu dolinu. Tko zna je li on vjerovao da su Hrvati napokon, ne pitajući za cijenu, dobili državu, da je takva kakva je bila baš prava stvar i je li vjerovao da je za Nju vrijedno poginuti, pa i ubiti, na koncu. Tko zna je li imao vremena misliti o vremenu u kojem živi, kakve su im informacije uopće servirali, jer ne zaboravite, to su bile ratne četrdesete, prošlog stoljeća..."Studirajući" rat u Osijeku zaradio je upalu pluća, pa kako im se činio beskoristan čak i za topovsko meso, poslali su ga kući. Sreća je trajala do Nove Kapele, tu su ga skinuli sa vlaka i odjenuli mu opet uniformu, pravu, ustašku. I poslali ga u Požegu. Sretan što dolazi kući, ništa mu nije bilo važno. Ni što je ponovno vojnik, ni što se priča da će biti velike borbe, samo da ugleda rodnu kuću, majku i oca, a možda i dragu. Više od toga zaista i nije bilo. Tek što je putnu prašinu stresao, digla se uzbuna – partizani nadiru prema gradu, svi na trg javiti se po raspored. Na trgu sanduci sa oružjem, svi u trku hvataju pucaljke i povlače se prema jugu. Trči pustim ulicama voljenog grada, srce mu bubnja zaglušujući ditiramb, jedva da čuje i šteketanje mitraljeza koji sa Kalvarije dere po svemu što se miče u gradu. Trče i drugi. Nikom ništa nije jasno. Naredba je da se povlače na zapad, prema Gradiški. Tamo su trebali pregrupirati snage, dobiti nove upute. Već izvan grada uspije sa sebe strgati sivo bijelu maskirnu bluzu ( američku, valjda) , malo se pribrati, ohladiti glavu u obližnjem potoku. Odlučio se da ide cestom, valjda zbog toga što se nadao nekom prijevozu, ipak je do Gradiške tridesetak kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije doznao je da je time izabrao život, iako mu je možda bilo i žao. Oni koji su krenuli šumom, u klancu su naletjeli na zasjedu, svi su ubijeni. Satima je potokom iz kojeg je pio tekla crvena voda. Drugi, koji se ostali u gradu čekati osloboditelje, skupljeni su na jednom mjestu, postrijeljani i ostavljeni na uvid građanstvu. I za primjer. Jer to su bili narodni neprijatelji, koje narodna vojska, a u cilju zaštite naroda, nemilosrdno tamani. Za primjer. Danima su užasnuta mala Slavonkica i njen visoki, suhi Dalmoš, prevrtali tijela mladića i tražili svoga sina jedinca. Sretni što ga nisu našli, a opet očajni što ne znaju ništa o njemu, molili su svoje krunice, molili svoga svetog Antuna, molili svoje partizanske komšije...ali još tri mjeseca nisu saznali ništa o svom jedincu.

A on je zaradio metak u nogu, negdje na potezu Gradiška – Zagreb, malo je to sanirao ljutom, domaćom šljivom, povezao, i grozničavo boreći se za goli život došepao do glavnog grada. Tamo, rekli su im, skupit će se vojska, krenut će u protuudar, osvojiti ono što su izgubili. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo. Povukli su se prema Sloveniji, sada dobro znanom rutom i zaustavili se na Bleiburgu. Slušao je on Maksove riječi, razmišlja bi-ne-bi, ostao na onoj poljani, nadajući se poštenom završetku nečeg u što je bio gurnut, u čemu je ostao, a da ni sam ne zna zašto. A i noga ga je boljela, metak je još bio unutra. Noći strave istek su počele, svi znaju kako je to gore završilo, Đuro je bio jedan od sretnika koji je izbjegao da njegovo tijelo bude dio austrijskog tla, i krenuo je gonjen natrag, u Hrvatsku. Mnogo puta bi zastao, pao, očajan poželio da ga ubije mladi partizanski dječačić koji je na konju jahao kraj njih. Ili brkata partizanka, ako bi zatražio malo vode. Vjerojatno bi tako i bilo da nije imao anđela čuvara u vidu jednog svog supatnika, liječnika iz Banjaluke, koji ga je vukao, bodrio, koji mu je ranu čistio.

Tri mjeseca je Đuro hodao po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Prolazio kroz sela, katolička i pravoslavna. U prvima uz cestu dobivao mesa i kruha, vode, a u drugima batina vilama, kolcima i inim alatkama. jedna stara, mudra žena rekla je jednom : “ Ne daj Bože, što se podnest može”. I zaista, meni djeluje nevjerojatno da netko neishranjen, gladan, s metkom u nozi može tri mjeseca hodati, trpiti vrućinu, kišu, batine i zaraditi “samo tifus”. Baš to je moj glavni junak zaradio, vjerojatno velim uplivom svetog Antuna kod svemogućega Boga, te zahvaljujući toj teškoj bolesti, a sasvim sigurno i milosrđu i čovječnosti nekog partizana, bio je on poslan na liječenje u veliku partizansku bolnicu u Karlovcu. Od tamo se prvi put nakon tri mjeseca javio kući.



Snalažljiv kakav je već bio, čim se malo oporavio, sprijateljio se on sa bolničkim osobljem, sa ostalim pacijentima, i u onom općem kaosu uspio si pribaviti dokumente i nekakve potvrde o partizanskom “stažu”...

Sad će mnogi pomisliti : evo ga na! Još jedan lažnjak! Ma nije Đuro nikakve koristi od tih papira imao, osim da su mu glavu na ramenima ostavili. Ni u primozgu mu nije bilo da traži svoja "prava", a vjerovatno mu je najveća želja bila da postane nevidljiv, na jedno pet godina, dok se ratne cijevi dobrano ne ohlade. Vratio se onako jadan u svoj mali grad, izgrlio roditelje, pronašao ženu svog života i zaprosio je. Bila je jedno od 15-tero djece siromašnih doseljenika iz daruvarskog kraja. Pristala je biti mu ženom i majkom njegove djece ma kako bio “obilježen” i “kriv”. Vjenčali su se gotovo tajno, jer on je mjesecima spavao u šumi. Zvuči kao priča za malu djecu, ali zaista je dugo vremena s prvim mrakom odlazio u šumu na spavanje, a vraćao se ranom zorom. U to vrijeme je, naime, omiljena metoda hapšenja bila ona pod okriljem mraka, a on nikako nije bio siguran da je za svoje “grijehe” dovoljno patio, da je slobodan, otkupljen. Supruga ga je čekala u roditeljskom domu, čekala ga je i noseći njihovo prvo dijete dok je odlazio na 24-mjesečno odsluženje vojnog roka. Ta, morao je malo i petokraku nositi. Nešto rada njegovih ruku ostalo je ugrađeno u Partizanov stadion u Beogradu, ali on je to smatrao premijom u odnosu na zatvore Stare Gradiške i Lepoglave, gdje je isto tako mogao završiti. Još jedna pozitivna stvar mu se tamo desila. Završio je školu – prehrambenu, pa se po povratku kući mogao zaposliti u tvornici čokolade. Tri godine nakon prve, rodila mu se i druga kćerkica. Dite, što bi rekao njegov otac. I čovjek bi pomislio: sve super i sve za pet, daj ispiši THE END, ali neću. Jer zdesilo je Đuru još koješta u četrdeset godina, koliko je poživio nakon svoga križnog puta.
Sasvim sam sigurna da ga je ćopio PTSP, samo, who cares, nek bude sretan što živi. A i nije se tim imenom okrstiti mogao, kad se još, u bjelosvjetskim razmjerima nije desila ni Koreja, a kamoli Vijetnam. Pa nije bilo pametnih Amera da ustanove da normalan čovjek, koji preživi rat i bude sudionikom svih tih strahota, ne može da ne pukne. Ko kokica. Pukao je, dakle moj glavni junak. Al ne ko ovi suvremeni bivši borci, nikako ne mislim potcjenjivati njihove traume, ali oni ih imaju pravo izreći, oni imaju udruge, pravo javnosti i pravo na suosjećanje, divljenje, ili što već tko izabere. Nije mogao ni sa kim pričati o svojim ratnim danima, o svojim ranama, borbama, pređenim kilometrima i naoružanju. Zbog straha za njihovu budućnost, kćerkama nije ni slova o tom za života rekao. A morao je naći neki izlaz, neki ispušni ventil. I našao ga je u alkoholu. Zalijevao je svoj metak u nozi, nazdravljao mrtvim prijateljima, svetom Antunu koji ga je sačuvao, novoj državi koja ga je poštedjela, zalio je rođenje svog sina, onda kad je već pomislio da će mu se loza skupa s njim ugasiti. Kao i svi alkoholičari, gazio je svoju obitelj. Ali čak ni u trenucima delirija ništa o svojim ratnim godinama nije naglas izrekao. Još je jednom, godinama poslije, osjetio da Oni gore, ipak znaju za njegove ratne putešestvije. Naime, kad mu je sin htio upisati policijsku akademiju - nije mogao. Jer ipak je on bio sin bande, podvukli su mu još jednom to ispod nosa. Njegova udovica vjeruje da je sveti Antun opet baš tako isposlovao kod Svemogućega, jer električar je imao manje šanse stradati od pavampirenih komšija početkom devedesetih.
Na radnom mjestu je bio poznat kao odličan radnik, zabavljač, naučnici su se otimali tko će doći kod njega na praksu. Volio je ljude, a voljeli su i oni njega. U mirovinu je otišao nekoliko mjeseci prije smrti. Pozlilo mu je na dan velike vojne parade, 9. svibnja, 1985. Odmah je prevezen u bolnicu, ali i uz svu medicinsku skrb, 12. svibnja 1985 – umro je.

Da je samo pet godina pričekao, pod drugom bi zastavom bio pokopan, na misi zadušnici zacjelo bi bilo više ljudi, a i u oproštajnom govoru nad njegovim grobom ne bilo preskočeno deset godina njegova života.

Do danas je 18 njegovih izravnih potomaka (djeca, unuci, praunuci), ali još više od toga traga koji je ostavio, ostale su mnoge njegove šale, doskočice, i više ili manje mudre izreke i događaji.

Većinu ovdje opisanih događaja saznala sam od njegove udovice, koja je još uvijek živa. Istina da joj nešto koljeno okoštava, a i tlak ponekad podivlja, al još uvijek je vrlo lucidna, ne treba je puno nagovarati da se vrati u mlade dane i nikad, baš nikad ne govori ružno o svom Đuri.

Autor: http://2mama.blog.hr/

Post je objavljen 15.05.2007. u 00:10 sati.