Pregled posta

SLAVONCI SLAVILI 1. SVIBANJ PRIJE OSTALOG SVITA!

I neka mi sad njeko kaže da mi Slavonci nismo napredni, da u povijesti nismo ostavili duboki' tragova!

S nama je ko i sa svim velikim povjesnim narodima.Dok smo mi širili kulturu njeki drugi su živili u daleko nižem stupnju razvoja društva. Propali su Egipćani, propali su Grci, prop'o je Rim, i sad će te sigurno kast: propali i Slavonci. E, nismo! Bili smo slavni i ostali! Ostavili smo mlađim naraštajima u nasljeđe toliko k'o da smo bili gospodari Evrope. Imali smo i naš jezik i naš slavonski pravopis.Nisam se ja vod zabunijo. Nisam! Imali smo naš slavonski pravopis i to još 1779. godine! Al' za razliku od drugi' nama ni bilo do gospodarenja. Nikome mi nismo gospodarili. Uvik smo, prema svakom tko bi nam doš'o, bili ljubazni domaćini, svakog smo na'ranili, napili i svakom krevet dali. Doduše ako je gost, ta mislim ženski gost, bijo čemu, znali smo mu se i u krevet zavuć' da ga ugrijemo. Eto vidite šta smo mi sve dali našem gostu. Njeki nam, koji nas nevole, prigovaraju da smo bećari. Pa šta, ko daj to sramota! To nam se naše gostoprimstvo doduše, možda baš u 'vo vrime, najviše osvećuje, al' u našoj širokogrudnosti mi i priko toga velikodušno prilazimo.Živimo od starina, od naših dukata - suferina, jer imamo od čeg. I ne bojimo se. Ti došlje naše starine, naše šlingane rubine, štrikana špelcleta, naše plišane kape s brošom od mali' dukata, naše zlatom izvezene snaše i cure, pune dukata od vrata do pupka, koje nismo ljubomorno sakrili u velike 'rastove škrinje i avlije, već i' svaki čas pokazujemo cilom svitu, ni ne vide. Puno nji' sve to ne razumije, jer tako šta nikad ni vidili nisu, pa nam pridbacuju da žalimo za selom i blatnim opancima, nazivaju nas bagrom i šalju u „rodni kraj“. Ako njeko treba ić' u rodni kraj onda neku idu oni, jer mi smo svoji na svome! Nismo mi došli u tuđu avliju, zaposjeli tuđi atar. Nama su naša blatna sela i zidani drumovi dragi i lipi, bolja već nji'ove mahale.

Naša je parola:
Bolje je imat blatni opanak već blatni obraz!

A da moja tvrdnja u naslovu nije laž svjedoči Luka Ilić Oriovčanin (vidi kratku biografiju na kraju) u svojoj knjizi
„ Narodni Slavonski običaji“ iz 1846. godine, iz koje prenosim ovaj tekst:

"Pervi Svibanj

„Tko je taj?
Veseo kao protoletni Maj
Naš Slavjan je onda taj,
Veseo kao proletni Maj !“
Borovič



Svečanost je pervoga Svibnja poznata više ili manje celomu narodu Slavjanskomu u obće, a Slavoncem napose, i imade, kao i drugi Slavjanski običaji, svoj početak s većom stranom u najdalnoj tmini sakrivajućih se vremenah. Je li pako ova svečanost, kao što veliki Kollar u knjizi Slava Bohvne (u Pesti 1839str. 171) dokazuje, od Indičke svoj početak uzela i medju Slavjani se do današnjeg dana — kojih takodjer jezik tako zvani sanskritički učeni Jungmann sa slavjanskim usporedjuje — razprosterla, ili joj je kakovi potlim kroz tečaj vremenah u zaboravnost bačen slučaj povod dao, to ostavljam razsudjenju narodoznanacah (ethnografah).
Moja namera je samo svečanost pervog Svibnja, kao što se ona u Slavoniji obavlja, s istom svečanostju ostalih Slavjanah i Indijanah opisati i sravniti. Odkuda sledi, da se i ja učenog Kolara mnenju pridružujem i mislim, da su ovu svečanost naši praotci još iz Indie doneli.

U oči pervog Svibnja t. j. stražnjeg Travnja po podne izlazi mladež mužkog spola — u onih mestih, u kojih još ova svečanost živi — u šumu i gaje, te traži tako zvane Maje,*) koje kući donesavši noćju pred prozori svoje Ijubovca ili priateljice usade. Nu skoro svaki kojigod maje meće, tersi se da je što bolje cvetjem i verpcami uresi, neki još dalje idu i vežu limune i naranče s umetnimi kitami, i mnoga druga. Na nekojih mestih nemeću grane, nego samo različno cvetje a kitice verpcami povezano, drugde opet vence na vratih vešaju i t. d. Noćju pervoga Svibnja po varoših i pazarištih — jer u selih malo gde imadu — muzika po sokacih hodajuć, svira do svetlog dana. Čim se muzika oglasi mladež ustaje i nosi maje k svojim ljubovcam. Drugi opet ustaju, da na svoje mesto postavljene maje kradu, i iz posperdnosti starim ženam pod prozore meću. Dogodi se dostah puta, da se i pobiju. Drugi pako idu izvan varoša na stanovita vrela vodu piti i umivati se, osobito, koji slabe oči imadu. — Na selih je videti po vratih i prozorih cvetje, a oštarinški su cimeri sa flašicami u kojih je vino i rakia, nakićeni.— U Oraovici (Orahovici – moja primjedba) sam vidio dve velike Maje, koje su se poviš krova dizale, spomenutimi flašicami i cvetom urešene.



Česi i Slovaci na isti skoro način ovaj dan slave, naime: mladež ide u šumu i gaje, gde žitke i visoke obliške (navadno jelove ili smrekove) seku, okraštre, izuzimav verhunce, na kojih granje na način krunah ostavljaju, i pred kućami devah i svojih ljubah u zemlju udare. Ove obliške nazivaju kao i Slavonci Maje. Nu nuz ove meću i manje zelene grančice kao na primer smrekove, brezove, višnjove i druge. Ovaj običaj bez sumnje stoji u savezu sa staroslavjanskimi Rusalkami i slaže se sa indijskom navadom. Pervi je Svibanj po zasadjenih ili posta vljenih dervetih (Maibaum), u kojih Indianac izgled Phallusa vidi, svagde svečan dan. Isti je u Indiji Bahvani (Venus urania, Maja), kao proizvodećoj boginji posvećen, podižu joj se derveta verpcami i cvetjem urešena. — A u indjiskih starožitnostih uzporedjuje se svečanost pervog Svibnja (Lingamsfest) sa našom, i vidi se da Maja (Majbaum) ništa drugo nije nego jedan ustubočeni Phallus. Ovo isto potverdjuje i Paine Knight u svojem najnoviem delu, gdeno veli: da je ovo isto dervo u stara vremena pred svatovi nošeno bilo.

Maje u nekojih mestih devojke, — koje su ih dobile — oko osmog sata čim sunce ograne, sa sokaka u dvorište nose; drugde oko pol dana, a negde i u večer unose, dakle ih kroz ceo dan puste stajati pred kućom.... Kod Slovakah u Trenčanskoj županii s većom svečanostju Maje spravljaju budući da mladići pervog Svibnja do pol dana s muzikom sve one deve, koje su dobile Maje, polazit idu, gde posle, kad bi podugo svirali i plesali, Maje u dvorište unesu, česa radi i nagradu dobiju, bila ona u novcih i drugih darih ili počastjenju od one deve, koju su posetili; odovud se odprave dalje, gde Maje stoje, da svoj prizor ponove. . . Ovu su noć, Šivarati nazvanu, i Indijani veselo sprovadjali meseca Ožujka, i utemeljenje službe Boga Lingama iliti phalla svetkovali. Skupiv se puk kod Šive hrama u gluho doba pevaše i nepristojne divane vodiše, zatim Šive Boga sliku sa phallom iznesoše i na motku nataknutu okolo nošahu pratjeni muzikom.....

Maje se i u Drave spominju samo pod drugim imenom, naime: Kokotjim (Hahnenbaum od njemačkih riječi: Hahn = pijetao i Baum= drvo – moj prijevod) sledeći se način s njimi baratje: u Drave su dva derveta u velikom poštenju deržana, naime: Krunasto [Kronbaum) i Križno (Kreutzbaum) ili bolje Kokotje. Stražnje je bilo od veće kobnosti, koje ako je palo, nije se smelo prie nego na veliku Gospu dići, jer misliše da to neterpi Staete, koji je po nekojih mnenju čovek a po drugih žena. Nu od ovoga kod Križarah više. . . Krunasto se pako meće na Ivanje. Ovo su svake godine ponavljali i brezu u tu sverhu uzimali.

Na ovaj dan, prie nego se bistre danice pozlaćeni traci sa žarkog sunašca svetlostju zastru, u Slavonii mladež, osobito pako lepi spol, obično hodi u gomilah k bližnjim izvan varoši u polju ili šumah — kako je već spomenuto — iztečućim bistrim vrelom umivat se, pije bistru vodu, osobito pako oni koji pege po obrazu imadu; jer se govori, da će pege iliti piguće sa lica izgubiti i mnogo lepši postati. Neki još više čine, i s rosom si prie, nego ju sunce stepe, lice umivaju, istom gojeni nadom. Što barem ovu korist donosi, da i oni urane, koje inače osma ura iz kreveta tera, i uživajući čistog proletnog zraka s friškom se vodom umiju. Imade i takovih, koje su na toliko izpraznostju ili taštinom — a Vanitas Vanitatum ... — zaslepljene da noćnu rosu u staklo beru, kući nose i celog meseca si š njom lice taru.. . Na nekojih mestih, kao na primer u Vinkovcih, ovu noć mladići provode u bližnjoj šumi, veseleći se i zabavljajući, dok ih odtuda zlatni čarobno izmedju granja u njih upirući traci žarkog sunašca nerazteraju. . Stare pako žene, kojim nestoji do lepote, idu prie zore u šumu razne trave za groznicu i svakojake rane brati.



Da ove trave moć svoju neizgube, kad ih beru, neće s nikim da govore; da što više, kada se ove lekarice kući povraćaju, ne bi se pod nijednu cenu obazrele, jer bi inače — po prostom mnenju — put bez svakog uspeha bio, i trave bi izgubile svoju moć.....

Slavjani, kao narod pevoljubni, urešivahu svaku svoju svečanost narodnimi pesmami, i to oni po svoj prilici činjahu i prigodom pervog Svibnja, jer kod bratje Slovakah imade i sada još pesamah, koje se na ovu svečanost pretežu: nu mene još nije sreća na spo-dobnu slavonsku pesmu nanela, osim sledeće dve koje sam dobio iz Oraovce (Orahovice - moja primjedba) od S. G. Evo ih:

,,Pod onom gorom zelenom,
I pod najvišjom planinom
Vrani se konji igraju, Dok se junaci povernu,
Dok ljubam maje naberu
Maje su ljubam radostne."

Isto.

„Poranili sivi sokolovi,
Sokolovi mladjani junaci,
Poranili zoru prevarili
I goricu sinju obleteli,
Tražeć dvore malanoga Lade.
Malen Lado u gorici spava
Sankom spava pokrila ga trava. —
Budili ga mladjani junaci'
Budili ga s majom okrunjenom,
Okrunjenom s cvetom nakićenom.
Probudi se umiljati Lado,
Pak besedi mladjanim junakom:
,.Nebudite, sivi sokolovi,
,,Nebudite mene, malog Lade,
„Već idite k devam pred dvorove,
„Pa je bud'te iz debela sanka
„S cvetnom maj om i s ljubcem junačkim."
Tad' s' junakom ino nemogaše,
Već se kreću iz tog sinja luga;
Doleteti k dvorom devojačkim.
Al' su deve već ustale bile,
I dvorove s cvetnim metlam mele.
To junakom i pomučno bilo,
Jere su ih deve prevarile,
Prevarile zoru i junake,
Te bacaju okrunjene maje
Okrunjene kićenim devojkam,
Pak se tužni u lug povratiše,
Da s' potuže malenomu Ladi,
Da su deve do njih već ustale,
I dvorove s bosiljkom pomele ;
Ali Lade u gorici nema,
Niti Lade, ni o Ladi glasa!"

Oraovička.

*) Majo (Maibaum) tako se zove brezova ili hrastova grana oduga a potanka sva okaštrena, osim verhunca na kom je granje na način krune ostavljeno. Medjutim se meće i drugo dervetje kao: rabrovo, brestovo i t. d."



Bilješka o piscu

Luka Ilić Oriovčanin rođen je 15. listopada 1817. u Oriovcu, tada sjedištu jedne kompanije gradiške graničarske regimente. Osnovnu školu završava u Oriovcu a gimnaziju u Požegi, gdje je u posljednje dvije godine (1835-1837) bio pitomac tek osnovanoga biskupskog orfanotrofija. Filozofsko-teološki studij završio je u Zagrebu, gdje je 1843. zaređen za svećenika, a zatim je devet godina služio kao kapelan po slavonskim župama (u Ruševu, Velikoj, Lipovljanima, Gaju, Bebrini), dok nije u proljeće 1852. pošao kao vojni svećenik novogradiške pukovnije u Italiju, gdje je kraće vrijeme boravio u Mlecima, Padovi, Coneglianu i Udini. U jesen 1853. vratio se u naše krajeve i dalje služio kao vojni svećenik i vjeroučitelj u Pančevu, Bijeloj Crkvi, Petrovaradinu, Koszegu (u Mađarskoj) i u Zadru sve do umirovljenja 1869. godine. U Zadru je imenovan začasnim prisjednikom (porotnikom) zadarske nadbiskupije i čanadskog Kaptola. Zadnje godine života proživio je kao župnik, najprije u Mačkovcu, posavskom seocu gradiške regimente, a od 1872. u Novskoj, gdje je umro 4. veljače 1878. godine i u Novskoj pokopan.

Počeci Ilićeva književnog i znanstvenog rada vezani su uz Narodno ilirsko sjemenišno društvo na zagrebačkom Kaptolu, u kojem je još kao student pratio nacionalni i kulturni rad hrvatskih iliraca, i sam aktivno u njemu sudjelujući, te kulturni rad drugih slavenskih naroda. Stanka Vraza je, kao izvrsnog poznavatelja hrvatske i slavenske književnosti, uz to i najtrezvenijeg kritičara, odabrao za svoga mentora u područjima na kojima je cijeli život književno stvarao i, nesumnjivo, dao velik doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi.





Post je objavljen 01.05.2007. u 00:10 sati.