Ima jezik riječi i jezik ruku. Ima jezik očiju i jezik tijela. Ali ima i jezik šutnje.
Jedan je stari fratar nakon dugog i teškog života počeo osjećati da mu je skoro kraj. I odluči krenuti na put i posjetiti svog najboljeg prijatelja i s njim se oprostiti. Jedan mladi fratar ga je pratio na tom putu u samostan u brdima. Došavši tamo dva prijatelja padnu jedan drugome u zagrljaj. Neizmjerno su se radovali ponovnom viđenju. A onda sjednu i bez riječi su se samo gledali. Nakon nekoliko sati ovaj stari fratar ustane, uzme za ruku svog mladog pratioca i krenu nazad.
„Zašto vi uopće niste razgovarali?“, upita mladi fratar. A stari mu odgovori:“Razgovarati mogu sa svakim čovjekom na svijetu, ali šutjeti mogu samo s pravim prijateljem!“
U tim satima šutnje ova su dva prijatelja osjetili više zajedništva nego da su razgovarali. Jer u tišini govori srce, u tišini Bog govori nama i mi njemu.
"Ako se povratite i ostanete mirni, spasit ćete se. U miru i uzdanju snaga je vaša.“
Izaija 30,15