Različiti su dari, a isti Duh;
i različite službe, a isti Gospodin;
i različita djelovanja,
a isti Bog koji čini sve u svima.
(1. Pavlova poslanica Korinćanima 12,4-6)
Duhovi: Duh Božji silazi na apostole, prožima ih i iz šačice ljudi, okupljene u strahu iza zidova, čini veliki narod, koji kliče i pjeva i propovijeda o čudesima Božjim.
To je sat rođenja Crkve, čovječanstva sa novim srcem i novim duhom, koje svijetu glasno propovijeda radosnu vijest o oproštenju grijeha. Prošlo je vrijeme straha i promatranja samih sebe. Došlo je vrijeme, kad duh prolazi sve granice i cijelo čovječanstvo želi dovesti do cilja – usmjeriti ga na Boga.
Duhove ne smijemo odvajati od Uskrsa. Isprva blagdan žetve, svršetak određenog vremenskog razdoblja, dobra je slika Božjeg spasiteljskog djelovanja: to je plod uskrsa, ispunjenje i potvrda Isusova uskrsnuća, njegovog uzašašća Ocu i njegovog trajnog prisustva. Gospodin je ispunio svoje obećanje i poslao svoga Duha, koji od sada cijelu zemlju ispunja svojim plamenom.
Po čudovitom daru poslanja Duha blagdan Duhova postaje blagdanom intenziviranja božanske prisutnosti. Duh povezuje i ujedinjuje ljude s Isusom zauvijek; i tako postiže već u zemaljskom bivstvovanju novo nebo I novu zemlju, preobrazbu svih stvari. Duh daje, da vječni život već ovdje na zemlji započinje. Pokušajmo se dati voditi od njega. On će nas povesti u budućnost koja je – Bog sam.
Dođi, Duše presveti,
Sa neba nas posjeti,
Zrakom svoje milosti.
Dođi, oče ubogih,
Djelitelju dara svih,
Dođi, srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,
Ti nebeski goste drag,
Slatki hlade duša svih.
Umornima odmore,
U vrućini lahore,
Razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
Sjaj u srcu puka svog,
Napuni nam dušu svu.
Bez Božanstva Tvojega,
Čovjek je bez ičega,
Tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
Suha srca zalivaj,
Vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene,
Ogrij grudi ledene,
Ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju,
Što se u Te ufaju,
Sedam Svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu,
I smrt lijepu, blaženu,
Daj vjekovit svima raj.