Kada je 1989. godine u 97. godini života umrla posljednja austrijska carica, sahranjena je u mauzoleju Habsburgovaca. Carica Zita je živjela doista skromnim, povučenim životom ali joj je sahrana bila carska. Kada je povorska s njezinim lijesom dospjela do mauzoleja, majstor ceremonije je zakucao na vrata. Stražar, koji je bio u mauzoleju, ga upita:“Tko želi ući?“ Majstor ceremonije poče nabrajati:“Zita, carica Austrije, kraljica Mađarske, Dalmacije i Hrvatske, velika vojvodkinja Toscane, vojvodkinja Lotringena, princeza Trienta i Brixena, princeza Portugala… „ (više od 50 titula). Nato će stražar:“Ne poznam je!“
Majstor ceremonije ponovno zakuca na vrata. Stražar ga iznutra opet upita:”Tko želi ući?” Nato će majstor ceremonije:”Zita, njezino visočanstvo, carica i kraljica!” Stražar opet odgovori:”Ne poznam je!” I još jednom pokuca majstor ceremonije a ztražar zapita:”Tko želi ući?” – „Zita, jedan griješni čovjek!“ – „Neka uđe!“. I tada se otvoriše velika vrata carskoga mauzoleja u Beču.
„Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.“
Pavlova poslanica Rimljanima 3,22-24