|
|
|
BOG NIJE LOPOV
Jednom jedan rimski car reče podrugljivo židovskom rabiju:“Vaš je Bog lopov! U vašim knjigama piše da je on Adamu uzeo rebro!“ Rabin se nasmije i odgovori:“Lopovi su oni koji su noćas došli u našu kuću i ukrali nam srebreni vrč, a umjesto njega vratili zlatni!“ – „O“, reče car, „takvi bi lopovi mogli dolaziti svaku večer.“ – „Točno“, reče rabin, „zar nije i Adam profitirao? Bog mu je uzeo rebro a vratio mu ženu?“
Ako nam Bog nekada nešto uzme onda sam zato, da nam stostruko vrati.
„Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš.“
Psalam 36, 8-9
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(14)
MOJ DIDA STIPA
Danas sam bio na selu kod svojih. Bilo je jako zanimljivo. Išli smo u polje moj did Stipa i ja. Dida Stipa ima konje i zaprežna kola, ima i traktor ali kad ja dođem onda mi tako …
Upregao je on svoga riđana pa smo otišli po sino - i to po najvećoj žegi. Dida kaže da je tako bolje jer onda sino dugo miriši. Obećao mi je da ćemo spavati na štaglju. Moja se mati strašno ljutila, kada je vidjela da sam gore na štaglju u rogovima i gazim sjeno .
A djed viče na nju – Ajd snajo šuti – nek se dite odmalena uči radit – pa će znat bolje poštivat ono što ima.
I tako je svaki put - njih dvoje na ratnoj nozi.
Oko pola četiri smo ručali. –
Dida mi je, da mama ne vidi, natočio u malu čašicu rakije. Kaže: Neće ti ništa bit´ pa radio si .
Moja je baka donijela mladoga luka iz bašče - i punu zdjelu sira i kajmaka na stol. To je neki drukčiji kajmak - a moj dida Stipa narezao kulina i šunke, miriši cjelo dvorište. Ručali smo u hladu velikog duda. Kaže moj djed: Da možeš dobro radit - moraš dobro i jesti. De se ti sinko napucaj toga – pa´ š vidit kako se prdi. Moja Baka ga grdi - de Stipa, vraže jedan šta tude pred snajoom i pred ditetom pričaš.
Stara ti ćuti, on je moj unuk i mora svašta naučit. Jel tako Robi – Šta baba zna. Sad ćemo mi lipo ić malo odmorit, a ima još puno posla. Baba će oko krava, a nas dvojica idemo na Savu moram povadit vršike. Navečer će se prasiti krmača, tu ćeš mi bit glavni pomoćnik.
Oko šest uvečer dida je uzeo veslo i krenuli smo pješice na Savu kroz cjelo selo. Djeda i mene svi poznaju. Malo sam se bojao kad je zaljuljao čamac. Ribe baš i nije bilo nešto malo bijele; jedna kečiga, amur i jedan somić . Bit će to dosta za moga jedinca .
Kada smo došli kući izveo je ždribca iz štale i rekao mami da se prikladno obuče da će sada ići jašiti - Znam ja snajo , da ti to voliš – Ali prvo moj unuk onda ti .
Ljudi moji koji je to doživljaj!… Kad sam ja zajašio na široka Rriđanova leđa i u ruke uzeo uzde - Pa kad je viknuo moj djed…. Ajdeee …Riđane…!
Taman kad sam mislio da ću spasti sa konja… čuo se djedov jaki zvižduk i konj se laganim hodom vratio k njemu. Vidio sam kako mu daje kocku šećera…
Ma to se ne može ispričat…
Oko devet sati počela se prasiti krmača. Moj djed Stipa mi je rekao da slikam to i da pokažem onima svojima u gradu da prasad ne raste na drvetu .
Ništa se ti ne boj, sve je to priroda sinko moj. Petnaest komada je oprasila, ali neće svi ostat čuo sam kako govori baki, puno je to, a nema toliko sisa.
Dežurali smo zajedno do pola noći. onda mi je moj djed rekao:
Ajde ti spavati, ja moram još ovo počisti . Evo ti deka i ajd´na sjenik
Zaspao sam ko mala beba.
Probudio me djed ujutro u pet - rekao diži se sinko kod nas ti nema spavanja do devet - to vi tamo na gradu možete cili dan … mora se raditi.
Išli smo u polje pokupit krastavce . Prije nego smo krenuli baka mi je dala da pijem mlijeka –da ne ideš gladan. Nije to mlijeko kao ovo iz tetrapaka, …Kad smo došli u polje moj je djed sjeo na blatobran od traktora a mene postavio za upravljač. Kaže: Vozi. U životu valja svašta znati, a kad budeš porastao i nemoj od majstora krasti alat, kradi mu znanje. Najvažnije je znanje - e da sam ja znao šta sada znam…
Ja volim svog djeda.
Autor: Vjetar u kosi
http://www.xportal.hr/profil/vjetar%20u%20kosi%20.aspx
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(9)
LICE RAVNICE
Svakako da se neki od vas neće složiti sa mnom u svezi stava kojeg ću iznjeti, ali to je i za očekivati : Ravnica ....ravnica.. ravnica i ništa više ... samo je kiše pokoriše. a pogledajmo malo kako ravnica diše ...
Tama je skrila lice
ravnice,
sokaka sjena
podrhtava.
Samo bećari
(te noćne ptice)
mole se Bogu
da maama spava.
Pogledaj ove bijele ravnice
(Slavonske )
Ti - kada budeš jednom
Prolazio, dolazio, odlazio,
Kada ti oči snene
Pogledom ne stignu
Dotaći sve čari njene
Znaj ja ću ti evo reći
Miriše ispod ovih snjegova
( Što je u bijeli veo odjenuše
I kao mladu za
Ples na vjetru zaprosiše)
Rumenilo crnice
Iz kojega
Klijaju i do neba visoko rastu klice
Plemenitosti
Vjere
Dobrote
Sinova ove naše ravnice
Autor: vjetar u kosi
http://www.xportal.hr/profil/vjetar%20u%20kosi%20.aspx
Svima vama, dragi blogeri, koji se zovete Marko
želim
SRETAN IMENDAN!
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(6)
SIJECI, BAJA, NIJE TVOJE
Nastavak posta „Svi gazdini satovi Slavoniju vode unatrag“
Naslov ovoga tužnoga, ali nažalost istinitoga, posta trebao je biti „Javna kuća Hrvatske šume“, no u zadnji sam se tren predomislio ne htijući nikoga vrijeđati i ne dovoditi u neugodnu situaciju, osim onih koji su glavni akteri (doduše tko je glavni, tko to zna? Ili ZNA SE?!) ili dobri izvršitelji, Teško je to ocijeniti, a vi svi, koji živite u Hrvatskoj će te, vjerujem, poučeni stotinama takvih primjera, siguro odgonetnuti pravoga „glavnoga glumca“.
Iako sam promijenio naslov ne želim vam uskratiti ono što sam, još pod dojmom starog naslova, već bio napisao:
Pitat će te što ovo ima veze s naslovom „Javna kuća Hrvatske šume“, gdje je ta „javna kuća“? Možda su već neki od vas, zavedeni naslovom počeli maštati o polugolim curama te kuće? Ali moram vas razočarati. U ovoj „javnoj kući“ doduše ima ne samo polugolih, nego potpuno golih slavonskih seljaka, paora, koji si od svoga teškoga rada ne mogu kupiti ni lanene gaće, šumskih radnika koji zbog mizerne plaće moraju šutjeti i u sebi nositi revolt, gledajući kako im nemilosrdno i nepovratno nestaje djedovina, koju u svoje nezasitne džepove trpaju vanbračni sinovi nezasitnog gazde. U ovoj se „kući“ točno zna tko koga jebe, ali u zdravi mozak! Oprostite mi na vulgarnosti, ali ovo doista ne zaslužuje nikakvu alegoriju.
O čemu se radi?
Javna tvrtka „Hrvatske šume“, prema njhovoj internetskoj stranici (http://www.hrsume.hr/) ima 16 uprava, razmještenih po cijeloj Hrvatskoj, od kojih je pet u Slavoniji: Nova Gradiška, Požega, Vinkovci, Našice i Osijek, koje su nadležne za određeni broj šumarija: Nova Gradiška 9, Požega 6, Vinkovci 12, Našice 9 i Osijek 8 šumarija.
Jedna od uprava je, recimo u istočnoj Slavoniji, nadležna je za devet šumarija. Ta Uprava zapošljava oko 100 službenika, administrativaca, neproizvodnog kadra. Ako je situacije i u ostalim upravama slična, onda si lako možemo izračunati koliko neproduktivnog osoblja, koje u pravilu ima bolju plaću od onih koji donose izravnu dobit, dakle šumskih radnika, zapošpljava ta javna tvrtka. Poznavatelji prilika govore da je tu „uhljebljeno“ poslušno članstvo vladajuće stranke.Osobno znam da službenici jedne takve Uprave nemaju što raditi pa za vrijeme radnoga vremena, na primjer, prepisuju i umnožavaju recepte za kolače.
Jedna šumarija u sastavu jedne takove Uprave zapošljava oko 60 radnika, od toga u šumi radi samo oko 20, dok su ostali su opet administrativci. Tih 20 radnika po planu mora isjeći 70.000 kubičnih metara šume. Jedan kubični metar 1.klase prodaje se po cijeni od oko 600 kuna.
Hrast se sječe do kraja, dakle bez reda. Za tri ga godine više neće biti za sječu! Ovaj, kojega se sada siječe, zapravo još nije za sječu, trebao bi čekati bar još 10 godina, ali nekome se očito jako žuri, jer treba (možda zbog predstojećih izbora) prodati što više, i što više novaca staviti u džep.
Gdje je tu skandal?
Pa eto prvi je neselektivna sječa. A drugi je, tako mi pričaju poznavetelji prilika u jednom pograničnom gradiću, činjenica, da upravitelj uprave uz svoj teški posao za koji je jako dobro plaćen, radi još oko 300 hektara zemlje, dakle bavi se poljoprivredom i ubire dobra poticajna sredstva od države. Tu njegovu zemlju, kažu ljudi iz toga gradića, obrađuju šumarijski traktori.Oni moraju znati, jer upravitelj uprave živi u tome gradiću Dosta? Ima i još nešto. Zemlja ovoga upravitelja graniči sa šumom. Uz sami rub šume, dakle na granici s njegovom zemljom, sagrađena je vikendica za 180.000 kuna! Slučajno!?
Sve to nije ništa slučajno kao i činjenica, da je on došao za upravitelja. On je, naime, kao valda i sve njegove kolege, član vladajuće stranke i bog i batina, kojemu se nitko ne smije suprotstaviti.
Da li se ovom može nazvati krađom i uništavanjem tuđe imovine? Ja neznam. Zato samo pitam.
O javnoj tvrtci „Hrvatske šume“ koliko je meni poznato ništa se ne govori kao da je sve u redu. A kako taj red izgleda vidjeli ste. Zato pozivam naše blogere, saborske zastupnike Vidovića i Stazića, Jurjevića i najnovijega Milanovića (nisam ja kriv što su svi iz SDP-a!) da nas, blogere, inter nos pouče i da isprave pokoju tvrdnju koju sam iznio na temelju izjava ljudi toga kraja, ili da ovu temu uvrste u saborsku raspravu.
Dixi et salvavi animam meam!
Apdejt
Danas sam našim blogerima, političarima, saborskim zastupnicima: Milanoviću, Vidoviću, Staziću i Jurjeviću poslao ovaj tekst:
Poštovani gospodine...,
za vrijeme moga kratkog odmora u rodnoj mi Slavoniji doznao sam glede stanja u „Hrvatskim šumama“ (konkretno jedne uprave u Slavoniji) toliko, da jednostavno ne mogu vjerovati da je to u Hrvatskoj moguće. Nisam mogao a da to ne objavim na mom blogu u dva dijela. Na kraju drugoga dijela „prozvao“ sam Vas, jer vjerujem da Vama, premda soborskim zastupnicima, taj lopovluk nije poznat.
Budući da moj blog imenom ne privlači vjerujem da sami na njega nebi niti došli. Zato Vas molim da pročitate bar drugi, konkretni, mojih tvrdnji utemeljenih na iskazu djelatnika. Naravno da sam pisao općenito jer ne želim bez provjere nikoga otpužiti. Međutim Vama sam spreman, naravno ne preko bloga, otkriti karte.
Srdačno Vas pozdravljam, želim puno uspjeha i nadam se Vašoj reakciji.
|
- 12:16
-
Ukupno Komentara
(16)
SVI GAZDINI SATOVI SLAVONIJU VODE UNATRAG
Slavoniji sam se, kao i svaki puta, i sada veselio. Dočekala me sva u cvatu, počevši od prvih brežuljaka Križa, Nove Kapele i Lužana pokrivenih bijelim cvatom trešanja, jabuka ili žutim maslačka. Sva obasjana suncem, nadsvođena plavim čistim nebom bez ijedne „ovčice“. Raj na zemlji!
Nažalost ne! Ona naša stara „Izvana huj – iznutra fuj“ prava je dijagnoza. Već prvi susret s ljudima, poslije uobičajenog „kako si?“, odaje nezadovoljstvo. Ljudi, očito pritisnuti teškim egzistencijalnim brigama koje ne mogu sakriti iza konvencionalnog ćaskanja, prelaze „na stvar“.
Slavonija je oduvijek bila plodno tlo eksploatacije, a posebno njenih šuma. Venecija je sagrađena na debelim trupcima slavonskog hrasta, Francuzi su svoje najbolje vino i konjak čuvali u bačvama od slavonske hrastovine, namještaj bečkog dvora naravno također. Svaki je dakle „gazda“ sjekao i odnosio. Od toga Slavonija, osim dobroga glasa, nije imala druge koristi. Sjetimo se samo Kozarčevog Đuke Begovića, Tene. Slavonija je svoje stoljetne hrastove „naplatila“ kurvalukom, razvratom, propasti.
A onda su došli „domaći“ gazde. Oslobodili nas tuđe čizme ali još više pritisnuli svojim opankom. Sve su velike hrastove šume, po kojima sam trčkarao kao dječak, proglasili svojom avlijom i ponašali se po onoj staroj „U svom voću kako 'oću“.
Slavonci navikli na tuđe čizme i opanke razvili su izvjesnu vještinu, svoj modus vivendi. Brzo su s podmitljivim lugarima našli zajednički jezik i na taj se način aranžirali s „novim gazdom“. Dapače, jako su dobro s njim izlazili na kraj. Radnici tog novog gazde, koji su također svakim danom sjekli slavonsku šumu uz solidnu plaću, topli obrok, beneficirani radni staž i „dodatak“ kojeg su si sami uzeli, su čak po ljetu išli na more na odmor neplativši skoro ništa. Skoro su se osjećali kao stvarni gazde, jer „gazda“ je uvijek govorio da je to sve naše.
Međutim kada su neki gazdini vanbračni sinovi htjeli više nego što su ionako u izobilju imali, došlo je do krvavog razlaza. Šumski radnici bivšega gazde uzeli su puške u ruke i obranili svoju šumu.
Sad su, slučajući svakodnevno kako smo „svoji na svome“ počeli vjerovati da će opet biti prave gazde u svojoj stoljetnoj avliji. I taman kad su skoro „podlegli“ ovoj indoktrinaciji moraju shvatiti da je to sve bila samo još jedna perfidno smišljena obmana. Ono što nisu uspjeli posjeći kojekakvi arkani, počeli su još nemilosrdnije sjeći novi gazda, koji je bio jako dobar učenik bivšeg, jednonogog, jer mu je ovaj bio veliki uzor.
Za razliku od onih gazda s početka ovaj novi nije gradio Veneciju, nije bio francuski pinter (bačvar), nije bio bečki stolar. On je više volio „filateliju“. Da, ali je najradije sakupljao Njemačke Marke. A toliko Maraka nije mogao sam pospremiti u albume, pa ih je širokogrudno dijelio i svojim mnogobrojnim vjernim slugama.
Njegovi šumski radnici nisu više dobivali topli obrok, nisu više imali besplatne godišnje odmore na moru, ni traga od viškova. Čak nisu smjeli ni sanjati o osjećaju kako rade za sebe. I kad su već mislili da je gazdi dosta, kad je uz dvorac bivšeg gazde, na brzinu, preko noći, kupio preveliku kuću valda od prodane veliki filatelističke zbirke i nedugo poslije toga umro, dođe nakon desetak godina novi gazda, koji se sjetio da je i on nekakav daljnji sin umrlog gazde i uz ostalo, što gazdini sinovi prije njega nisu porasprodavali i pokrali, naslijedi slavonske šume.
I tek sada Slavonija jeca pod teretom dalmatinskog opanka i vidi koliko je sati, premda ih gazda ima puno, ali svi Slavoncima pokazuju isto, loše vrijeme. Zapravo njima vrijeme na svakom tom satu ide unazad. Ćudno vrijeme, čudni satovi!
Još tužniji nastavak slijedi!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(23)
POMIRIO SE
Jedan je čovjek svakim danom sve više slijepio. Svim se sredstvima vlastite snage i medicinskih dostignuća borio protiv slijepila. Kad mu liječnici više nisu mogli pomoći protiv svoje bolesti se borio svojim osjećajima. Jedan njegov prijatelj tužno je gledao kako mu prijatelj iz dana u dan biva nesretnijim. Skupio je svu snagu i savjetovao mu da se pomiri sa svojim slijepilom. Bila je to duga borba. Najprije ga je odbacivao a onda je o slijepilu počeo govoriti najgorim riječima. Polaku su se njegove riječi pretvarale u razignaciju, pa u toleranciju i konačno u prihvaćanje. Jednoga dana je mirne duše prihvatio svoju bolest jer se s njom pomirio.
Svoj je vid izgubio ali je ponovno dobio životnu snagu. Kako je lijepo bilo vidjeti mu lice kako se smije.
„A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i strpljivosti Kristovoj!“
Pavlova 2. poslanica Solunjanima 3,5
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(4)
JEDAN JE DRUGAČIJI
Michelangelo:PIETA
Gledam neki dan na automobilu, koji je vozio ispred mene, naljepnicu na kojoj je pisalo:“Snaga uvijek razara!“ Da. Odmah su mi na pamet pali toliki ratovi i toliko nesilje. Vidim tragove krvi i suza koje snažni ostavljaju iza sebe. Vojna snaga, financijska snaga, tjelesna snaga ili duševna nadmoć druge su podčinjavali, razarali tuđe živote. No nije snaga razarala samo narode. Ona razara i skupine, obitelji. A odgovor mladi ljudi pišu na fasadama kuća:“Razaraj ono što razara nas!“ I tako spirala nasilja izaziva uvijek novo nasilje.
Međutim unatoč svega ona naljepnica na automobilu ipak nije točna. Isus je bio drugačiji. On je svu svoju božansku moć vezao ljubavlju. Zbog toga on ne razara nego gradi. Isus nije žrtvovao druge kako bi sam preživio. On se u svojoj ljubavi sam žrtvovao kako bi preživjeli drugi. Isus ima svu moć i snagu, ali on je veže savršenom ljubavlju i time stvara novi život. Moć njegove ljubavi i njegova snažna ljubav potrebnija nam je za život nego bilo što drugo.
“On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu!”
Pavlova poslanica Filipljanima 2, 6-9
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(7)
BOL LJUBAVI
Salvador Dali: POŽUDA
Jedan se kralj do ušiju zaljubio u jednu robinju. Dao je da je iz kuće za robinje dovedu u kraljevsku palaču. Kralj ju je htio oženiti, htio je da mu ona bude žena. Ali od onoga dana, kada je stupila u palaču, ova se lijepa robinja nekim čudom razboli. Iz dana u dan joj je bilo gorje. Liječili su je najbolji liječnici, davali su joj najbolje lijekove. No ništa nije pomoglo. Robinja je ležala između života i smrti. Sav izbezumljen kralj je nudio polovinu svoga imanja onome tko je ozdravi. Ali nitko se nije javio. Konačno se odnekud pojavi neki mudrac koji je zamolio kralja da nasamo razgovara s ropkinjom. Nakon dukih razgovora dođe mudrac kralju, koji je s nestrpljenjem čekao odgovor.
„Vaša visosti, ima jedan lijek za ovu ženu, ali on će biti jako bolan. Ne za ženu nego za Vašu visosti!“ „Reci koji je to lijek pa neka ga uzme, nije važno koliko košta!“ reče kralj. „Dragi kralju, ona voli jednoga Vašega slugu. Pusti je i ona će odmah ozdraviti!“ Kralj je toliko želio ovu djevojku da je nije htio pustiti. Ali toliko ju je volio da nije mogao dozvoliti da umre.
Što će pobijediti: ljubav ili požuda?
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(8)
OKOVAN U VLASTITE LANCE
Jedna srednjevjekovna priča govori o jednom kovaču. Bio je jak kao medvjed i znao je izrađivati posebno jake lance, koje nitko nije mogao prekinuti. Jednoga dana uhvatili su ga u krađi i strpali u zatvor. Vezali su ga u lance. U sebi se smijao jer je mislio da će bezpo muke prekinuti lance kojima je bio vezan. Ali njegov se smijeh ubrzo pretvorio u bol kada je na lancima prepoznao znak njegove kovačnice. Sada sjedi vezan vlastitim lancima koji su bili tako dobri da ih niti on sam nije mogao prekinuti.
Ljudi često olako misle da će se brzo i bez muke osloboditi svojih lanaca i ovisnosti sve dok ne uvide da su ich sputale vlastite pogreške i vlastita djela. Nitko se vlastitom snagom ne može osloboditi lanaca krivice i ovisnosti. Treba nam netko koji će nas odvezati i podariti nam slobodu.
“Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima.”
Pavlova poslanica Galaćanima 5,13
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(5)
LJEPŠA PJESMA
Poljski kralj i saksonski knez August, kojega su zvali Jaki, jednom je u koncertnoj dvorani svoga dvorca u Dresdenu pozvao na koncert birano društvo. Jedan poznati glazbenik im je trebao pokazati svoje glazbeno umijeće i tako ih zabaviti. Svi su očekivali vesele pjesme i prekrasne plesne melodije. Ali kada je glazbenik ugledao ove jadne bogataše u dvorani, ispuni ga sasma druga glazba. Polako je Johann Sebastian Bach počeo svoj koncert kantatom koja je svečano odzvanjala dvoranom:“Jedno janje ponese grijehe svijeta…“ Zavladala je grobna tišina, a publika je, opčarana prekrasnom glazbom, otvorenih usta pozorno slušala. A onda su odzvonile i posljednje riječi: “…i janje reče: rado ću trjpeti!“
Nakon poduže stanke, dok je još vladala potpuna tišina, uputi se kralj k Bachu, skine s prsta svoj prsten, stavi ga na Bachov prst i reče:“Nosi ovaj prsten kao uspomenu na ovu večer i kao znak da sam, sve dok sam živ, povezan s tobom u zahvalnosti i prijateljstvu. Večeras si mi puno dao. Tvojom si pjesmom govorio meni kao nitko do sada. Hvala ti!“
Jedan je slavni Bach. Ali unatoč sve materijaliziranosti ovoga modernoga svijeta ima oko nas ljudi koji nam, kao Bach kralju, mogu uljepšati na samo jednu večer nego cijeli život. Prijatelj! Njihova „pjesma“ je drugačija od onih koje nam svakodnevno pune uši s radija. Njihova je pjesma puna ljubavi koja nam ispunja cijelo biće. Ostajemo zapanjeni i slušamo je otvorenih usta. Ali koncert prijatelja nije prigodni. On traje dok smo živi i posebno je dirljiv i lijep kad ostanemo sami ili kad zapadnemo u nevolju. Kao u Bachovoj kantani o Janjetu Božjem, Isusu Kristu koje je na se uzeo grijehe svijeta, tako je i prijatelj spreman uzeti na se dio našega tereta i olakšati nam teško životno breme.
Nismo mi kraljevi da prijatelju za uzvrat darujemo zlatni prsten. On to od nas niti očekuje niti traži. Njemu je najveća plaća naše nasmiješeno lice i jednostavni, ali iskreni hvala!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(13)
NJEŽNOST U TRPLJENJU I UMIRANJU
Prošli su, dragi moji, evo ovi veliki, najveći kršćanski blagdani. Četiri smo dana razmišljali o posljednja Isusova četiri dana na zemlji. Sigurno nas je najviše impresionirao Veliki petak zbog Isusove muke i smrti. Međutim ja sam upravo toga dana razmišljao malo drugačije.
Na muku, smrt i uskrsnuće Isusovo, može se gledati s različitih stajališta. Do sada još u niti jednoj liturgiji Velikoga tjedna, niti u jednoj propovijedi nisam čuo ništa o nježnosti u svim tim staršnim i surovim događajima.
Prepuna dirljive nježnosti i ljudske topline je Isusova velikosvećenička molitva, njegov govor na Posljednjoj večeri u kojoj pokazuje svu ljubav prema Ocu i prema onima koje mu je Otac darovao.
Pranje nogu učenicima je opsobit znak ljubavi. Evanđelista započinje opis toga događaja riječima:“Jer ljubio je svoje koji bijahu u svijetu – ljubio ih je do kraja!“
Žrtva Šimuna Cirenca je trenutak u kojemu čovjek odlučuje pomoći bratu čovjeku nositi njegovu muku.
Još nježnija je gesta žene nazvane Veronika koja se usudila istrčati prez razularenu masu i vojnike i izvršitelje smaknuća, da bi Isusu otrla lice i omogućila mu da izdrži do kraja.
Briga raspetoga Krista za svoju majku, majku udovicu kojoj umire sin jedinac, za ženu koja prema propisima onoga vremena gubi sva prava i osuđena je na milost i nemilost ljudsku, izvanredan je primjer nježnosti i brige za konkretnoga čovjeka.
Još više boli i ljubavi skupilo se u trenutku kada majka prima u svoje krilo mrtvo sinovljevo tijelo. Sva nježnost beskonačne majčinske ljubavi pretočena je u posljednji zagrljaj i posljednji poljubac mrtvoga sina.
Isusov susret sa ženama u uskrsno jutro, a još više njegov susret s apostolima koji su se u strahu zatvorili, mjera je osjećaja prema ljudima. Isus, susrećući se s apostolima koji su ga ostavili i razbježali se, ne poziva ih na red, ne opominje ih i ne zahtijeva od njih dokaz buduće vjernosti, nego im upućuje riječi:Mir vama! i Ne bojte se!
Živimo u vrijeme očitih grubosti. Živimo u vremenu u kojemu se nježnost smatra nečim što je osobno i što se ne preporuča za javnu upotrebu. Živimo u vremenu u kojemu se blagost smatra slabošću, a sućut i razumijevanje nerazboritošću. Živimo u vremenu koje zanemaruje riječi Isusove poruke:Ne bojte se! Živimo u vremenu koje zanemaruje riječi Isusove molitve:Oče, oprosti im jer neznaju što čine! Živimo u vremenu koje zazire od Isusova pozdrava:Mir vama!
Na nama kršćanima je da u ovaj surovi svijet unesemo ljepotu, da unesemo nježnost. Dakako, ako vjerujemo u Boga Isusa Krista. Ako vjerujemo u onoga za kojega je na jednom mjestu u Svetome pismu napisano da je nježnost sama i milosrđe.
I kad bi trebalo nešto posebno zaželjeti u ovo uskrsno vrijeme, bilo bi najbolje zaželjeti nam da postanemo nježni, posebno prema onima koji su nam životom blizi i prema onima koji su nježnosti potrebni. Ne bojmo se pokazivati ljubav! Jer vremena je premalo i možda neće biti druge prilike!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(6)
RESURREXIT – USKRSNUO JE, ALELUJA!
Jeruzalem – Crkva Isusovog groba
Onaj tko izdrži grobnu tišinu Velikog petka, taj će moći intenzivnije doživjeti i Uskrs. Uskrs je proslava pobjede života nad smrću. Činjenica da je Isus pobijedio smrt znači i to, da je naš život jači od smrti. Istinski život ne može više biti usmrćen.
Proslava Uskršnje noći započinje tamom, koja je izraz naše vlastite životne tame. A potom se usred tame noći i usred tame našeg srca upali svjetlo, Lumen Christi – Svjetlo Kristovo, koje nastoji prodrijeti u svaki kutak našeg srca i rasvijetliti svu tamu i sve što je zamrlo u nama, sve naše strahove i prazninu.
U slikama punim snage i života Vazmeni nam hvalospjev pjesmom izriče značenje tog svjetla i njegovu ulogu u ovoj noći. Svjetlo Uskršnje svijeće nam približava povijest svijeta i ljudskog otkupljenja, koja je ujedno i povijest našeg života i našeg vlastitog otkupljenja.
Slušamo o povijesti spasenja, o Bogu koji iz ništavila stvara život, te ga na isti način može stvoriti u svakome od nas. Slušamo o izlasku iz zemlje ropstva i o prolasku kroz Crveno more, u kojem ostaje oružje kojim se uvijek iznova branimo, oklopi kojima se okružujemo.Smijemo živjeti i nastaviti put bez njih.
Slušamo kako se Bog uvijek iznova, na različite način brine za svoj narod, čini mu dobro i vraća ga u život – isto kao što to čini sa svakim od nas.
A onda nakon četrdeset dana po prvi put ponovno odjekuje Aleluja. Kroz pjevanje možemo spoznaju o uskrsnuću usaditi u svoje srce i ispuniti njome čitavo svoje tijelo. Pozvani smo da osjetimo da je Uskrsnuli među nama i u svakome od nas. Grob je otvoren, Isus je uskrsnuo, On ustaje s nama i izlazi s nama i iz naših grobova. Nešto novo može procvasti.
Mi u Euharistiji jedemo i pijemo taj novi život uskrsnuća. A u zajedničkom
blagovanju svjedočimo da nas ono povezuje s Uskrsnulim. Uskrs dolazi do
izražaja i kroz iznova procvjetalu prirodu. Priroda je još jedan simbol za Božje djelovanje nad nama. Život, koji se u proljeće iznova budi, u jesen će ponovno zamrijeti. Ali u novom buđenju krije se obećanje života koji više neće umrijeti, obećanje vječnog Uskrsa.
Uskrsli Krist nosi u sebi novo čovječanstvo:
posljednje predivno Božje Da novom čovjeku.
Čovječanstvo doduše još živi po starom,
no ono je ipak već nadvladalo staro,
ono doduše još živi u svijetu smrti
no ipak je već pobijedilo smrt,
još živi u svijetu grijeha,
no ipak je već pobijedilo grijeh.
Noć još nije prošla,
ali dan već sviće.
„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša!“
1.Korinćanima 15,14
RESURREXIT SICUT DIXIT - USKRSNU KAKO JE REKAO!
NEKA VAM JE SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
© Mata Petričević Blažićev
© Marko Žarić
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
VELIKI PETAK – DAN MUKE I SMRTI KRISTOVE
Evo drvo Križa, na kom Spas je svijeta visio
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi.
Liturgija Velikog petka (danas nema mise) počinje dubokom šutnjom. Samo potreseni i bez riječi možemo slaviti tajnu našeg otkupljenja. Šutnja nas priprema za slušanje riječi proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,4-5) Izrugivanje i prijezir koje je Isus doživio, Njegove slabosti i Njegov pad, napuštenost i očaj, sve su to Njegove rane, ali istodobno i naše. No to su istodobno i rane kojima smo mi izliječeni.
U muci Kristovoj Ivan prikazuje ovaj svijet kao svijet pun poruge, zluradosti i izdaje. Isus je prošao kroz sve te nesretne situacije, On je naše rane i rane ovoga svijeta uzeo na se i ponio ih na križ.
Na proglas muke Kristove Crkva reagira opsežnim molitvama za: Papu, vjernike, katekumene, kršćane koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židove, članove nekršćanskih religija, one koji ne vjeruju u Boga, upravitelje država, bolesne, gladne, zatvorene, putnike, iseljenike, umiruće.
Kroz nijemo klečanje suosjećamo s onima za koje molimo.
Nakon toga slijedi klanjanje pred križem, na kojem se Božja ljubav najsnažnije očituje. Isus na križu širi ruke – u ljubavi koja otpušta, oslobađa. Oslobađanje kroz bezbroj malih koraka jest zadaća čitavog našeg života – kao pristanak na naše vlastito umiranje, veliko posljednje oslobođenje. U širenju ruku vidimo ljubav, koja se predaje kako bi drugi živjeli, koja se daruje kako bi drugi procvali, koja se zalaže za druge, da bi njihov život uspio.
Svojim probodenim rukama Isus iskazuje kako se bespomoćno izlaže zlobi i uvredama ovoga svijeta. No On se uzda u to da i u toj nemoći svojom ljubavlju može pobijediti zlobu svijeta. I kada izgovori svoje posljednje riječi "Dovršeno je", On time želi reći da je ljubav u svojoj nemoći snažnija od svake sile i vlasti ovoga svijeta.
Probodeno srce pokazuje da nema ljubavi bez boli. Kad smo privrženi ljudima postajemo ranjivi, povrede i razočaranja nas pogađaju sve do usred srca. No ljubav, koja uspijeva voljeti čak i neprijatelja, upravo je u svojoj ranjivosti i nemoći jača od sve mržnje ovoga svijeta. Ako možemo ljubiti svoje neprijatelje oni nas doduše mogu raniti, ali više nas ne mogu pobijediti.
Križ je za nas međutim i simbol spasa, jer je on znak postajanja samim sobom. Svaki čovjek na putu do cjelovitosti osjeća da taj put znači nošenje križa. Dolazimo u iskušenje da pobjegnemo od patnje. No tek kroz nošenje tog križa, kroz prihvaćanja suprotnosti u nama možemo pobijediti patnju; običaj klanjanja pred križem može pomoći i nama samima da se oslobodimo i prepustimo Bogu kako bi On izliječio naše rane.
Puče moj, što učinih tebi
Ili u čemu ožalostih tebe?
Odgovori meni!
Puče moj, ja tebe iz veriga paklenoga sužanjstva odvezah
a ti mene konpcima
sred vrta Getsemanskog sveza.
Puče moj, ja radi tebe bičevima udarih Egipat
s prvorođencima njegovim,
a ti mene predade, da me bičuju.
Puče moj, ja izvedoh tebe iz Egipta
potopivši Faraona u more Crveno,
a ti mene predade glavarima svećeničkim.
Puče moj, ja radi tebe potopih
Faraona u moru Crvenom:
A ti mene predade sucima nepravednim, da me ubiju.
Puče moj, ja tebe utvrdih u novom zakonu:
A ti mene osvadom i psovkom zlom pogrdi.
Puče moj, ja radi tebe pogubih
kraljeve kananejske:
A ti mene kod Kajfe bičevima i ćuškama izbi....
Puče moj, ja dadoh tebi žezlo kraljevsko,
a ti dade glavi mojoj krvavi vijenac.
Puče moj, ja uzvisih tebe velikom moći,
a ti mene objesi na drvo križa.
Adoramus te, Christe, et benedicimus tibi.
Quia per sanctam crucem tuam redemisti mundum.
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te
Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
ELI, ELI, SLAVONIAE
Na križu posrnulom uz drum
izdiše Slavonija
čvrsto prikovana na hrast križa,
na križ srama.
Iz hrasta joj slavnog
sklepaše križ,
ubiše ga u zemlju
što joj je bila život.
Za ruglo joj objesiše dukate,
šlingeraje i razbijenu tamburu.
A ona umire tiho,
nečujno, bez cike i vriske.
Prvi put se nešto važnoga
događa u tišini.
Jedino odzvanja prasak groma.
Iz otvorenih rana curi stid
i svojim smradom prekriva staru slavu,
blijedu kao prašnjavi drum.
Sat na tornju
stao je na tri.
23.03.1999.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(11)
VELIKI ČETVRTAK
EVANĐELJE
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: "Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?" Odgovori mu Isus: "Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije." Reče mu Petar: "Nećeš mi prati nogu nikada!" Isus mu odvrati: "Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom." Nato će mu Šimun Petar: "Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!" Kaže mu Isus: "Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge - i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!" Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: "Niste svi čisti." Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: "Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."
Ivan 13, 1-15
Kroz proslavu Velikog četvrtka prate nas tri aspekta:
– U prizoru pranja nogu evanđelist Ivan nam predočava što je u osnovi obilježilo Isusov život te što je On želio prenijeti apostolima pri posljednjoj večeri. Isus kleči, kako bi nas ljude dotakao na našim ranjivim mjestima i kako bi nam učinio dobro – dotiče naše noge, koje su od zemljane prašine postale prljave i neugledne, izbodene trnjem krivnje i krhotinama zloće.U Isusu, koji se saginje, saginje se i Bog sam kako bi nas očistio. Onaj tko može dopustiti da se takva ljubav duboko usadi u njegovo srce osjeća poticaj da tu ljubav širi i dalje.
– Zajedničko blagovanje Židovima je predstavljalo prihvaćanje drugoga, sjedinjenje s njime…Ako s nekim blagujem, jedem isti kruh i pijem iz iste čaše, onda ne mogu imati ništa protiv njega. Isus se služi tom simbolikom i odlazi s njom korak dalje, na način da sam sebe daje kroz kruh i vino. Kao što kruh postaje jedno s onim tko ga blaguje i kao što vino posve prožima onoga tko ga pije, tako se Isus sjedinjuje s nama u Euharistiji.
Kroz posljednju večeru na poseban način slavimo i ostavštinu Njegove ljubavi. Još jednom uviđamo što je Isus činio tijekom cijelog svog života – podizao ljude, ulijevao im hrabrost, liječio im rane i pokazivao im njihovu nepovredivu čast, pozvao ih natrag u život, onako kako je to Bog za njih zamislio; kroz prispodobe se dohvatio životnih iskustava ljudi i pripovijedao im o Bogu tako da su im se oči otvorile. U svakoj Euharistiji možemo iznova spoznati taj trag ljubavi. No Kristova ljubav istodobno predstavlja i poziv da svjesno živimo i razmislimo otome, koje znakove naše ljubavi i mi možemo ostaviti drugima.
– Treći aspekt Velikog četvrtka dolazi do izražaja na Maslinskoj gori. Bog zahtijeva od Isusa smrt na križu. Usprkos svom strahu i muci Isus se ipak prepušta Božjoj volji. Prihvaćanje ovdje znači reći Da onome što Bog od nas traži, pomiriti se s vlastitom sudbinom. Crkva nas na Veliki četvrtak poziva da probdijemo noć s Isusom kako ne bismo podlegli iskušenjima moći i zasljepljenja, već kako bismo se poput Njega odlučili na prihvaćanje Božje volje i time na istinsku nutarnju slobodu. No u toj borbi ne moramo biti junaci. Poput Isusa, i mi smijemo osjećati strah i usamljenost. U pogledu na Isusa možemo prihvatiti našu vlastitu usamljenost I strah, čak i onu posljednju usamljenost, u kojoj nas više ne može pratiti nijedan čovjek, ali u kojoj sam Isus već čeka na nas.
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(5)
SAMO NOTE ILI I GLAZBA?
Živio jednom jedan čovjek koji je skupljao note. Sve police u njegovoj velikoj sobi bile su prepune nota prekrasnih glazbenih djela. Sav svoj novac je trošio kupujući notna izdanja, kojih nikada nije imao previše. Brižno ih je slagao i uživao u toj velikoj vrijednoj zbirci.
Jednoga dana na vrata mu zazvoni čovjek koji je bio na proputovanju. Nosio je poprilici pohabano odjelo i predstavljao se kao „brat s ceste“. Domaćin svoga gosta, koji je prosio, uvede u sobu kako bi mu dao da nešto pojede.
Začuđeno je ovaj prosjak gledao police pune različitih nota. A tada upita domaćina:“Kakve su to lijepe knjige na policama?“ – “Skupljam note”, odgovori domaćin. “A da li ih svirate”, upita prosjak. “Ne, ja ne sviram niti jedno glazbalo a nemam ni vremena za sviranje. Jedva nađem vremena za skupljanje nota!“ Prosjak je nekoliko minuta šutio a onda izvadi iz džepa usnu harmoniku i počne svirati. Nije baš svaki puta pogodio pravu notu, nije bio virtuoz, ali bio je sav u zanosu svoje glazbe.
I kada je žellio poći reče na rastanku:“Da, da. Tako je to. Jedni čitavoga svog života skupljaju note, a drugi čitavog života sviraju.“
Što nam vrijede dani u našem kalendaru ako ih ne živimo? Što nam vrijedi iskustva koje upisujemo u knjige, ako ih nismo proživjeli? Što nam vrijede spoznaje memorirane u glavi, ako nikada ne dobiju ruku i nogu?
„Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti."
(Psalam 39.7)
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(9)
TKO SMO MI LJUDI?
Na oglasnoj stranici jednih novina našao sam i ovo:“Damama našeg grada! Iduće nedjelje se održava velika dobrotvorna zabava. Dajte nam sve predmete koji Vam više ne trebaju, a koji mogu usrećiti druge, kako bi ih mogli prodavati u dobrtvorne svrhe.Dovedite i Vaše muževe!“
Ovaj zaisugurno neželjeni vic podsjeća nas da se mnogi ljudi u našem društvu ojećaju kao predeti koji su izvjesno vrijeme korisni ali ih se onda stavlja na stranu ili baca na ulicu.
Tko smo mi ljudi? Predmeti koje možemo baciti na smetlište?
Tko smo mi ljudi? Lopte kojima se drugi igraju dok ih je volja a onda nas jednoga dana ostavljaju u blatu?
Tko smo mi ljudi? Sićušne kapljice koje jednostavno nestaju u velikom oceanu čovječanstva i koje više nitko ne vidi?
Tko smo mi ljudi? Neuvezani listovi koje vjetra vremena nosi tamo i amo?
Tko smo mi ljudi? Neispisane stranice na koje druge sile upisuju naš život a da nitko nezna zašto?
Tko smo mi ljudi? Mi smo slike Božje. Bog je u svojoj ljubavi u svakom od nas ugravirao određenu namjenu. U humanoj genetici bi ovo nazvali genetskim kodom. Gledano iz Božje perspektive mi nismo nikakvi slučajni nuzproizvodi nego osobe stvorene na sliku Božju. Nismo mi nikakvi predmeti široke potrošnje, lopte, sićušne kapi,neuvezani listovi ili neispisane stranice. Mi smo djeca Božja. A prije nego smo počeli živjeti Bog je u nas ugravirao: Volim te!
„Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim!“
(Izaija 43,4)
|
- 00:08
-
Ukupno Komentara
(4)
CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Cvjetnica predstavlja ulaz u Veliki tjedan. S njome počinje proslava vrhunca crkvene godine. Ona povezuje Kristovo uzvišenje, koje se očituje radosnim, svečanim ulaskom u Jeruzalem sa poniženjem koje dolazi do izražaja u Isusovom Križnom putu.
Naš se život sastoji od dobrih strana, lijepih dana, radosti, veselja i pjesme.No sastoji se i od teškoća, patnje i smrti, iskustava slabosti i krivnje – o tome nam govori muka Kristova.
S palminim grančicama u rukama pratimo Isusa i prihvaćamo ga kao Kralja svijeta. I mi smo, poput apostola, pozvani da slavimo Boga i zahvaljujemo za sve dobro i lijepo što smo iskusili s Isusom i kroz Isusa. Istodobno smo svjesni da nas On prati na raznovrsnim putovima našeg života – kad smo sretni i zadovoljni, no i onda kad smo tužni i očajni. On nas prati čak i tamo, gdje nitko drugi više ne može s nama, kad nas dohvati smrt.
Zelene grančice mogu učvrstiti našu nadu spoznajom da nam Božja ljubav daje snagu i u patnji i da je ona jača od svake smrti. U zelenilu grančica i hvalospjevu smijemo danas slaviti Isusa kao onoga, koji nije ostao u smrti i koji ni nas neće ostaviti u smrti.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(6)
|
|
|
