Marketing
VELIKI PETAK – DAN MUKE I SMRTI KRISTOVE
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi.
Liturgija Velikog petka (danas nema mise) počinje dubokom šutnjom. Samo potreseni i bez riječi možemo slaviti tajnu našeg otkupljenja. Šutnja nas priprema za slušanje riječi proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,4-5) Izrugivanje i prijezir koje je Isus doživio, Njegove slabosti i Njegov pad, napuštenost i očaj, sve su to Njegove rane, ali istodobno i naše. No to su istodobno i rane kojima smo mi izliječeni.
U muci Kristovoj Ivan prikazuje ovaj svijet kao svijet pun poruge, zluradosti i izdaje. Isus je prošao kroz sve te nesretne situacije, On je naše rane i rane ovoga svijeta uzeo na se i ponio ih na križ.
Na proglas muke Kristove Crkva reagira opsežnim molitvama za: Papu, vjernike, katekumene, kršćane koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židove, članove nekršćanskih religija, one koji ne vjeruju u Boga, upravitelje država, bolesne, gladne, zatvorene, putnike, iseljenike, umiruće.
Kroz nijemo klečanje suosjećamo s onima za koje molimo.
Nakon toga slijedi klanjanje pred križem, na kojem se Božja ljubav najsnažnije očituje. Isus na križu širi ruke – u ljubavi koja otpušta, oslobađa. Oslobađanje kroz bezbroj malih koraka jest zadaća čitavog našeg života – kao pristanak na naše vlastito umiranje, veliko posljednje oslobođenje. U širenju ruku vidimo ljubav, koja se predaje kako bi drugi živjeli, koja se daruje kako bi drugi procvali, koja se zalaže za druge, da bi njihov život uspio.
Svojim probodenim rukama Isus iskazuje kako se bespomoćno izlaže zlobi i uvredama ovoga svijeta. No On se uzda u to da i u toj nemoći svojom ljubavlju može pobijediti zlobu svijeta. I kada izgovori svoje posljednje riječi "Dovršeno je", On time želi reći da je ljubav u svojoj nemoći snažnija od svake sile i vlasti ovoga svijeta.
Probodeno srce pokazuje da nema ljubavi bez boli. Kad smo privrženi ljudima postajemo ranjivi, povrede i razočaranja nas pogađaju sve do usred srca. No ljubav, koja uspijeva voljeti čak i neprijatelja, upravo je u svojoj ranjivosti i nemoći jača od sve mržnje ovoga svijeta. Ako možemo ljubiti svoje neprijatelje oni nas doduše mogu raniti, ali više nas ne mogu pobijediti.
Križ je za nas međutim i simbol spasa, jer je on znak postajanja samim sobom. Svaki čovjek na putu do cjelovitosti osjeća da taj put znači nošenje križa. Dolazimo u iskušenje da pobjegnemo od patnje. No tek kroz nošenje tog križa, kroz prihvaćanja suprotnosti u nama možemo pobijediti patnju; običaj klanjanja pred križem može pomoći i nama samima da se oslobodimo i prepustimo Bogu kako bi On izliječio naše rane.
Ili u čemu ožalostih tebe?
Odgovori meni!
Puče moj, ja tebe iz veriga paklenoga sužanjstva odvezah
a ti mene konpcima
sred vrta Getsemanskog sveza.
Puče moj, ja radi tebe bičevima udarih Egipat
s prvorođencima njegovim,
a ti mene predade, da me bičuju.
Puče moj, ja izvedoh tebe iz Egipta
potopivši Faraona u more Crveno,
a ti mene predade glavarima svećeničkim.
Puče moj, ja radi tebe potopih
Faraona u moru Crvenom:
A ti mene predade sucima nepravednim, da me ubiju.
Puče moj, ja tebe utvrdih u novom zakonu:
A ti mene osvadom i psovkom zlom pogrdi.
Puče moj, ja radi tebe pogubih
kraljeve kananejske:
A ti mene kod Kajfe bičevima i ćuškama izbi....
Puče moj, ja dadoh tebi žezlo kraljevsko,
a ti dade glavi mojoj krvavi vijenac.
Puče moj, ja uzvisih tebe velikom moći,
a ti mene objesi na drvo križa.
Adoramus te, Christe, et benedicimus tibi.
Quia per sanctam crucem tuam redemisti mundum.
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te
Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
ELI, ELI, SLAVONIAE
Na križu posrnulom uz drum
izdiše Slavonija
čvrsto prikovana na hrast križa,
na križ srama.
Iz hrasta joj slavnog
sklepaše križ,
ubiše ga u zemlju
što joj je bila život.
Za ruglo joj objesiše dukate,
šlingeraje i razbijenu tamburu.
A ona umire tiho,
nečujno, bez cike i vriske.
Prvi put se nešto važnoga
događa u tišini.
Jedino odzvanja prasak groma.
Iz otvorenih rana curi stid
i svojim smradom prekriva staru slavu,
blijedu kao prašnjavi drum.
Sat na tornju
stao je na tri.
23.03.1999.
Post je objavljen 06.04.2007. u 00:10 sati.