Živio jednom jedan čovjek koji je skupljao note. Sve police u njegovoj velikoj sobi bile su prepune nota prekrasnih glazbenih djela. Sav svoj novac je trošio kupujući notna izdanja, kojih nikada nije imao previše. Brižno ih je slagao i uživao u toj velikoj vrijednoj zbirci.
Jednoga dana na vrata mu zazvoni čovjek koji je bio na proputovanju. Nosio je poprilici pohabano odjelo i predstavljao se kao „brat s ceste“. Domaćin svoga gosta, koji je prosio, uvede u sobu kako bi mu dao da nešto pojede.
Začuđeno je ovaj prosjak gledao police pune različitih nota. A tada upita domaćina:“Kakve su to lijepe knjige na policama?“ – “Skupljam note”, odgovori domaćin. “A da li ih svirate”, upita prosjak. “Ne, ja ne sviram niti jedno glazbalo a nemam ni vremena za sviranje. Jedva nađem vremena za skupljanje nota!“ Prosjak je nekoliko minuta šutio a onda izvadi iz džepa usnu harmoniku i počne svirati. Nije baš svaki puta pogodio pravu notu, nije bio virtuoz, ali bio je sav u zanosu svoje glazbe.
I kada je žellio poći reče na rastanku:“Da, da. Tako je to. Jedni čitavoga svog života skupljaju note, a drugi čitavog života sviraju.“
Što nam vrijede dani u našem kalendaru ako ih ne živimo? Što nam vrijedi iskustva koje upisujemo u knjige, ako ih nismo proživjeli? Što nam vrijede spoznaje memorirane u glavi, ako nikada ne dobiju ruku i nogu?
„Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti."
(Psalam 39.7)