Poljski kralj i saksonski knez August, kojega su zvali Jaki, jednom je u koncertnoj dvorani svoga dvorca u Dresdenu pozvao na koncert birano društvo. Jedan poznati glazbenik im je trebao pokazati svoje glazbeno umijeće i tako ih zabaviti. Svi su očekivali vesele pjesme i prekrasne plesne melodije. Ali kada je glazbenik ugledao ove jadne bogataše u dvorani, ispuni ga sasma druga glazba. Polako je Johann Sebastian Bach počeo svoj koncert kantatom koja je svečano odzvanjala dvoranom:“Jedno janje ponese grijehe svijeta…“ Zavladala je grobna tišina, a publika je, opčarana prekrasnom glazbom, otvorenih usta pozorno slušala. A onda su odzvonile i posljednje riječi: “…i janje reče: rado ću trjpeti!“
Nakon poduže stanke, dok je još vladala potpuna tišina, uputi se kralj k Bachu, skine s prsta svoj prsten, stavi ga na Bachov prst i reče:“Nosi ovaj prsten kao uspomenu na ovu večer i kao znak da sam, sve dok sam živ, povezan s tobom u zahvalnosti i prijateljstvu. Večeras si mi puno dao. Tvojom si pjesmom govorio meni kao nitko do sada. Hvala ti!“

