Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: "Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?" Odgovori mu Isus: "Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije." Reče mu Petar: "Nećeš mi prati nogu nikada!" Isus mu odvrati: "Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom." Nato će mu Šimun Petar: "Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!" Kaže mu Isus: "Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge - i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!" Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: "Niste svi čisti." Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: "Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."
Ivan 13, 1-15
Kroz proslavu Velikog četvrtka prate nas tri aspekta:
– U prizoru pranja nogu evanđelist Ivan nam predočava što je u osnovi obilježilo Isusov život te što je On želio prenijeti apostolima pri posljednjoj večeri. Isus kleči, kako bi nas ljude dotakao na našim ranjivim mjestima i kako bi nam učinio dobro – dotiče naše noge, koje su od zemljane prašine postale prljave i neugledne, izbodene trnjem krivnje i krhotinama zloće.U Isusu, koji se saginje, saginje se i Bog sam kako bi nas očistio. Onaj tko može dopustiti da se takva ljubav duboko usadi u njegovo srce osjeća poticaj da tu ljubav širi i dalje.
– Zajedničko blagovanje Židovima je predstavljalo prihvaćanje drugoga, sjedinjenje s njime…Ako s nekim blagujem, jedem isti kruh i pijem iz iste čaše, onda ne mogu imati ništa protiv njega. Isus se služi tom simbolikom i odlazi s njom korak dalje, na način da sam sebe daje kroz kruh i vino. Kao što kruh postaje jedno s onim tko ga blaguje i kao što vino posve prožima onoga tko ga pije, tako se Isus sjedinjuje s nama u Euharistiji.
Kroz posljednju večeru na poseban način slavimo i ostavštinu Njegove ljubavi. Još jednom uviđamo što je Isus činio tijekom cijelog svog života – podizao ljude, ulijevao im hrabrost, liječio im rane i pokazivao im njihovu nepovredivu čast, pozvao ih natrag u život, onako kako je to Bog za njih zamislio; kroz prispodobe se dohvatio životnih iskustava ljudi i pripovijedao im o Bogu tako da su im se oči otvorile. U svakoj Euharistiji možemo iznova spoznati taj trag ljubavi. No Kristova ljubav istodobno predstavlja i poziv da svjesno živimo i razmislimo otome, koje znakove naše ljubavi i mi možemo ostaviti drugima.
– Treći aspekt Velikog četvrtka dolazi do izražaja na Maslinskoj gori. Bog zahtijeva od Isusa smrt na križu. Usprkos svom strahu i muci Isus se ipak prepušta Božjoj volji. Prihvaćanje ovdje znači reći Da onome što Bog od nas traži, pomiriti se s vlastitom sudbinom. Crkva nas na Veliki četvrtak poziva da probdijemo noć s Isusom kako ne bismo podlegli iskušenjima moći i zasljepljenja, već kako bismo se poput Njega odlučili na prihvaćanje Božje volje i time na istinsku nutarnju slobodu. No u toj borbi ne moramo biti junaci. Poput Isusa, i mi smijemo osjećati strah i usamljenost. U pogledu na Isusa možemo prihvatiti našu vlastitu usamljenost I strah, čak i onu posljednju usamljenost, u kojoj nas više ne može pratiti nijedan čovjek, ali u kojoj sam Isus već čeka na nas.