Mili moji,
ma što nam govorili – metroseksualci nisu izumrli.
Svaka bolja Farma, svaki bolji Nejšnl Đijegrefik Servajv'l, ma maltene svaki bolji „Seljak traži ženu“ sugerira nam rustikalne, čvrste tipove, koji znaju vitlati sjekirom dok istovremeno na guranje pale traktor, skačući sa sekvoje u ledeni brzac, dok spretno lasom hvataju soba – sve to, ne ispuštajući iz muškim žvakanjem skraćenih zubiju čačkalicu još poluumotanu u papir. E, ali takve likove mi u stvarnom životu – onom izvan televizora - ne vidimo. Osim ovog sa poluumotanom čačkalicom, uglavnom.
Osim brkatih baba ustrašenih eksplozijama, u rupi nestalom ovcom / a dadiće nestat', velju ja?!/ ili poplavama u plavnim područjima, vidimo pokojeg štrkljavog drvosječu ili bauštelca, lakšeg od pothranjene manekenke.
S druge strane, na očigled nam se djeca pretvaraju u anđele, oble, mekane, do pucanja debelih obraza, rumene. Jedino im još krila fale, ali tome svakako služi Red Bull. Između dakle tih prikaza, krajobrazom u Hrvata zapravo dominira sorta polušrtkljavaca piskutavog glasa, uglavnom priučene kajkavštine (jer nikad se ne zna, je li UDBA/Odjel za pedigre zbilja ukinuta). Vidimo ih u trenirci pred kladionicama, ili kako usred izvanrednih vijesti njima vitlaju lopate za snijeg ili ih drmusaju ralice; vidimo ih u maskirnim prslucima, kako ekskluzivno & uživo pentaju oko Pente, kako je poplava nenadano poplavila baš u vrijeme poplava. (Dio njih prepoznajemo iz štrajka traktorista i iz ljetnog izvještaja o suši u kraju, koji je od stoljeća sedmog pametniji od melioracije. Mislim da se u stvari radi o statistima sa burze rada, plaćenim za rezigniran izraz lica.)
Dakle, realnoegzistirajućim društvom do lišenosti slobodnih ljudi i žena dominiraju debeli i štrkljasti. Štrkljastih, studijama unatoč, nema manje, nego ih se samo ne uočava. Jer su štrkljasti. I to, mili moji, to su naši stvarni metroseksualci. Nigdje onih kloniranih bitrikvadricepsičastih bildera, nastalih križanjem Conana Barbarina i neke runjave retrofeministice. Ta naime neprirodna vrsta, čini mi se, obitava samo u – teretanama.
A za slučaj da ste u životu postigli sve; i povišene masnoće i tlakove i šećere, i dvojbu, smanjuje li vam se ćuna ili raste škemba (na vagi je skoro isto) pa da krenete u tu mističnu teretanu... Vaš životom šibani Jelo Žužinek nudi par iskustava iz prve desnice.
Svakako, ako ste u životu sve postigli i ako se to na vama i vidi u obliku konkretnih dojki i barem dva prstena sala iznad bokova, dobro promislite, želite li se zaista poput poštenog komada krmećeg sala dati utopiti među te internoteretanske tipove, što nalikuju jedan drugom poput istisnutih mljiječnih čvaraka i na ulici izazivaju podsmijeh poštenih, metroseksualno po mjeri Hrvata i čovjeka štrkljavosuhonjavih građevinaca i drvosječa...
Želite li zaista biti bezlično nabildani u doba individualizma oblika i pojava ... ?
Ako ste tu dvojbu otklonili, krenite...
Prva zabluda česta je koliko i shvatljiva.
Ne, veliki izlozi nisu načinjeni od elegantno satiniranog stakla radi diskrecije vježbenika unutra, ali to sa kondenzacijom i strujanjem zraka uz hladna stakla pobliže ćete shvatiti, nakon što uđete... (Shvatit ćete i kako legionelu ovdje nemate šanse pokupiti, jerbo ona pretpostavlja ventilacijsku ili instalaciju klime... Oni načitaniji sjetit će se i protestantske tvrdnje, kako se znoj spire – znojenjem.)
Ključni trenutak je sam ulazak na recepciju. Taman nakon što izignorirate široki, gotovo preširoki smješak dobrodošlice nabildanog dječarca, kojeg kao da ste vidjeli u nekom latvijskom gay – porniću, u suženo vidno polje vam upenetrira ćelava muška glava crno opcrtanih očiju sa pitanjem tipa, biste li samo pogledali ili ćete odmah krenuti za ozbiljno. U beskonačnim trenucima nakon tog pitanja, hvatate se u uskom međuprostoru između ćelave glave u lijevom oku, i kadra u desnom, u kojem kao da vidite spot Pink Floyda sa hrpom ekstremiteta u sinkronom pokretu; desetak podlaktica diže se i spušta sa utezima; u pozadini zvuk sličan kovačnici...
U tom trenu, krajičkom svijesti prepoznajete čudan miris u zraku kao onaj, kojeg se sjećate iz djetinjstva, kad biste se ušuljali u vlažni podrum bakine kuće i podigli poklopac kace sa kiselim zeljem... ... ili su ipak školski ormarići sa šlapama...
„Ne; nemam što gledati; ja bi' odmah...“, čujete sebe ili se.
Problem nastaje, ako ispoštujete situaciju i na upit svoje ime kažete - potiše. Da ne remetite „va“ prostora.
Opcrtani nije čuo. Latvijski dječarac očito ima trajnu erekciju kuteva ustiju; sad već djeluje kao Jack Nicholson kao Joker u Batmanu... Ponavljate svoje ničim šaljivo ime, pokušavajući Opcrtanog ne poistovjetiti sa uprizorenjem eunuha iz neke turske trakavice i ne prasnuti u smijeh usred cijele komedije. No, ne, niti ovaj put... Pomalo gubeći strpljenje, treći put izgovarate svoje ime, iz pleksusa, testosteronski, poput brkatog narednika stotrinaeste šibenske brigade pred postrojenim ročnicima. Od ranije znate, ili se ti nametneš grupi, ili grupa tebi.
Opcrtani eunuh se neočekivano smanji za par konfekcijskih brojeva, ali vas bitno više oplete iznenadni tajac iz prostorije sa sinkronim podlakticama u ogledalu. Klepet utega, soptanje, stenjanje – utihnulo. Desetak kratkoošišanih glava nasađenih na nesrazmjerno široka ramena i uvučene vratove (radi opasnijeg izgleda, pretpostavljam) promoli se kroz vrata – da na tim vratima iznutra nema kvake, spoznat ćete kasnije.
(Savjet: jagodicu i prvi članak kažiprsta radi otvaranja vrata NE gurati u sadašnji otvor bivše kvake u trenu, kad s druge strane ulazi tetovirani trokrilni ormar od petnaestogodišnjaka ...)
Fino, sad smo se upoznali, pomislite, dok se posljednji slog vašeg prezimena poput uskovitlane prašine sliježe prostorom.
Pomalo tetkasto (kako ćete kasnije shvatiti, sopćući krajem druge minute na traci za trčanje) hvatate s pulta nezatvorivi cekeroid kojeg vam je supruga tutnula u ruke za godinama nenošenu trenirku, ručničić i vodicu i - ne hajući za znatiželjne poglede Sinkroniziranih Bildera - odlučno ulazite u svlačionicu.
Žensku, ispast će.
Nekoliko tjedana kasnije, katarzično zatezanje u ramenima i odbrojavano potezanje neke s/m – vješalice, taman u trenu kad vam muška graška znoja kapne u muško oko, prekinut će nečiji piskutavi uzvik imena iz pravca recepcije. Prekaljeno ćete se nasmiješiti na račun novopridošlice, namignuti dečkima i nastaviti potezati.
PS
Ako vam na traci za trčanje s ramena padne ručnik, nipošto se, bez obzira na refleks, ne saginjite za njim. (Orizicimainuspojavamapitajtesvogliječnikaililjekarnika...)
|
