O nijemim minaretima Dresdena
|
Nakon prethodnog posta o religijskom suživotu i minaretima u Europi, sjetio sam se obilaska Dresdena, prije dosta godina. „Firenca na Elbi“, kako su grad nekad davno prozvali produhovljenici, prije stotinu godina doživjela je polemiku sličnu aktualnoeuropskoj – o džamiji usred kršćanskog grada, o minaretima među dominantnim baroknim građevinama saskih kraljeva. I zbilja, tada smo obišli dobar dio predivnog grada, riznicu, zgadu opere, ali što sam zapamtio kao posebno drukčije, bila je upravo zgrada džamije. Obzirom da su vremena tada, kad sam sa Prvozakonitom i prijateljima iz Njemačke obilazio grad, bila košmarna, da su brucoši iz Tuzle, Mostara ili Modriče gubili mjesta u studentskim domovima „jer su stranci posve isto kao oni iz Irana“ (rekoše nam tada u MUP-u)… - obzirom na masu fragmenata, koje čovjek tek unatrag može složiti u sliku kompleksniju od nesagledivosti pojedinačnih situacija, koju um odbija prihvatiti činjeničnim, strašnijim, pojmom rata… - obzirom na sve to, nisam se tada niti sjetio artikulirano zapitati, što će usred Saske, na jugoistoku bivšeg DDR-a, u regiji gotovo bez stranaca i posebno bez religijske različitosti - džamija. Nešto mi nije „štimalo“, i prizor minareta, mozaika i pozlata je taj dojam samo naglašavao...   Prije stotinu godina dakle, promućurni industrijalac Hugo Zietz (oriđiđi Švabo, lokalnom nam terminologijom) promišljao je marketinški efekt jači od tada uobičajenih emajliranih reklama. Obzirom da je duhan za svoju tvornicu uvozio sa područja otomanskog carstva, odlučio je sagraditi novu tvornicu u obliku džamije. Arhitekt Martin Hammitzsch predložio je dakle šezdesetak metara visoku građevinu sa staklenom kupolom izvedenom u šarenom mozaiku, sa tvorničkim dimnjacima i ventilacijama izvedenim u obliku minareta. Ironija sudbine je što je projekt zbilja odobren i izveden po zamisli arhitekta, ali je on radi zgražanja kulturološki sujetne struke ipak izbačen iz komore arhitekata. (Posebna je ironija, što je isti taj Hammitzsch unatoč ovoj „eskapadi“ kasnije postao šogor – Adolfa Hitlera.)   O žučnosti rasprava prije sto godina postoji mnogo interpretacija; uglavnom je zgrada doživljavana kao kulturni skandal, dok se duhovi nisu pomirili sa novouvedenim stanjem i prihvatili kako se radili tek o zgradi, bez vjernika, ezana, čudno odjevenih osoba, bez opasnosti po samoshvaćanje stanovnika Dresdena. Slučajno je pak, što su same informacije o području uzgoja duhana, čije je ime prenešeno na „duhansku džamiju“, same za sebe odraz slojevitog balkanskog komešanja. Tako, mjesto Giannitza (po drugim izvorima, Genisea) spominje se kao tursko, zbog tadašnje otomanske vladavine. Geografska lokacija je pak sjeverno od Soluna, u Grčkoj. Što ga, kaže Internet dalje, svrstava u - Makedoniju. Sjetih se mrkog pogleda albanskog gastarbajtera u Grčkoj, dok nam je pojašnjavao da se turska kava tako ne zove. To je, reče, grčka kava. I kako god se politički korektno zvalo to, što otpijam uz ove retke, smješkam se braći Švicarcima i svoj ovoj umišljeno novokomponiranoj frci oko razlika i sličnosti… Ipak ostaje po onoj staroj – psi laju, karavane prolaze … Napomena - slike u postu su preuzete sa http://www.wtbc.de/yenidze.htm i sa stranice Wikipedije na istu temu. |
