Nakon prethodnog posta o religijskom suživotu i minaretima u Europi, sjetio sam se obilaska Dresdena, prije dosta godina.
„Firenca na Elbi“, kako su grad nekad davno prozvali produhovljenici, prije stotinu godina doživjela je polemiku sličnu aktualnoeuropskoj – o džamiji usred kršćanskog grada, o minaretima među dominantnim baroknim građevinama saskih kraljeva.
I zbilja, tada smo obišli dobar dio predivnog grada, riznicu, zgadu opere, ali što sam zapamtio kao posebno drukčije, bila je upravo zgrada džamije.
Obzirom da su vremena tada, kad sam sa Prvozakonitom i prijateljima iz Njemačke obilazio grad, bila košmarna, da su brucoši iz Tuzle, Mostara ili Modriče gubili mjesta u studentskim domovima „jer su stranci posve isto kao oni iz Irana“ (rekoše nam tada u MUP-u)… - obzirom na masu fragmenata, koje čovjek tek unatrag može složiti u sliku kompleksniju od nesagledivosti pojedinačnih situacija, koju um odbija prihvatiti činjeničnim, strašnijim, pojmom rata… - obzirom na sve to, nisam se tada niti sjetio artikulirano zapitati, što će usred Saske, na jugoistoku bivšeg DDR-a, u regiji gotovo bez stranaca i posebno bez religijske različitosti - džamija.
Nešto mi nije „štimalo“, i prizor minareta, mozaika i pozlata je taj dojam samo naglašavao...
Prije stotinu godina dakle, promućurni industrijalac Hugo Zietz (oriđiđi Švabo, lokalnom nam terminologijom) promišljao je marketinški efekt jači od tada uobičajenih emajliranih reklama. Obzirom da je duhan za svoju tvornicu uvozio sa područja otomanskog carstva, odlučio je sagraditi novu tvornicu u obliku džamije. Arhitekt Martin Hammitzsch predložio je dakle šezdesetak metara visoku građevinu sa staklenom kupolom izvedenom u šarenom mozaiku, sa tvorničkim dimnjacima i ventilacijama izvedenim u obliku minareta.
Ironija sudbine je što je projekt zbilja odobren i izveden po zamisli arhitekta, ali je on radi zgražanja kulturološki sujetne struke ipak izbačen iz komore arhitekata.
(Posebna je ironija, što je isti taj Hammitzsch unatoč ovoj „eskapadi“ kasnije postao šogor – Adolfa Hitlera.)
O žučnosti rasprava prije sto godina postoji mnogo interpretacija; uglavnom je zgrada doživljavana kao kulturni skandal, dok se duhovi nisu pomirili sa novouvedenim stanjem i prihvatili kako se radili tek o zgradi, bez vjernika, ezana, čudno odjevenih osoba, bez opasnosti po samoshvaćanje stanovnika Dresdena.
Slučajno je pak, što su same informacije o području uzgoja duhana, čije je ime prenešeno na „duhansku džamiju“, same za sebe odraz slojevitog balkanskog komešanja. Tako, mjesto Giannitza (po drugim izvorima, Genisea) spominje se kao tursko, zbog tadašnje otomanske vladavine. Geografska lokacija je pak sjeverno od Soluna, u Grčkoj. Što ga, kaže Internet dalje, svrstava u - Makedoniju.
Sjetih se mrkog pogleda albanskog gastarbajtera u Grčkoj, dok nam je pojašnjavao da se turska kava tako ne zove. To je, reče, grčka kava.
I kako god se politički korektno zvalo to, što otpijam uz ove retke, smješkam se braći Švicarcima i svoj ovoj umišljeno novokomponiranoj frci oko razlika i sličnosti… Ipak ostaje po onoj staroj – psi laju, karavane prolaze …
Napomena - slike u postu su preuzete sa http://www.wtbc.de/yenidze.htm i sa stranice Wikipedije na istu temu.
Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...
... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)
O bloženju načelno i konkretno: "Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)
"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)
"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."
"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)
"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)
"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)
"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)
Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.
... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:
grapskovrilo@gmail.com
...Godišnjem dobu sukladno...
... Uvijek ću se nakloniti imenima ...
Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...