Volja
    |
25.02.2009., srijeda
23.02.2009., ponedjeljak
Paušalizacije, nijanse i smisao simbolike kruga
|
Baš sam krenuo prošetati oba srednjaka po tastaturi u propitivanju, koliko smo robovi paušalizacije, i koliko je u tom grmu skriven zec manipulacije. Otprilike sam htio reći kako mi se ponekad čini da sam kreativnost, slobodu propitivanja i pristupa progresivno gubio tokom školovanja. Napune te tvrdnjama i ocjenjuju, koliko ih dosljedno i nekritički znaš ponoviti, pa je taj copy - paste dokaz da si dobar učenik, student, ovo ili ono. I dok postaneš pametan i uspješan, razmišljaš i (re)agiraš upravo kako si dresiran. I izvaljuješ stvari tipa „pa čitao sam u novinama“ ili „pa bilo je na televiziji“. "Svi znamo da..." Iz sličnog razloga, nikad neću u cijelosti shvatiti stranačku pripadnost kao takvu… Svoju individualnost podrediti mašineriji – nije li to jednako gubitku upravo atributa, temeljem kojih si bio primijećen…? Faust, Mephisto... I onda sam, samozačinjući post, mislio jednim očito nemotoričkim stilskim skokom doći do promišljanja o tome, koliko se zla i opasnosti krije u stereotipima, koliko često pucamo argumentima, skriveni iza fasade, ili kako često gađamo te iste fasade, iza kojih se pak kriju i slojevitosti i gradacije i relativnosti. Fasade, tipa, žene su, muški su. Židovi su, Srbi su. I opet, koliko se zbog tih mentalnih poravnilovki manipulacije ne smije reći pojedinačna, partikularna istina. Zašto je nekorektno govoriti, recimo, o seksizmu i seksističkoj manipulaciji u primjeni obiteljskog prava (na štetu očeva pri dodjeli djece). Ili o židovskoj vladavini Hollywoodom, uzrocima i ciljevima tog PsyOpa. Ili da mi ne treba fratar da osjećam vjeru (ili da ju gubim). Zašto kvragu, a propo, nije oportuno i korektno reći kako je Europa kršćanska i kako minareti u Berlinu jesu... „off“?! Zašto ne propitivati, uče li klinci u školi o raznolikosti i o slobodi misli kao o afirmativnim kategorijama, ili do kraja školovanja njihovi umovi – u neku svrhu, valjda – međusobno liče kao boce Coca Cole jedna drugoj… Tek punoljetni, a već zombiji (vidi gore). Pa bih se bio u postu opet dodatako uvrnutog Davida Ickea i rekao kako on, recimo, baš potvrđuje situaciju – nekonvencionalan, kontradiktoran, potencijalno konfliktan. Poremećen (?). Paušalno. Ali, je li time baš svaka njegova misao za odbaciti? Ili - zašto se ne smjeti diviti arhitekturi Alberta Speera? Istom logikom - nije li cinična i gnusna, ali ne manje istina da je CIA ustrojena logističkim i kadrovskim znanjem Gestapoa, da moderna medicina korsiti i spoznaje iz medicinskih eksperimenata u konc - logorima…? Ups. I onda slučajno pronađem u Spiegelu zanimljivu situaciju unutar situacije, donekle na temu… : „Berlin – Šef Zelenih, Cem Özdemir, upozorava na rizik potcjenjivanja problema antisemitskih tendencija kod Muslimana u Njemačkoj. „Predstavnici muslimanskih udruga moraju se jasno pozicionirati i naglasiti: Tko se postavlja protiv Židova i tko se postavlja protiv prava opstojnosti Izraela, ne može biti partner savezništva niti sugovornik“, izjavio je za „Frankfurter Rundschau“ šef stranke, i sam turskog porijekla. Treba sa žaljenjem primiti k znanju kako „antisemitska razmišljanja ne postoje samo na desnoj margini ili kod lijevih, takozvanih antiimperijalista, već i u muslimanskoj zajednici – osobito kod muške arapske, turske i kurdske mladeži.“ (Dakle, Njemačka; stigma nacističkog antisemitizma nekad i sad; istovremeno preko sedam milijuna muslimana u zemlji. A Izrael i Palestina, kao - tamo negdje - bacaju sjene na tvoje dvorište. Pa reci nešto politički korektno... ) Klišei i šprance. Oni i mi. Crno i bijelo. Ovakvi i onakvi. On/off. Ili ipak – gradacije, nijanse, slojevitosti i povezanosti, primijećene jedino artikuliranom slobodom misli? Samo pitam. Pitam i zašto su iglui i stari satovi kružnog presjeka, a ne četvrtastog.  P.S. Zbrčkano. Znam. Ali da ne budu sve samo slikice i guze u spomenu. Ovaj se blog ipak zove AUZMISH.  |
22.02.2009., nedjelja
Prva guza, pokoja koka i kronična navada neboletna
|
Nekih se stvari čovjek jednostavno sjeća, urežu se u pamćenje, postanu kriterij. Nikad, recimo, neću zaboraviti miris bakine kuće. Niti hladnu, čvrstu oblinu prve ženske guze, koju sam milovao. Ili svoj prvi osamnaesti rođendan (ovaj drugi osamnaesti već slabije pamtim. Točnije ne. Pamtim.) Moj je stari zazirao od tehnike; auti su bili lijesovi na kotačima, a avioni leteći lijesovi. Ipak, popuštajući ipedeovski cvilidretastom kulturnoumjetničkom nastupu svog zakašnjelog sina jedinca, svako toliko pristajao bi na kompromisno rješenje. Prvo bi se išlo negdje po selima iza Velike Gorice tražiti pravu babu sa pravim kokama, jerbo da su ove sa placa loše. Koke. Pa bi se onda otišlo na aerodrom gledati avione – tada je još bio otvoren onaj vidikovčić – pa bi se na koncu još i vraćali kući aerodromskim busom, kao da smo baš i mi eto sletjeli od negdje, iz nekog svijeta nad oblacima. Pamtim utoliko miris kerozina, kojekakve mješavine parfema i dima cigareta i avetinjsku grmljavinu tadašnjih aviona kao mutnu, akvarelsku asocijaciju daljine, uspjeha, novca; svjetova, s kojima me tek ponekad povezivao jedino brundavi „JAT“-ov autobus, u kojem bi moj stari pokušavao decentno držati najlonsku torbetinu sa poluživom kokicom. Kompromis je dakle bio što je stari koristio lijes na kotačima da sineku pokaže leteće lijesove, a sinek je pak pretendirao da sa čudnim likom koji sa aerodroma nosi blamabilno migoljavu kokoš nema nikakve veze. Kasnije je sve postalo drukčije – tako i sa bakinom kućom i sa onom guzom iz uvoda (obje su promijenile vlasnike, točnije). Kasnije, uz letenje kao dostupniju rutinu, uz gubitak podosta iluzija, ipak je ostalo ono djetinje zatezanje u želucu pri osjetu kerozina, pri pogledu na redove zakovica na sivom limu. I iako su se u vlastitu priču stopila maštanja o dalekim putovanjima sa vlastitim životnim kilometrima, neka izvorišna sjećanja ostaju…. I kad ugledam stare metalne ptice, pokušavam zamisliti njihove priče, sa druge strane...     P.S. Za unšarf se ispričavam. Ispucavši sve fotorelevantne resurse, tog sam kobnog trenutka polusvjetla ostao samo sa mobitelom... No, cilj sredstva pravda... |
19.02.2009., četvrtak
18.02.2009., srijeda
Ponuda i potražnja - jedinstvena prilika!
|
MIJENJAM stare dnevničke zapise za ishod referendumskog pitanja. Devalvacijski špekulanti isključeni. Šifra: Stara kurva 007 |
17.02.2009., utorak
Udice, vještice i pokoji zlatni zub
|
Mala soba, soba mog oca, uvijek mi je bila pojam tajnovitosti, osame – ovo drugo tek sam mnogo kasnije počeo shvaćati. Uglavnom, stari je tamo skupljao novinske članke o zakopanom blagu Zagore, o ribolovu, o narodnim receptima protiv ovoga i za ono. Mirisala je po novinskom papiru, po tamjanu i kamforu i pomalo po strojnom ulju, i stari bi tamo po dva, tri dana turpijicama oštrio udice, bilježio vodostaje, lakom za nokte dotjerivao „blinkere“, motao najlon na kaleme „rola“ i podmazivao ručice i zupčanike. Onda bi zorom nestao i nakon cijelog dana u ribičiji došao sa Une, Kupe, otkud već; premoren, raščupan, u čizmama do kukova, sa ruksakom i štapovima u futroli od puške – čudim se što ga nisu hapsili takvog po cesti – i obično bi, onakav kaljav, neobrijan, po stolu raširio listove „VUS-a“ ili „Večernjeg“ i počeo vaditi štuke, somove ili neke druge ribe, koje su meni malome tada djelovale ogromne i zastrašujuće. Ponekad bi pričao, kako je morao presjeći najlon kad bi mu se mega-blinker (unikatni izradak od svjetlucavo-kromirane Fićine karambolke) zapleo u korijenje; ponekad bi mama kuhala ribu, a glave najtrofejnijih riba stari bi pažljivo čistio, solio (čitao je i o mumificiranju u antičko doba) i sušio. Ti bi trofeji onda, pribijeni čavlićima, resili štok dnevne sobe u novogradnji, ili zid terase – mislio sam da iskešeni redovi sitnih zubića imaju neko signalno značenje prema susjedima tada… Kasnije, sve te osušene glave, bočice sa tamjanom, članke, udice, blinkere, gledao sam u tužnom čudu. Odlaskom starog, kao da je i misterij nestao, a meni je ostalo sve te obezvlaštene drangulije razvrstati, uglavnom baciti tada ili kasnije, „na rate“, i ostati tek sa par sjećanja iz mistične tatine sobe. Ali ovo nije post o mome ocu zapravo. Kako je stari u ribičiji pronalazio surogat drugim stvarima, tako ja – ne, ne tražim surogat, ili se još ne usudim s tom istinom suočiti – koketiram sa fotografijom, sa slaganjem maketa aviona, sa čitanjem tehničkih analiza zrakoplovnih udesa. Uglavnom sa vlastitim godinama prepoznajem poveznicu sa radošću svog oca tim lovačko – skupljačkim nagonom, tom pripremom, čekanjem trenutka, prepoznavanjem prilike, trofejem. I uglavnom, pohranjena slika, izrađena maketa, pročitan izvještaj odjednom gube smisao materijalnog naglo; ostaju tek podsjetnici na neku novu vijugicu, novi ukrasni ožiljčić u meni samome. Ovo vani samo skuplja prašinu, ili je predmet budalaste frustracije tokom neke od selidbi u nizu – da se ne slomi, što se zaprašilo, čemu će-ili-neće ikad više služiti. Kapilarice lažne sigurnosti opipljivog, posjedovanog. Ali ni o tome nije ovaj post, barem ne posve. Post je o navadi, hobiju, bujanju osjećaja, trijumfu „sačekuše“, o odgodi posjedovanja i njezinoj zbilji. Naime, stari je bio mufljuz svoje vrste, i u nekom periodu svog života na nekoj poluniškorisnoj višoj školi upoznao je sebi sličnog lika; recimo da se lik zvao Vlado. Vladek je nešto mutio sa svačim, pa u Njemačkoj iskemijao papire za penziju, pa bio nekakva partijska faca tada, uvijek nasmiješen, uvijek ćeće (kasnije je bio veliki Adezeovac, ali to nema veze sa ovim, iako ilustrira snalažljivost i stil  ). I Vladek je imao ono ogromno, meni tada strašno ružno i sablasno, crno čudo od auta – ne znam, je li mi se usjekla veličina ili ružnoća u današnji temelj sjećanja. Auto ogroman, sav nekako drukčiji, a striček Vlado bi se uvijek smiješio i pokazivao zlatni zub i gledao moju mamu dok bi otvarao vrata da nas poveze na vikendicu (koju mi nismo imali, naravno). A mama ne znam što je o svemu tome mislila, osim što mi nikad nismo imali niti auto i što je tata izišao iz partije i što nije imao zlatni zub. A zlatni zub imao je i onaj drugi striček, osim Vlade; nazovimo ga Jozo, i on je vozio „Princa“ i kasnije prelijepog „Peugeota“ 204. Naslutio sam tada vezu zlatnog zuba i zanimljivih auta; kasnije bih ponekad prepao svoju Prvozakonitu uzvikom „Gle, Princ!“ ili „Jooo', dvjestočetvorka!“ i nasmiješio se asocijaciji, zlatnom zubu. A moja bi Prvozakonita blijedo gledala, kao moja mama pomalo, dok bi stari uzimao njezin lak za nokte, kako bi štuka u mutnoj vodi bolje vidjela blinker sa crvenim točkama… I onda se, prije godinu i pol, desilo. Na graničnom prijelazu, šleper natovaren ishrđalim, uglavnom razbijenim Citroenima DS. „Vješticama“. „Žabama“. „Ajkulama“. „Deseima“. Onim istim, kakav je prije tridesetak godina nonšalantnim ponosom vozio Vladek sa zlatnim zubom. Zaprepastio me vlastiti osjećaj; kao da odjednom, nenadano, niotkud, uživo vidiš sve svoje seksualne fantazije, izgubljene prijatelje i potisnute snove… Na carini nisam uspio saznati odredište šlepera; očito je ulazio u Bosnu, i nije mi imalo smisla, da netko uvozi staro željezo. Takvo. Ispitao sam neke stare auto-limare, mehaničare. Pitao u salonu „Citroena“. Ništa konkretno. Onda nedavno, napokon sam na internetu pronašao trag; restauracijski zavod za DeSee u – Tuzli; ljudi uvoze rashodovane olupine i restauriraju ih za re-eksport. Dapače, par dana kasnije, pronađem i adresu, i mail – kontakt. Oduševljen idejom očuvanja legende tehničke kulture i dizajna 20. stoljeća (!da ružan…!), tim više u Beiherc, stavim puniti bateriju fotoaparata, provjerim, imam li film u drugom. Par sati brstim internetom slike DeSea, studiram detalje, kuteve snimanja. Kao moj stari, dok je bilježio vodostaje i turpijao udice. Prvozakonita blijedo gleda. Kao moja mama nekad. Kulturom polugermanskog agramovlaja, naravno pošaljem mail, najavim se uz pitanje, je li dopušteno fotografiranje; dapače, kad bi odgovaralo. Poput svog starog, pratim i prognozu vremena; najviše bih volio plavo nebo sa kumulusima, naravno, iako i snijeg ne bi bio loš. Uostalom, iznad i oko DS-a sve postaje lijepo... Sveta stvar! I onda - !pling! Mail. Poštovani gospodine … , Centar za restauraciju u Tuzli je zatvoren od februara mjeseca prošle godine. Preseljen je potom u Laktaše – Banja Luka ali od kraja prošle godine smo i njega zatvorili. Nažalost, u Bosni i Hercegovini sve pogone smo zatvorili zbog nedostatka kvalitetne radne snage. Žao mi je ako Vas je ova vijest razočarala. Srdačan pozdrav, … Back to Square One. Jutros mi Prvozakonita dobaci nešto, kako što će mi stara „Vještica“ i da zašto njoj, Prvozakonitoj, ne posvetim toliko pažnje. Prepoznam moguću poantu zafrkancije oko riječi vještica i pažnja, ali preventivno prešutim uz smješak. U ime mira jutarnjeg. Kao da mi je čelo od stakla, Prvozakonita suho doda - Naravno, podsmijavaš se; ma, nisam ni očekivala …. E, stari moj… (A Vladek, ako je još živ, ziher je svoju Desee davno utopio … ) Hm.   P.S. Nadam se da će mi u ime umjetnosti i ljubavi prema predmetu moje žudnje biti oprošten copy-paste-crop-edit... No, ulovit ću ja svoju Vješticu... Kad - tad! |
14.02.2009., subota
Autoput pokojeg sjećanja
         /Autoput Zagreb - Lipovac  , Renclusa i Pico d'Aneto/Pirineji; tuniška Sahara sa tragovima Goebbelsa; negdje nad Azijom, na putu u Koreju/ |
13.02.2009., petak
Misterij bivanja Bosancem
|
U svom burnom i mladom životu, kojem sam radi očuvanja minimalnih tržišnih šansi već nekoliko puta morao vraćati kilometar-sat, imao sam samo jednom svjesno dodira sa Masonima. Slijedom, neko vrijeme sam znao licnuti srednji prst pa malo listati internetom, kako bih doznao više o toj, navodno tajnoj, organizaciji, o njezinim logikama, pravilima, inicijacijama. Čitajući, shvatio sam da količina tekstova definitivno odražava i količinu neistina i nagatavanja, dok su činjenice bitno pravocrtnije i definitivno manje mistične. Spoznao sam i kako većina nas u svom pravu polujavnog bekanja internetom potpuno brka pojam tajnovitosti sa namjenskim manjkom publiciteta, i vlastito neznanje sa tuđom lošom namjerom. Nešto, što nije u „24 sata“, u „Areni“ ili na Red Carpetu ili na forumu besposlenih laika, nije samim time nužno tajnovito, zlo i subverzivno. No, to bi me sad daleko odvelo od teme. Premisa ostaje ova: Stvarno tajnih udruženja, bratstava i inicijacija manje je, nego želimo vjerovati u pokušaju pravdanja vlastitog mediokriteta naspram …. No i to bi me odvelo od teme. E ali. Uporno lickajući srednjak, tražio sam internetom i o tome, kako se to postaje Bosanac, kojim konspirativnim ritualom, kojim poganim žrtvovanjem ove ili one tjelesne tečnosti, mišića, vlastite najintimnije tajne. U pomalo patološkoj potrazi za informacijom lickao sam srednjak toliko, da sam počeo po cesti navlačiti čudne poglede. Obloguza komšinica se čak malo zbunila, a nju baš nije lako zbuniti (…mislim da je kao mlađa izuzetno puno čitala). Ali – Internet šuti. U knjižnici sliježu ramenima. U samostanu se samo mudro smješkaju. Ja do misterija prodro nisam. A ne mislim pritom na one banalnosti, tipa, ide Janez u Doboj, pa zašto ide, pa traži tatu, hahaha. Niti sam mislio na to, kako se postaje anatomsko-proporcijski Bosanac, ono tipa, mama, što to Hrva-a-ti zovu peeen's, pa siiine ko kodtebe ćuna, al zapola manje. Dakle ne, ne to. Mislio sam na onu stigmu od konstatacije, koja me prati tokom deset godina mog opstanka u Beiherc. Kako, nešto blabla, pa onda – jeb'ga, nis'ti Bosanac. A ja svaki put ostanem ko pod perjem i katranom. Jer zbilja nisam, al' ispada jako presudno. A ne znam, gdje se ulazi u klub bivanja Bosancem. Ja ne znam tajno rukovanje raspoznavanja Bosanstva. Nitko me nije preporučio Bosancem. Oni me niti ne pokušavaju vrbovati. Nemam šanse postati mentorov šegrt. Bosanca. Pravog. (Neki su me nudili častiti pristupninom, ali nije to bilo za to.) I ne bi sad to meni bilo bitno, jer ok, vlak sa Masonima je prošao (neemotivno konstatiram), a Bosnom vlakovi i nisu česti, pa opet… Ali…. Ali opet. Puničina prijateljica zove na Skype (!), unese se u kamericu da mi nosom skoro oko izbije, jelba zete, kolko živih spermića utebe? Na moje ospice, šugu, vodene kozice, šarlah i opernu ariju koji su uslijedili iste sekunde na takvo pačanje, dobijem jednočinku o tome kako takismotmi Bosanci, volimo pomoć. Al ne kontaš ti to, nis'ti Bosanac. Eto mi ga na. Njega isto. Ili, stanem na nekoj vukokopulativnoj cestici piškiriškiti, staje drugi auto, lik se češe po mjestu sličnom onom koje ja taman rabim za uriniranje; ja gledam, kud pobjeći ili čime ga mlatnuti. Kad, Jarane, jel frka, mogul šta pomoć, vidim, stalo ti auto. Olakšan mjehurno i sigurnosno, nasmijem se i velim kako me zapravo prepao pri piškiriškenju. On, nahero, jes, jes, odma sam ja vidio. Nis'ti Bosanac. Nekidan, snijega pofino; iziđem sa lopatom korektnih dimenzija i relativno sigurnim pokretima ju koristim. Eto komšije, motorna grtalica, raskrči jednim prolazom pola ulice. Pa mi nešto maše o mojoj lopati, te kako je mala. Na što ja njemu odpantomimim kako sam ipak tehničar. Na što on nadglasa obadva cilindra svoje grtalice i dobroćudno arlaukne kroz plavičasti dim – Ja, ja, ma jeb'ga, nis'ti Bosanac. Osjećam se krivim, nepotpunim, zaostalim. Asocijalnim i neprilagođenim. Jer ako mi troje ljudi (u samo jednoj ispitnoj seriji; maltene slučajnim uzorkom dakle) kaže istu stvar, mora da zbilja postoji problem. Da zbilja nisam Bosanac. Ali… evo, ližem svih deset prstiju, kako bih brže dolistao i dosrfao do znanja… Kako pronaći ključ; kako pristupiti u klub ?!? Kako… postati… Bosanac… ?!? |
11.02.2009., srijeda
09.02.2009., ponedjeljak
Zoografija, sa slikom
|
Stvari utječu na ljude. Prazan redak ostavljam kako bih naglasio dubinu prethodne misli. Tako, jedno vrijeme škropilo nas je onim emisijama na teveu, di par papaka ne zna, kako uredit stan, pa dođe drugi par papaka, koji sve ispofarba, razbije par komada zidova i na kraju emisije svi djeluju zadovoljno, a k tome neuznojeno. I čovjek kao ti i ja nasjedne na to, jer naravno oni iz tevea su fakat papci, pa onda ti i ja, glenas, to možemo bolje od njih. Pis of kejk. Pa tako onda završiš sa zidom boje leda, a htio si natruhu mint – zelenog, malo prema kadulji. No to je još dobro, jerbo ujedno završiš bez jednog pregradnog zida, čijih dvadeset centimetara, koje si junački cap-dum-kabong skinuo po uzoru na odlučne papke iz tevea, zapravo trebaš za postavit vrata. Ali gotovo, škulja. A za tako jeftin zahvat ti niti jedna firma nebu došla popravit što si napravio. Po uzoru na papke iz tevea. Pa ti dođe drag onaj zid boje leda. Jer ga 'opće imaš. Ili ovo sad sa kuhanjima. Svi kuhaju, mućkaju, sljubljuju. Ali jerbo mi sad Jelovnici izgubljenog vremena (MUP, pitanje svih pitanja: “A GDJE ste izgubili…?“) idu kad je prije išla „Marisol“, ja se ponekad spogubim vlastitim likom i tijelom, pa više ne znam jel gledam da ide sad punica doktoru ili sol u jelo. Ili trebam povuć il potegnut cukar, kako bi neki anticipirali. Pa tako pogubljen još krajičkom oka-ispucalih-kapilara zahvatim onu treću emisiju, di dve tuste babe z dugim noktima pospremaju tuđe domove. Ojte vrit, sve mi se ispremeša, pa se ulovim da i ja u maniri najboljeg egzibicionista tu javno, blogi et posti, prosipam sol i vodu i prljavi veš svoje intime. E pa ne'm više. Sa dvjesto i par i nešto četrzdevet postof v riti, došlo mi je iz iste u gornju glavicu, da rajnglu poklopim. Samo za sebi doma. Dobro, možda ću ponekad malo zračnut', samo da susjedima uđe miris našeg zagorenog u (dakle njihov) veš na balkonu. Ali to bu to. Niks cugabe. Ni Mugabe. Jer - kužim ja sad to sa teveom. Utječe na tebe. Prvo te nakopuliraju da si urušiš stan a ostatak pofarbaš u slučaj od boje. Pa te naprave seoskim vikačem i solobacačem intime svoje. Pa fino zdime kroz žicu od tevea, a ti se u svom realnoegzistirajućem životu kopuliraj. Ak imaš sad više s kim. I di. Zato velim, to, taj utjecaj tevea. (Skaska, Tebi posebno to velim! Ti si navlečena kaj onaj kaj mjeri mjere!) Stvari dakle utječu na ljude. Mozak nam peru. Naravno u hladnoj vodi /sugestivni pogled u kameru, mozak u ruci/. E pa dakle zato uvod zaključujem sa - Ne računajte na nas. Tak. Ovaj put razmak ne ostavljam zbog dubine misli. Iako i „tak“ ima svoju višeznačnu dubinu. Bi se reklo, gaz. Naime, nemojte, fino vam velim, klince učit bedastoČe. Da se ide u školu, pa na faks, pa da se radi pa da se ide u penziju. Tim redom. Jer ja sam vaš svjedok. Zaštićen manje – više, ali da ne mora bit tak. Nego da možeš ić u školu i radit na traci i bit u uniformi, pa onda bit u penziji i studirat, pa bit opet u uniformi, pa radit, pa studirat. Čime bi i budala skužila da je redom penzija opet tu negdje. Budala bi to skužila po onom apšpanu crtića, a suivre, sa možebitnom crticom na e. Ali dok budala ne kuži, ja ne spavam. Naime sad sam si skroz apdejtiral profajl i imam si diplomicu. Nakon dve decenije staža. Ko student. Zato i velim, najte deci maglu prodavat o redu nekom. Jer ja sam vam svjedok. Da predigra može, ne mora, al može komt culect. He a zake ne. I ne spavam dakle, jerbo mi traže uz zoografiju za posao da priheftam slikicu. FalaBogu sam naučio priheftavat i slikice dok sam radio diplomni. I dakle ne znam pa se lomim zdvojno, kaj da sad priheftam. Jel onu di mi se vidi zlatni zub, il onu di sam u havajki sa dve puce pred svojim đžipom. Ili neku, koja ulijeva više povjerenja i sugerira – daaa, ooon je taaaj; njegaa želimooo… Recimo, ja kao od majke rođen. A i od koga bi drugo. Ne znam dakle, pa ne spavam. Jer još si optiram. Za sliku. Morti zemem ovu dole, nonšalantna, nenaštelana, nepretenciozna, nit preukočena nit skroz mlohava. Ono, ja u svom petom elementu, na svojoj jahtici „Hrkljuš 1 Obični“… Kaj mislite? Ha?  P.S. Ne zaboravit. Ja sam vam svjedok. A mozak prat u hladnoj vodi. Jer stvari utječu. |
05.02.2009., četvrtak
Lessing, Lajčak i pitanje o nastavku
|
Ponekad u životu radimo inventuru. Pozanika, uzaludnih emocija, beskorisnih poklončića, vlastitih zabilješki. Tako sam očito nekad, misleći da olakšavam predstojeću selidbu, pobacao i svoje dvije bilježnice gimnazijskih eseja o društvu, politici, literaturi. Osim što sam i tada rado pisao, ne bi to sad bilo bitno, da nisam s godinama i odmakom vremena počeo propitivati, što sam ja to i kako relativno uspješno ispisivao u režimu Istočne Njemačke o svom viđenju budućnosti socijalizma, o ideji „Fausta“ u sadašnjosti. Nedavno me majka podsjetila na esej o Lessingovom Nathanu Mudrom (sjećam se da sam time oduševio profesoricu, a ona je imala zgodnu kćer, pa su se neke kombinacije krilate hormonalne izmaglice same nametnule, no nebitno sad). Uglavnom: Koristeći Boccacciov idejni predložak, Gotthold Ephraim Lessing, njemački pisac, napisao je priču o mudrom Židovu, koji kralju Saladinu mora reći, koja je vjera prava. (Pretpremijera je već bila. Berliner Theater, 1783. ;-) ) Nathan kralju ispriča priču o ocu, koji je posjedovao obiteljski prsten velike vrijednosti i posebne moći, i kojeg bi otac uvijek ostavljao sinu u nasljedstvo. Međutim, desi se da otac ima tri sina, i dade napraviti dvije kopije prstena tako vjerne, da je original nemoguće razaznati. Očevom smrću, sinovi se počnu svađati oko toga, čiji je zbilja prsten pravi, ali dobiju odgovor, kako – nije niti jedan. Samo bi pravi prsten imao moć, vlasnika činiti Bogu milim. Svaki sin ostane u uvjerenju, kako je baš njegov prsten taj. ... Unatrag gledano, nije mi jasno, kako smo tada, mi gimnazijalci u DDR-u, uspjeli o poznatoj paraboli o prstenu diskutirati i pisati, ne zadirući u temu religija. Jer – tri prstena simboliziraju tri religije, nastojanje vjerovanja u jednu istinu i ljudsku težnju za superiornošću. Pretpostavljam da se tada rasprava svela na težnju ka dobroti čovjeka – socijalista i jednakosti ljudi (slično, a propo, homoseksualna zajednica je u DDR-u bila zvanično tolerirana istom premisom – svi su ljudi jednaki). No, tadašnji ja, sad je ovdje ja, u Beiherc. I gledam tako tu Beiherc, čiju osobnu iskaznicu stranca nosim… Jedna država, dva entiteta, tri vjeronacije, deset kantona, trinaest ustava. I parsto konvertibilnih (!) maraka u državnom proračunu. Sve to skupa – nekakvih četiri milijuna ljudi – kao malo bolji, bezimeni indijski gradić. I gledam tako tu Beiherc. Međunarodni protektorat nije a jest; jaka uloga zasigurno, ali rezultatima razočarana opet ista ta međunarodna zajednica. SFOR poslužio da se lokalne cijevi ohlade, OHR amenovao zakone i prekrajao rezultate izbora. Beihercovski katolici uz putovnicu & bez plaćanja poreza Hrvatskoj naravno su Hrvati sa domovinom Hrvatskom. Beihercovski pravoslavci rijetko daju reći da su Beihercovci; oni su Srbi, pogotovo u Dodikkingdomu. A ovi moji treći… Nit' Arapi, nit' Turci; jedini Beihercovci, a najdrukčiji od sve tri grupe, i najsevdahli i najmerhametli, i najkočoperniji (a i ne bili, kad im valja bit' drukčiji pet puta na dan…) Tri religije, tri nacije. Tri prstena. Postoji li pravi; tko je Bogu miliji, tko mu djelima bliži, poništavajući razliku? Ponekad me iritira, što moja tuzlanska punica – učiteljica klincima i dalje tupi o nekoj keruši i kučićima, a eto, drug Lessing prije preko dvjesto godina napisao nikad aktualniju knjigu o behasanskom suživotu. I ti klinci tako odrastaju. U to urastaju. ... dok poslije Westendorpa, Petritscha, Ashdowna, Schillinga, sad i Lajčaka, opet kreće ukleto kolo (kolo… „Lisice“… Papić…) oko imena i porijekla novog Visokog Predstavnika međunarodne zajebnice za BiH… A, moj Efraime Lesinže, đabe tebi Natan Mudri… |
02.02.2009., ponedjeljak
Ne daj Bože izbora, ili – ne pada jabuka daleko od susjeda
|
Disklamerica: Svi likovi i zbivanja u slijedećem uratku isključivi su plod fikcije i nemaju nikakve od strane autora svjesno iskorištene sličnosti sa stvarnim likovima i zbivanjima u autorovom premilom i neupitno predragom okruženju pitoresknog Nut Cityja. Ponekad se sa nostalgijom sjetim starih vremena. Milicioner koji zaustavlja klinca na biciklu, jer mali nije stao kraj znaka „stop“. Prvoborac, predsjednik kućnog savjeta, koji popodne izlazi iz nebodera okopavat' svoju gredicu zelja kraj raskršća. Znao se neki red. Ili, ideš po mlijeko i mortadelu. Mlijeko kao takvo, i mortadela, jedna jedina, „Oš neš“. A ne danas, 'oćete trajno, punomasno, dijetalno, naše, njihovo, sa maslinama ili sa friškim figama… Birati nije lako. Biti biran nije tema posta. Ima dakle neki kozmički red, neka nafaka nebeska. Do ne tako davno, ludio sam na obloguzu komšinicu. Da, ja ljubim guze ženske. I da, žena ima pogled koji smrzava i poznatu dokanjsku šljivovicu. Ali, žena ima verandu i grlo. Te smatrajući kako se do snijega ima živjeti na verandi, svojim glazbenim preferencama, receptima, tračevima i tuđim nebitnostima svom svojom grlatom nesputanošću vedrog duha kreposno maltretira pučanstvo uokolo. Zato sam ludio. Pa su imali štene cvilidretasto. Pa je muž mehaničar, oran tip, kuje i brusi 24/7. Pa se klinci voze na nekoj prdilici od motora, baš pod mojim penđerom. Kad premoreni svi mi drugi legnemo, komšinica i svojta odluče malo se opušĆat nakon napornog trudodana. Uz muziku i lahku besjedu. Na verandi. Pod mojim penđerom. Tako da mi nije bilo lako, em te gleda onako… , em ljuljka … onako, em ponekad ničim izazvana donese kolače (taman kad zineš zaarlaukat je dovraga), em mi na placu preporuči babu sa najboljim paradajzom. Ali em ta buka i em sve to. Sukladno, moji stavovi i nakane. Ovako, onako. Kako kad. Kao i inače u životu - bifor fak i after fak. Onda su nam se doselili. Susjedi. Pa više nismo suvereni i autokratski diktatori stabmeno – poslovne zgradice, čiji smo dotad bili jedini stanari. Moramo biti fini, socijalni, sa decentnom, neverbalnom naznakom terenske prednosti, ali eto, valja se mijenjat', valja se prilagođavat'. Uz ritualno malomjesno nošenje punih i praznih tanjura, kavice prvonjušenja i sve bontonalitete. Ubrzo, ljudima ' počeo smetati kafić ispod. Amte tamte, krv i suze, crno i crveno, cijela paleta. I zbilja, dođe mi ih žao. Zbilja. Jer, evo, jadni klinci. Em osamstojedanaest puta silaze niz stubište sa rolama na nogama. Sedamstojedanaest puta zalupe vratima. Rolaju se u praznom stanu iznad. Blatom, snijegom, kombinacijom blata i snijega ili – u vrijeme blagdana – petardama gađaju naše prozore. Pa to je naporno. Pa to djecu izmori, i naravno ih kafić onda smeta navečer. Siročeki, uvijek su tako neispavani, da nemaju snage niti pozdraviti. Pa da. Ili siroti tatek. Uzor klincima. Samo dvaput dnevno u neznaju grune ulaznim vratima, on, komad muškarca, vrata, komad plastike, pa klinci imaju role – model za vježbat' cijeli dan. (To mi je ovo iz naslova, kako jabuka ne pada daleko od čega već.) Onda prije spavanja rade grupno, obično šesnaest puta grunu vrata. To da se mi ne brinemo, da su svi u miru doma, na broju i zdravo. I da smijemo opet pokušati zaspati. /Tkogod mi sad spomene da sam isti svoja majčica i da i ona hoda sa mjeračem buke po stanu pa ja nisam pao daleko od nje; tkogod mi veli kako sam jako netolerantan i nimalo Bosanac i kako je sve to zbog moje mitska nejebice …………………. / Tu se sad vraćam na početak. Nisam ja to tada kužio, koliko je dobro imati ličkog prvoborca za predsjednika kućnog savjeta. Miliciju za po potrebi i zasluzi. Jednu vrstu mlijeka u regalu samoposluge. (Vratite mi „Slaviju“ i one presmiješne brkate mesare…!) Mi danas živimo u pluralizmu i slobodnim izborima. Kletva je to. Evo, ako ne želim upirati prstom u sebe, meni je sad čak birati, tko me više smeta - obloguza komšinica ili nenaspavana susjeda. Iako, da nema ove druge, ne bih prvu sad nekako milije gledao. Ne bih znao komparirati. Nasjeo bih na prvu koja se pojavila. Spoznajem dakle, nisu sve iste. Svaka ima svoj faktor. Ma koliko šutili o tome. /Valja mi dakle ljudima zahvalit' što su mi te kako okice sićušne otvorili. Osim ako je ipak do mene. Jer nisam Bosanac. O čemu uskoro./ |
