Udice, vještice i pokoji zlatni zub
|
Mala soba, soba mog oca, uvijek mi je bila pojam tajnovitosti, osame – ovo drugo tek sam mnogo kasnije počeo shvaćati. Uglavnom, stari je tamo skupljao novinske članke o zakopanom blagu Zagore, o ribolovu, o narodnim receptima protiv ovoga i za ono. Mirisala je po novinskom papiru, po tamjanu i kamforu i pomalo po strojnom ulju, i stari bi tamo po dva, tri dana turpijicama oštrio udice, bilježio vodostaje, lakom za nokte dotjerivao „blinkere“, motao najlon na kaleme „rola“ i podmazivao ručice i zupčanike. Onda bi zorom nestao i nakon cijelog dana u ribičiji došao sa Une, Kupe, otkud već; premoren, raščupan, u čizmama do kukova, sa ruksakom i štapovima u futroli od puške – čudim se što ga nisu hapsili takvog po cesti – i obično bi, onakav kaljav, neobrijan, po stolu raširio listove „VUS-a“ ili „Večernjeg“ i počeo vaditi štuke, somove ili neke druge ribe, koje su meni malome tada djelovale ogromne i zastrašujuće. Ponekad bi pričao, kako je morao presjeći najlon kad bi mu se mega-blinker (unikatni izradak od svjetlucavo-kromirane Fićine karambolke) zapleo u korijenje; ponekad bi mama kuhala ribu, a glave najtrofejnijih riba stari bi pažljivo čistio, solio (čitao je i o mumificiranju u antičko doba) i sušio. Ti bi trofeji onda, pribijeni čavlićima, resili štok dnevne sobe u novogradnji, ili zid terase – mislio sam da iskešeni redovi sitnih zubića imaju neko signalno značenje prema susjedima tada… Kasnije, sve te osušene glave, bočice sa tamjanom, članke, udice, blinkere, gledao sam u tužnom čudu. Odlaskom starog, kao da je i misterij nestao, a meni je ostalo sve te obezvlaštene drangulije razvrstati, uglavnom baciti tada ili kasnije, „na rate“, i ostati tek sa par sjećanja iz mistične tatine sobe. Ali ovo nije post o mome ocu zapravo. Kako je stari u ribičiji pronalazio surogat drugim stvarima, tako ja – ne, ne tražim surogat, ili se još ne usudim s tom istinom suočiti – koketiram sa fotografijom, sa slaganjem maketa aviona, sa čitanjem tehničkih analiza zrakoplovnih udesa. Uglavnom sa vlastitim godinama prepoznajem poveznicu sa radošću svog oca tim lovačko – skupljačkim nagonom, tom pripremom, čekanjem trenutka, prepoznavanjem prilike, trofejem. I uglavnom, pohranjena slika, izrađena maketa, pročitan izvještaj odjednom gube smisao materijalnog naglo; ostaju tek podsjetnici na neku novu vijugicu, novi ukrasni ožiljčić u meni samome. Ovo vani samo skuplja prašinu, ili je predmet budalaste frustracije tokom neke od selidbi u nizu – da se ne slomi, što se zaprašilo, čemu će-ili-neće ikad više služiti. Kapilarice lažne sigurnosti opipljivog, posjedovanog. Ali ni o tome nije ovaj post, barem ne posve. Post je o navadi, hobiju, bujanju osjećaja, trijumfu „sačekuše“, o odgodi posjedovanja i njezinoj zbilji. Naime, stari je bio mufljuz svoje vrste, i u nekom periodu svog života na nekoj poluniškorisnoj višoj školi upoznao je sebi sličnog lika; recimo da se lik zvao Vlado. Vladek je nešto mutio sa svačim, pa u Njemačkoj iskemijao papire za penziju, pa bio nekakva partijska faca tada, uvijek nasmiješen, uvijek ćeće (kasnije je bio veliki Adezeovac, ali to nema veze sa ovim, iako ilustrira snalažljivost i stil  ). I Vladek je imao ono ogromno, meni tada strašno ružno i sablasno, crno čudo od auta – ne znam, je li mi se usjekla veličina ili ružnoća u današnji temelj sjećanja. Auto ogroman, sav nekako drukčiji, a striček Vlado bi se uvijek smiješio i pokazivao zlatni zub i gledao moju mamu dok bi otvarao vrata da nas poveze na vikendicu (koju mi nismo imali, naravno). A mama ne znam što je o svemu tome mislila, osim što mi nikad nismo imali niti auto i što je tata izišao iz partije i što nije imao zlatni zub. A zlatni zub imao je i onaj drugi striček, osim Vlade; nazovimo ga Jozo, i on je vozio „Princa“ i kasnije prelijepog „Peugeota“ 204. Naslutio sam tada vezu zlatnog zuba i zanimljivih auta; kasnije bih ponekad prepao svoju Prvozakonitu uzvikom „Gle, Princ!“ ili „Jooo', dvjestočetvorka!“ i nasmiješio se asocijaciji, zlatnom zubu. A moja bi Prvozakonita blijedo gledala, kao moja mama pomalo, dok bi stari uzimao njezin lak za nokte, kako bi štuka u mutnoj vodi bolje vidjela blinker sa crvenim točkama… I onda se, prije godinu i pol, desilo. Na graničnom prijelazu, šleper natovaren ishrđalim, uglavnom razbijenim Citroenima DS. „Vješticama“. „Žabama“. „Ajkulama“. „Deseima“. Onim istim, kakav je prije tridesetak godina nonšalantnim ponosom vozio Vladek sa zlatnim zubom. Zaprepastio me vlastiti osjećaj; kao da odjednom, nenadano, niotkud, uživo vidiš sve svoje seksualne fantazije, izgubljene prijatelje i potisnute snove… Na carini nisam uspio saznati odredište šlepera; očito je ulazio u Bosnu, i nije mi imalo smisla, da netko uvozi staro željezo. Takvo. Ispitao sam neke stare auto-limare, mehaničare. Pitao u salonu „Citroena“. Ništa konkretno. Onda nedavno, napokon sam na internetu pronašao trag; restauracijski zavod za DeSee u – Tuzli; ljudi uvoze rashodovane olupine i restauriraju ih za re-eksport. Dapače, par dana kasnije, pronađem i adresu, i mail – kontakt. Oduševljen idejom očuvanja legende tehničke kulture i dizajna 20. stoljeća (!da ružan…!), tim više u Beiherc, stavim puniti bateriju fotoaparata, provjerim, imam li film u drugom. Par sati brstim internetom slike DeSea, studiram detalje, kuteve snimanja. Kao moj stari, dok je bilježio vodostaje i turpijao udice. Prvozakonita blijedo gleda. Kao moja mama nekad. Kulturom polugermanskog agramovlaja, naravno pošaljem mail, najavim se uz pitanje, je li dopušteno fotografiranje; dapače, kad bi odgovaralo. Poput svog starog, pratim i prognozu vremena; najviše bih volio plavo nebo sa kumulusima, naravno, iako i snijeg ne bi bio loš. Uostalom, iznad i oko DS-a sve postaje lijepo... Sveta stvar! I onda - !pling! Mail. Poštovani gospodine … , Centar za restauraciju u Tuzli je zatvoren od februara mjeseca prošle godine. Preseljen je potom u Laktaše – Banja Luka ali od kraja prošle godine smo i njega zatvorili. Nažalost, u Bosni i Hercegovini sve pogone smo zatvorili zbog nedostatka kvalitetne radne snage. Žao mi je ako Vas je ova vijest razočarala. Srdačan pozdrav, … Back to Square One. Jutros mi Prvozakonita dobaci nešto, kako što će mi stara „Vještica“ i da zašto njoj, Prvozakonitoj, ne posvetim toliko pažnje. Prepoznam moguću poantu zafrkancije oko riječi vještica i pažnja, ali preventivno prešutim uz smješak. U ime mira jutarnjeg. Kao da mi je čelo od stakla, Prvozakonita suho doda - Naravno, podsmijavaš se; ma, nisam ni očekivala …. E, stari moj… (A Vladek, ako je još živ, ziher je svoju Desee davno utopio … ) Hm.   P.S. Nadam se da će mi u ime umjetnosti i ljubavi prema predmetu moje žudnje biti oprošten copy-paste-crop-edit... No, ulovit ću ja svoju Vješticu... Kad - tad! |
