Lessing, Lajčak i pitanje o nastavku
|
Ponekad u životu radimo inventuru. Pozanika, uzaludnih emocija, beskorisnih poklončića, vlastitih zabilješki. Tako sam očito nekad, misleći da olakšavam predstojeću selidbu, pobacao i svoje dvije bilježnice gimnazijskih eseja o društvu, politici, literaturi. Osim što sam i tada rado pisao, ne bi to sad bilo bitno, da nisam s godinama i odmakom vremena počeo propitivati, što sam ja to i kako relativno uspješno ispisivao u režimu Istočne Njemačke o svom viđenju budućnosti socijalizma, o ideji „Fausta“ u sadašnjosti. Nedavno me majka podsjetila na esej o Lessingovom Nathanu Mudrom (sjećam se da sam time oduševio profesoricu, a ona je imala zgodnu kćer, pa su se neke kombinacije krilate hormonalne izmaglice same nametnule, no nebitno sad). Uglavnom: Koristeći Boccacciov idejni predložak, Gotthold Ephraim Lessing, njemački pisac, napisao je priču o mudrom Židovu, koji kralju Saladinu mora reći, koja je vjera prava. (Pretpremijera je već bila. Berliner Theater, 1783. ;-) ) Nathan kralju ispriča priču o ocu, koji je posjedovao obiteljski prsten velike vrijednosti i posebne moći, i kojeg bi otac uvijek ostavljao sinu u nasljedstvo. Međutim, desi se da otac ima tri sina, i dade napraviti dvije kopije prstena tako vjerne, da je original nemoguće razaznati. Očevom smrću, sinovi se počnu svađati oko toga, čiji je zbilja prsten pravi, ali dobiju odgovor, kako – nije niti jedan. Samo bi pravi prsten imao moć, vlasnika činiti Bogu milim. Svaki sin ostane u uvjerenju, kako je baš njegov prsten taj. ... Unatrag gledano, nije mi jasno, kako smo tada, mi gimnazijalci u DDR-u, uspjeli o poznatoj paraboli o prstenu diskutirati i pisati, ne zadirući u temu religija. Jer – tri prstena simboliziraju tri religije, nastojanje vjerovanja u jednu istinu i ljudsku težnju za superiornošću. Pretpostavljam da se tada rasprava svela na težnju ka dobroti čovjeka – socijalista i jednakosti ljudi (slično, a propo, homoseksualna zajednica je u DDR-u bila zvanično tolerirana istom premisom – svi su ljudi jednaki). No, tadašnji ja, sad je ovdje ja, u Beiherc. I gledam tako tu Beiherc, čiju osobnu iskaznicu stranca nosim… Jedna država, dva entiteta, tri vjeronacije, deset kantona, trinaest ustava. I parsto konvertibilnih (!) maraka u državnom proračunu. Sve to skupa – nekakvih četiri milijuna ljudi – kao malo bolji, bezimeni indijski gradić. I gledam tako tu Beiherc. Međunarodni protektorat nije a jest; jaka uloga zasigurno, ali rezultatima razočarana opet ista ta međunarodna zajednica. SFOR poslužio da se lokalne cijevi ohlade, OHR amenovao zakone i prekrajao rezultate izbora. Beihercovski katolici uz putovnicu & bez plaćanja poreza Hrvatskoj naravno su Hrvati sa domovinom Hrvatskom. Beihercovski pravoslavci rijetko daju reći da su Beihercovci; oni su Srbi, pogotovo u Dodikkingdomu. A ovi moji treći… Nit' Arapi, nit' Turci; jedini Beihercovci, a najdrukčiji od sve tri grupe, i najsevdahli i najmerhametli, i najkočoperniji (a i ne bili, kad im valja bit' drukčiji pet puta na dan…) Tri religije, tri nacije. Tri prstena. Postoji li pravi; tko je Bogu miliji, tko mu djelima bliži, poništavajući razliku? Ponekad me iritira, što moja tuzlanska punica – učiteljica klincima i dalje tupi o nekoj keruši i kučićima, a eto, drug Lessing prije preko dvjesto godina napisao nikad aktualniju knjigu o behasanskom suživotu. I ti klinci tako odrastaju. U to urastaju. ... dok poslije Westendorpa, Petritscha, Ashdowna, Schillinga, sad i Lajčaka, opet kreće ukleto kolo (kolo… „Lisice“… Papić…) oko imena i porijekla novog Visokog Predstavnika međunarodne zajebnice za BiH… A, moj Efraime Lesinže, đabe tebi Natan Mudri… |
