Ponekad u životu radimo inventuru. Pozanika, uzaludnih emocija, beskorisnih poklončića, vlastitih zabilješki. Tako sam očito nekad, misleći da olakšavam predstojeću selidbu, pobacao i svoje dvije bilježnice gimnazijskih eseja o društvu, politici, literaturi.
Osim što sam i tada rado pisao, ne bi to sad bilo bitno, da nisam s godinama i odmakom vremena počeo propitivati, što sam ja to i kako relativno uspješno ispisivao u režimu Istočne Njemačke o svom viđenju budućnosti socijalizma, o ideji „Fausta“ u sadašnjosti.
Nedavno me majka podsjetila na esej o Lessingovom Nathanu Mudrom (sjećam se da sam time oduševio profesoricu, a ona je imala zgodnu kćer, pa su se neke kombinacije krilate hormonalne izmaglice same nametnule, no nebitno sad).
Uglavnom:
Koristeći Boccacciov idejni predložak, Gotthold Ephraim Lessing, njemački pisac, napisao je priču o mudrom Židovu, koji kralju Saladinu mora reći, koja je vjera prava.
(Pretpremijera je već bila. Berliner Theater, 1783. ;-) )
Nathan kralju ispriča priču o ocu, koji je posjedovao obiteljski prsten velike vrijednosti i posebne moći, i kojeg bi otac uvijek ostavljao sinu u nasljedstvo. Međutim, desi se da otac ima tri sina, i dade napraviti dvije kopije prstena tako vjerne, da je original nemoguće razaznati. Očevom smrću, sinovi se počnu svađati oko toga, čiji je zbilja prsten pravi, ali dobiju odgovor, kako – nije niti jedan. Samo bi pravi prsten imao moć, vlasnika činiti Bogu milim. Svaki sin ostane u uvjerenju, kako je baš njegov prsten taj. ...
Unatrag gledano, nije mi jasno, kako smo tada, mi gimnazijalci u DDR-u, uspjeli o poznatoj paraboli o prstenu diskutirati i pisati, ne zadirući u temu religija. Jer – tri prstena simboliziraju tri religije, nastojanje vjerovanja u jednu istinu i ljudsku težnju za superiornošću. Pretpostavljam da se tada rasprava svela na težnju ka dobroti čovjeka – socijalista i jednakosti ljudi (slično, a propo, homoseksualna zajednica je u DDR-u bila zvanično tolerirana istom premisom – svi su ljudi jednaki).
No, tadašnji ja, sad je ovdje ja, u Beiherc.
I gledam tako tu Beiherc, čiju osobnu iskaznicu stranca nosim…
Jedna država, dva entiteta, tri vjeronacije, deset kantona, trinaest ustava. I parsto konvertibilnih (!) maraka u državnom proračunu. Sve to skupa – nekakvih četiri milijuna ljudi – kao malo bolji, bezimeni indijski gradić.
I gledam tako tu Beiherc.
Međunarodni protektorat nije a jest; jaka uloga zasigurno, ali rezultatima razočarana opet ista ta međunarodna zajednica. SFOR poslužio da se lokalne cijevi ohlade, OHR amenovao zakone i prekrajao rezultate izbora. Beihercovski katolici uz putovnicu & bez plaćanja poreza Hrvatskoj naravno su Hrvati sa domovinom Hrvatskom. Beihercovski pravoslavci rijetko daju reći da su Beihercovci; oni su Srbi, pogotovo u Dodikkingdomu. A ovi moji treći… Nit' Arapi, nit' Turci; jedini Beihercovci, a najdrukčiji od sve tri grupe, i najsevdahli i najmerhametli, i najkočoperniji (a i ne bili, kad im valja bit' drukčiji pet puta na dan…)
Tri religije, tri nacije. Tri prstena.
Postoji li pravi; tko je Bogu miliji, tko mu djelima bliži, poništavajući razliku?
Ponekad me iritira, što moja tuzlanska punica – učiteljica klincima i dalje tupi o nekoj keruši i kučićima, a eto, drug Lessing prije preko dvjesto godina napisao nikad aktualniju knjigu o behasanskom suživotu. I ti klinci tako odrastaju. U to urastaju.
... dok poslije Westendorpa, Petritscha, Ashdowna, Schillinga, sad i Lajčaka, opet kreće ukleto kolo (kolo… „Lisice“… Papić…) oko imena i porijekla novog Visokog Predstavnika međunarodne zajebnice za BiH…
A, moj Efraime Lesinže, đabe tebi Natan Mudri…
Post je objavljen 05.02.2009. u 09:58 sati.