Vremenski hitrokliz
|
Odjednom stvari ubrzavaju. Moj Mate T. (alias TravelMate) za znatnu svotu ostavljenu strukovnom svećeniku ponovno je uskrsnuo. To me podsjeća malo na otkup grijeha u crkvi, pa se onda Luther, moj dobri sjeverni sugrađanin wittenberški nadigao, i eto do čega je to sve dovelo… (Čitajte Peru Panonskog  …)A bilo je kao jučer, da je Mate moj crkao. Po drugi put. Vrijeme leti. O tome ću ja. (O letenju neću; sad su svi skužili koliko je gust zračni promet i počeli su kupusati po dosad medijski nezanimljivom-a-ionako-prisutnom dešavanju gašenja avio-motora u letu, po izlijetanjima s piste itd. A mogao bih o tome. Al' neću hranit' ritam medijskog podrigivanja. Samo 'oću reć' ovako blog et urbi – deca draga, niš se ne dešava. Više letova, više incidenata. Nou njuz.) Vrijeme i ubrzavanje dakle … Kad laste, koje su svoj gotovo nepoderivi gnijezdobunker (mislim da je to bio prototip sve albanske bunkerčadi)… ...Ajme, zakomplicirah...  Šeenkrat:Dakle, laste su nam ranljetno poklonile povjerenje i par gnijezda sagradile po kutevima fasade. Što, osim mase tracki od blata, znači i dnevno lopatanje njihovog izmeta u monstruoznim količinama. Jerbo da je sreća kad ti laste ukažu povjerenje, a nesreća, gnijezdoliko povjerenje im lopatom raznijeti. E sad, te su dakle laste posvuda bile ovo ljeto po naselju; kao mali Dubrovnik smo bili. Laste u donjem letnom koridoru, sove oko 21:45 u srednjem (uvijek prateći tok novoasfaltirane ulice, RWY 09). U trećem, najvišem koridoru, rode. Leteći …-saurusi nekakvi. Leti iznad kuće, lijeno okrene glavu prema tebi, shvati tvoju nebitnost i nastavi. U dva zamaha krila do, valjda, Vinkovaca. Ti ostao. Ovim florofaunovitim uvodom želim reći kako, dunjo moja, jesen stiže. Jerbo naše male laste su, kako vidim po urednom im toaletu, izletile. Nema ih više. Sretno, laste! Rodiće isto rjeđe vidim u gnijezdu – ne mislim da naše zlatare albanskog porijekla, već na male rode, rodiće. Dakle i rode se spremaju na put. Kad tome svemu dodam da manje kišem i da je očito ambrozija prošla, pa kad vidim traktore sa dugim prikolicama na kojima vise listovi duhana; kad navečer na terasi sjedim u dugim rukavima i ujutro skidam rosu sa vjetrobrana… Kad osjetim miris fermentacije duhana… Jesen stiže, dunjo moja. Anmistejkibli. Kao jutros mi je Mate umirao i uskrsavao za novac. Kao sinoć bili smo na Boračkom jezeru, na slapovima Kravice, u predivnom kanjonu Rakitnice. U Grabu, Trilju, Sinju, Splitu. Kao da je jučer u ovo prijepodnevno doba bilo, da sam se smijao nevjerojatnosti, da sjedim u fenomenalnoj ptici od preko tristo tona i letim u - Koreju. I evo. Od lokalnog medija (ženskog roda) dobili smo upadnice za otvaranje ranojesenskih „Dana hrvatskog filma“ u Orašju. Naš Ivek Gregurević godinama brine o mentalnoj hrani svojih sugrađana oraških, pa nova 'rvacka filmska produkcija nakon Pule „ide“ u Orašju. Bez nagrada, jedan film dnevno (ako ne zapne, što se u oraškom multipleksu – dvorani opće namjene – zna desiti), ali sa zgodnim uvodnim dernekom. Par godina za redom, na livadama uz Savu, uz kotlove sa rakijom, fiš, čobanac, Navojca sa saksofonom, Šovagovićku u crnoj koži, razne manje i više pijane i manje i više poznate likove, bilo je super… Lani, na famoznim oraškim bazenima, bilo je posterilno… dok se ne uneredih na prihvatljivu mjeru. (Mandice, nadam se plesnoj reprizi. Nado… - hmmm… Možda se i desi. Prije nego odem definitivno… Ak opet ne odeš sa A. Kovačevićem kod "Antunovića", hahaha... ) Dakle, kreću nam dani filma. Pa ako nam opet ne dođe punica, moglo bi biti zanimljivo dizdejz. A ako stignemo, valja naletit' i na Vinkovačke jeseni… (Nikako spojiti pitome Vinkovce, Bosut i kukuruze, sa Shortyjem i Cro Copom… J ) I dakle, sve je to nekako, kao, bilo jučer i božebože, kako vrijeme leti. Za par dana isto tako, odoh u godišnji wittenberški obilazak majke mi, Frau Ruth. ??Zar je prošlo godinu dana od posljednjeg uprizorenja moje Sive Pantere?? Ttt. A da stvar koincidira sa mojom dvadesetogodišnjicom mature tamo, skroz je fino. Ziher ću biti jedini u cijeloj ekipi gimnazijskoj, koji će se moći hvaliti da – upravo piše diplomski. Mama - i ja ću živjeti vječno. Dok ne odrastem. Vremenski hitroklizno. |
