Moja Mare
|
Hemingwaya sam obožavao nekad. Ne samo, jer je nesretno djetinjstvo smatrao jednom pretpostavkom dobrog pisanja - naravno, zgodan "zicer" u mom slučaju, tada sam mislio... Komentirajući vlastito pisanje, Hemingway je rekao kako je dio „recepta“ i znati, kako ćeš sutra nastaviti s pričom, nakon što je danas odložiš. To me malo zabrinulo, otkako pokušavam balansirati vlastitu definiciju ovog bložanskog „auzmiša“ – mišancija, svačega pomalo, u rundama i slojevima – i istovremene fluidne prijelaze kroz zaokružene tematske cjeline. S poezije, aviona i politike dobalansirah eto u posljednjih par postova do žena, tanga i vjere. I prije novog kruga… Kako sad ovo troje uvezati, triptih uokviriti u cjelinu…? E, moj Ernest, lako je Tebi (a meni moje djetinjstvo baš i ne pomaže …  ... )Rješenje je moja Mare. Nedavno sam je otkrio. Privlačnost je fatalna; tipični slučajni susret. Ne mogu je se zasititi! Ovako je bilo:  Mare moja, Marija, rodila se dana „kad je Bog bio pijan“; njezino rođenje „anđeli su plačem najavili“. Odrasla je za sedam dana, odala se i podala lučkom gradu punim plućima; dušom i tijelom. Onodobni društvenopolitički taktodavci prepoznali su u njoj vlastite mračne tajne, vlastite odraze i ovisnosti… Na crnoj misi, dogovorili su njezinu tjelesnu smrt, uz kletvu da joj duša ostane u gradu, morajući se kloniti svjetla dana… Marijina Sjena nastavila je lutati ulicama, bordelima i lučkim oštarijama, sve dok joj Mag nije dozvolio povratak … Bezgrešno začevši njegovom riječju, Marija je rodila u tjelesni svijet - ali ne dječaka, ne malog Isusa, već – malu Mariju…  Argentinski pjesnik i libretist Horacio Ferrer dao je predložak, kojeg je prije četrdesetak godina uglazbio guru novog tanga, Astor Piazzolla. Kao oda ženi, ciklusu, vjeri u bezgrešnost, svjetlo i sjenu, koketirajući sa religijskim motivima i sa tangom kao religijom, nastala je tango-operita "Maria de Buenos Aires"… /Ovaj link je samo na glavnu temu./ … Zadovoljan, odložio je miša i namignuo Hemigwayu na paperback-omotu. Onda je odlučio otpočeti vikend. …  Post Scrotum, 27.o.m. ... Što je pisac htio reći: Pisac je htio reći kako ga je oduševila tango-opera, na koju je slučajno naletio. Osim divne melodije, autori stvaraju zgodne igre sa motivom žene, žene-kaleža (simbolika "V"; Dan Brown, Da Vincijev kod, ...), Marije kao zbiljskog Isusa; nastanka tanga u Buenos Airesu i postanka tanga religijom. Pisac je prvu sliku ukomponirao prethodno priči, kako bi najavio pojavu Sjene, koja predstavlja motiv. Pisac je drugu sliku stavio iz dva razloga: Tematski se širi u odnosu na prvu - crvena svijeća. Crveno, kao jedna boja tanga. Svijeća kao parabola na religiju. Objekt i sjena u istom kadru, Marija de Buenos Aires s djetetom, Marijom. Marija, žena, kao početak i kraj, kao konstanta ciklusa. Ali, pisac je to htio reći. Kad je sjeo, pojma nije imao, samo je natipkao, kao uvijek. Nije korigirao, kao i uvijek. Nema došećeravanja kod mene, nema hrastovih čipsova u bačvi.  Tko je "ulovio" poantu, je. Tko nije... - ma, neka nas! |
