|
I want that feeling
of non-existing,
I want that feeling
like I'm floating,
just wanna be up high
so I don't touch that dirty ground,
wanna be so quiet
my motions dont make a single sound,
wanna turn to a pretty butterfly,
then burn out in the air,
turn to a dust of butterfly's wings,
and fall like a rain on everyone who didn't care…
"Ne zelim ni pod koju cijenu unistiti ovaj zacahureni svijet koji sam izgradila. Taj svijet, ciji su jedini stanovnici moje tijelo i ogledalo, je moj, i odgovoriti povtrdno na pitanje o njemu, znacilo bi – izdati ga."
|
Lost in a colorful autodestructive world...
četvrtak, 30.07.2009.
Hurting everybody, hurting myself...
Osjecam se normalno. Izgledam normalno. I mrzim normalno…
No, ne znam kako se u isto vrijeme mogu osjecati normanlno i ipak ne bas posve normalno.
Ma…mislim da nemam pojma kako se osjecam.
Moji me gledaju u nenormalnom svijetlu. Ok, ne kao da sam luda, ali primjecuju da se ne hranim onako kako oni smatraju normalnim. Glupost. Tko su oni da definiraju normalno? Sto se mene same tice, ja se hranim normalno. Normalno prema mojim standardima, a takvo normalno nije dobro. Nije dobro niti njima. Ali recimo da je prihvatljivo. I meni je kako-tako prihvatljivo, na odredeno vrijeme. Kompromis sa obje strane. A oni to ni ne shvacaju. Ne vide taj kompromis. A tjeraju me na veci. Ne pali. Nista vise ne pali. Dosta mi je toga da radim sve samo da oni budu sretni. Gdje sam tu ja? I ja zelim biti sretna. Na veci kompromis ne pristajem. Ne odricem se cijele svoje srece. I oni me ne mogu na to prisiliti.
Zao mi je ako vas boli. Boli i mene.
Haha...
Ne.
Zao mi je sto mi nije zao...
|
|
|