male price o velikom svijetu

Ovoga proljeća imali smo čast i sreću vidjeti Istru u jednom drugom izdanju i to bijelom . Koliko god puta da sam bila tamo, nikada mi nije palo na pamet da iza Učke, mogu postojati još neke boje, osim onih lijepih živahnih.

Dan nakon mećave na Guslici, izabiremo Ćićariju i njen najviši vrh kao destinaciju za ovaj izlet i to baš s razlogom jer nismo očekivali da bi i tamo moglo zabijeliti. . Odabir pristupa trebao je biti na licu mjesta, a i čim smo prešli Učku i ugledali bijele tragove na horizontu, odlučujemo se za najkraći, iz Bresta .

Pritom smo posjetili ŽP Buzet. Od prilaza Buzetu, visoko pod stjenovitim rubom, prema Ćićariji nakon 4,3 km uspona u oštrom zavoju odvaja se desno cesta prema željezničkoj postaji. Ne znam da li kod nas ima još koja željeznička stanica koja je toliko daleka (i visoka od centra grada). Za one ambiciozne, može se krenuti i sa žp .






Iako nam prognoza (kao i obično) nije išla u korist, u početku baš i nismo vjerovali prognostičarima.



Ova visoravan na slici je Raspadalica, inače uzletište paraglajdera i penjalište. Na žalost, nismo imali vremena posjetiti to mjesto, ako ništa više, zbog dobrog pogleda na buzetsku kotlinu.

Prvi kontakt sa Brestom više je ličio posjeti nekom goranskom nego istarskom selu


To lijepo malo mjesto danas na žalost obitavaju u najvećem broju prazne kuće pošto je "trbuhom za kruhom" niz stanovnika otišlo živjeti i raditi u okolne veće gradove. Ovakva slika česta je na području cijele Ćićarije. Težak život, škrta zemlja i oštra klima uzeli su s vremenom svoj danak.



Uspon započinje na kraju sela, kraj slavine za vodu. Ondje je moguće ostaviti i auto. Odatle započinje uspon stazom kroz šumu, trasom starog vodovoda. Unatoč laganom proklizavanju, za 20ak minuta hoda stižemo do planinarske kuće, smještene na maloj visoravni okruženoj borovom šumom. Mjesto i kuća su super .
Uz kuću je uređeno odmorište s klupama, odakle se pruža fantastičan pogled. Kuća je vikendom otvorena, ali naravno ne u dane kad je mi posjećujemo .

Postavljena je i mini ferrata neposredno uz kuću



Od kuće do vrha ima još jako malo.


Nakon izlaska iz šume otvara se wow pogled na Istru.



I wow pogled na kijamet koji nam se spremao s druge strane .



Naravno, nas to nije nimalo omelo u namjeri da dođemo do vrha.



Kako je izgledalo, a izgledalo je stvarno grdo, još smo dobro i prošli. Na vrhu je samo počeo padati snijeg popraćem dosta jakim vjetrom. Gromovi su, srećom, izostali. Ali feeling da se nalazite usred tog meteo kaosa je predobar

Na vrhu se nismo predugo zadržavali, a ionako čim smo ušli u šumu, nevrijeme je poprimilo jednu puno blažu notu.



Moram li napomenuti da taj dan nismo nikoga sreli ?


Ako se slučajno zateknete u ovim krajevima, nemojte ni slučajno propustiti posjet obližnjem Slumu. Dovoljno je samo nekih 1,5 km skrenuti sa glavne ceste i eto nas tamo. Na prvi dojam, Slum mi se čini manjim od Bresta (možda se i varam), no u svakom slučaju je življi.

Prema zapisima koji govore da je crkva sv. Mateja bila podignuta uz veliku lipu, može se zaključiti da je postojeća razgranata lipa šupljeg debla u Slumu jedno od najstarijih stabala u Istri.

Što jest, jest, lipa je stvarno oooogromna, a i fascinira činjenica da, iako je potpuno šuplja, i dalje je živa.



Primijetili smo i fast food odmah do servisa, ali po onom vremenu sumnjam da bi imao za koga raditi.

Sve u svemu, ovaj izlet svrstavam u one jako drage. Fasciniraju me ta mala nostalgična sela, u koje teško da bih slučajno naišla. Tko god da se odluči na ovaj izlet, neće požaliti

Next: Snježnik