male price o velikom svijetu

Na Triglav smo se spremali već dugo vremena, no nikako da se svi uskladimo. Na kraju smo se u zadnji čas uspjeli dogovoriti da idemo vikend odmah nakon našeg povratka iz Crne Gore. Prognoza je bila odlična, nije bilo šanse da vikend provedemo sjedeći doma . Ovo je jedna mala priča u slikama kako je to izgledalo.



Dogovoren je bio uspon sjevernom stranom po Poti čez Prag. Polazak je kod Aljaževog doma, u dolini Vrata.



tradicionalno mjesto za slikanje


na početku staze susrećemo se s prvim klinovima


dolina Vrata duboko ispod nas


još malo i eto nas u Staničevom domu


prekrasno jutro, dan kasnije, pogled na dom i Triglav u pozadini


krećemo prema Triglavskom domu na Kredarici


pogled puca na sve strane


evo doma


Unatoč mom ne baš kratkom planinarskom stažu, ovo mi je bio prvi uspon na Triglav. Do tada sam se načitala i naslušala raznih priča o prestrašnosti samoga uspona. Ovaj put sam naučila da naša vlastita percepcija stvarno zna zbijati gadne šale s nama. S Kredarice je uspon na Mali Triglav izgledao strašno strm, gotovo nemoguć. Kad smo krenuli, vidimo da je put sav osiguran sajlama i klinovima a i uklesane su i stepenice u stijeni. Lekcija je naučena; ne daj se zastrašiti onim što vidiš, na kraju nije uopće tako teško kao što izgleda.



Kredarica u dubini


O prelasku preko grebena također kolaju mnoge priče: vrtoglavice, greben širine usne harmonike, prestrašne provalije s obiju strana itd ...
Taj famozni greben je cijelim putem širok minimalno metar, ako za one sa strahom od dubine, postavljen je gelender po cijeloj dužini pa se možete osiguravati. Mi nismo imali tih problema, iako smo nosili svu potrebnu opremu sa sobom. Osiguranje nas prati skroz do Aljaževog stolpa.

pogled kroz prozor


Zimski usponi su, naravno, skroz druga priča, no o tome ćemo drugom prilikom (ako ove zime bude snijega ).



na vrhu






Nakon toliko odgađanja i dogovaranja i uštimavanja termina, Triglav je napokon pao . I bili smo sretni zbog toga, jako . Odmah sam razvila action plan za sljedeći uspon na Triglav za sljedeću godinu . Do tada, još ćemo mnogo puta posjetiti Alpe, nadam se već kroz koji tjedan

U sljedećem postu idemo u Gorski kotar, ali ne gojzericom već biciklom

Ova 2 tjedna bila su raspoređena ovako nekako: nedjelja - utorak Durmitor, srijeda - srijeda Budva (s Albanijom) i četvrtak - subota mali intro u Prokletije, s povratkom u Žabljak za rafting na Tari.
Za divno čudo, sve je išlo po planu , pa smo tako u srijedu spakirali naše stvari i krenuli put Plava. Plan vožnje je bio iz Budve do Petrovca na moru, pa zatim preko Skadarskog jezera do Podgorice - Kolašin - Andrijevica - Plav.

ljubičasto je cesta kojom smo išli, Plav je zelen



Čim smo okrenuli u unutrašnjost, počinje neizbježan uspon prekrasnom cestom uz još krasnije poglede.



Mene je veselilo što ćemo mostom prijeći Skadarsko jezero, kojega se ja inače sjećam samo sa kartica od Monopolya .

lopoči


Nakon Skadarskog jezera, prolazimo kroz Podgoricu, u kojoj je tih dana izmjerena najviša temperatura ikad, 44.8 stupnjeva C. Ako vam je poznat osjećaj kad otvorite pećnicu i zapuhne vas vrući zrak iznutra, isto tako je bilo i nama .

Put od Podgorice do Kolašina prolazi jednim od najimpresivnijih kanjona na svijetu, onim rijeke Morače. Zbog niskog vodostaja rijeka Morača u ovo doba godine izgleda vrlo pitomo, no rafting u proljeće je ovdje jedan od najekstermnijih i preporuča se samo najiskusnijima. Naš skiper na Tari nam je ispričao da je ovdje pred nekoliko godina slovenska ekipa raftera izgubila živote. Ponekad ljudi zaborave da je priroda ipak nadmoćnija od nas.



Prizori su čudesni,u dubini kanjona kristalno bistra rijeka, a cesta svaki čas nestaje ulazeći iz tunela u tunel. S jedne strane provalija, a s druge svod litica.




Duboke litice i brojni prirodni vodopadi koji se sa svih strana obrušavaju oko vas, ostavit će vas doslovno bez daha. Kanjon je dug 35 km, a na nekim mjestima je dubok 1000m.

Prolazimo kroz otprilike 30 tunela. Toliko ih je da nemaju ni imena, samo su numerirani. Meni je svaki izgledao kao da je ručno izdubljen. Svaka čast graditeljima



Ako budete u prilici, cesta Podgorica - Kolašin je must see






Na žalost, nismo imali vremena da posjetimo jezero, ali u Kolašinu smo morali popiti kavu u ovoj kafani:


Od Kolašina do Andrijevice, vodi zanimljiva serpentinska cesta (u jako dobrom stanju). Jedino je malo otežano mimoilaženje s autima iz suprotnog smjera, no na sreću, cesta baš i nije prometna. Pa se zato krave slobodno prešetavaju preko nje



S lijeve strane uživamo u pogledu na Bjelasicu, s desne na Komove ... bjutiful i tako sve do prijevoja Trešnjevik na 1573 metara nadmorske visine; tamo je još jedan planinarski El Dorado i to savršeno uređen.








O “plovećem ostrvu” na Visitorskom jezeru u narodu ovog kraja postoji legenda, koja je djelomično i istinita.



Danas se "ploveće ostrvo" više ne kreće a sa obalom je povezano oborenim borovim stablima pa je svima lako pristupačno.

Plan je bio da prenoćimo u Plavu tu večer, samo još nismo znali gdje . No to nas nije previše brinulo pa smo se odmah zaputili na Plavsko jezero.

planine iza jezera su Prokletije ... od samog pogleda na njih zastaje dah


Plavsko-gusinjski kraj bogat je alpinističkim stazama i terenima sa najvišim vrhovima u Crnoj Gori (Maja Kolata - 2530 m i Maja Rosit - 2524 m nv).



Umjesto kule Redžepagice, naišli smo na ovu građevinu, bitno da je građena u istom duhu


Po našem vodiču, u Plavu postoji prenoćište "Lovac" gdje možete dobiti sobu za male novce. Nama se nije svidjelo to što najprije pitaju odakle ste, pa onda na osnovu te informacije formiraju cijenu. Tako je cijena od 8-10 eura za sobu odmah narasla na 15, cim su culi da smo iz Hrvatske. Valjda kotiramo kao bogata nacija

Do pred par godina radio je hotel "Plavsko jezero". Krasan hotel sa nekoć 254 mjesta, bazenom i sportskim terenima. Smještajni kapacitet drastično je pao na 56 mjesta nakon što su u hotelu neko vrijeme boravili prognanici, da bi nedugo nakon toga, zatvorio vrata za stalno. Šteta jer baš ima potencijala.



Igrom slučaja, smještaj smo pronašli s druge strane, u odlično uređenom eko kampu .



spavali smo u preslatkom bungalovu


dok sam ja fotkala, gora polovica je stvarala nova poznanstva


a po noći nas je čuvala jarebica koja se smjestila na stablu ispred bungalova


Moram napomenuti da ovaj dio zemlje obiluje vodom, ali su tu na snazi redukcije struje, tako da je struje bilo samo tijekom noći. Ispred nas jezero po kojem se u mrklom mraku polako kreću ribiči, iza njega prijeteće strše ogromne Prokletije, milijun zvijezda sja punom parom ... ma milina . Jedino se poziv na molitvu bez problema orio sa razglasa obližnje džamije, bit će da imaju svoj agregat, no i to nam je baš pasalo jer meni taj poziv na molitvu daje totalni mistični prizvuk cijelom ambijentu.

Slijedeće jutro bilo je rezervirano za posjet Gusinju i Vusanju.







trendovski frizeraj u centru grada


Iz Gusinja odlazimo još južnije, u 5km udaljeno selo Vusanje, posljednje selo na prije crnogorsko - albanske granice. Kada se u njega stigne, dalje se nema kuda. Stvarno smo na kraju svijeta. Sa svih strana okružuju nas visoke stjenovite planine - Prokletije. Albanci ih nazivaju Proklete planine - Bjesht e Nemuna. Ono što se uzdiže ispred nas je samo njihov obod, ali istovremeno i ulaz u njihov divlji i surovi dio.

Stanovništvo Vusanja čini gotovo 100% Albanaca. Ovi krajevi su poznati po veoma velikom broju iseljenika koji najvećim dijelom žive u USA. Svake godine, 2. kolovoza mještani ovog kraja organiziraju tradiocionalna okupljanja na Ali-pašinim izvorima, kojima po običaju prisustvuje veliki broj iseljenika iz svih krajeva svijeta.





Alipašini izvori i restoran Vodenica, koji nije radio


iza ove džamije je pogranična policija


Još malo korisnih informacija:
Iz Vusanja planinari imaju dvije alternative. Jedna je da krenu na jug kroz ledenjačku dolinu Ropojana koja se usjekla između lanca Vezirove brade i Karanfila sa zapadne i Bjeliča sa istočne strane. To je smjer ka nekadašnjim karaulama Zastan i Jezerce od kojih je ova prva u dosta dobrom stanju da može prihvatiti planinare i pogodna je polazna točka za uspon na jedan od vrhova Bjeliča, Rosni vrh -Maja Rosit (2524) i najviši vrh masiva, Jezerski vrh - Maja Jezerce (2694) koji se nalazi na albanskom teritoriju. Iz Ropojane moguć je uspon i na Karanfile (2480) ali uobičajeni markirani pristup na ovaj dio prokletijskog masiva je s druge strane, iz doline Grbaje. U dolini Grbaja postoji i planinarski dom kojim upravlja beogradsko PD Pobeda.
Druga mogućnost je da se iz Vusanja krene u pravcu istoka dolinom Bjeličkog potoka, koji svojim tokom razdvaja padine Bora sa sjeverne od Bjeliča sa južne strane. Markirana staza vodi do najviših vrhova u Crnoj Gori - Dobre Kolate (2528) i Zle Kolate (2534), a tu je nadohvat i vrh Kolate (2556) koji se nalazi na albanskoj strani.


Nama su ovo informacije za nešto što nam je u planu slijedeće godine. Da, vratit ćemo se opet . Ovaj put imali smo namjeru ispitati koja je procedura prelaska iz crnogorski u albanski teritorij, te malo "osjetiti" kako je tamo. I divno je .

Iza posljednje džamije u Vusanju dolazimo do pogranične policije gdje je potrebno obaviti "granične formalnosti". Policajci nam uzimaju putovnice, upisuju nas u nekakvu knjigu, zajedno sa detaljima gdje imamo namjeru kretati se i koliko dugo ostajemo. Jako su susretljivi i ljubazni, te nam čak nude da ostavimo auto u njihovom okrugu, što mi objeručke prihvaćamo .
Bajkovima krećemo u ropojansku dolinu. Mnogi je uspoređuju sa slovenskom Logarskom dolinom. Ovako to izgleda (fotka je sa summitposta):


Nepuni kilometar nakon polaska, dolazimo do izvora Oko Skakavice, poznato još pod imenom Savino oko. To je najljepša plava boja koju smo igdje vidjeli , u prirodi je još puno puno ljepše nego na fotografiji.





Iako smo imali namjeru pedalirati do karaule na Ropojanskom Zastanu (6-7 km od pocetne tocke), zbog nedostatka vremena a i ne bas najboljeg zdravstvenog stanja gore polovice odlučujemo se za povratak. Policajac nas je srdačno dočekao uz šljive i na domaću kafu. Ispričao nam je da se Gusinje i Vusanje tek po zimi pretvaraju u pravi kraj svijeta, pošto tada zna napadati do 2 metra snijega i zna se dogoditi da neko vrijeme stvarno budu izolirani, dok se ralica ne uspije probiti do njih, s vremena na vrijeme.

Odavde pičimo nazad za Žabljak, gdje stižemo kasno poslijepodne i dogovaramo rafting za sutrašnji dan. Rafting u trajanju od cca 3 sata košta 45 eur (ručak je uključen u cijenu). With my usual luck, taj dan je buktio veliki požar u kanjonu Tare tako da nam ujutro javljaju da je rafting privremeno odgođen. Na sreću, ipak se išlo pa smo pojurili na ukrcaj .

kanjon je zadimljen od požara, no kad smo krenuli nitko više nije obraćao pažnju na to


Uz ekipu Slovenaca i Crnogoraca plus jugonostalgicni skiper, znali smo da smijeha neće nedostajati. Naš brodić, od milja nazvan EXYU napadao i preticao sve ostale raftove koji su nam se nasli na putu .

evo nas u napadu na strance


Tara je u ovo doba godine, zbog suše dosta pitoma pa nema opasnih brzaka i minimalne su šanse da ćete se prevrnuti tako da smo imali samo life jackete. Najbolji rafting je u svibnju, kada je rijeka nabujala od snijegova koji se tope. Tada je moguć rafting cijelom njenom dužinom i ide se u punoj ratnoj spremni. Naravno nas je odmah zagolicala ta informacija, pa se nemojte začuditi ako u proljeće pohrlimo i tamo . Rafting cijelom dužinom Tare košta stotinjak eura i traje cijeli dan.



ugostiteljske ponude ne manjka nigdje, pa čak ni ovdje


na izvoru rijeke Ljutice




približavamo se velikom mostu na Đurđevića Tari






voda na izvoru je odlična


požar


Nakon odličnog raftinga, zadnju večer u Crnoj Gori, provodimo šetnjom uz Crno jezero u Žabljaku.







Sutradan, uživajući u prekrasnim pogledima na durmitorske pašnjake, krećemo put Rijeke. Ovaj put smo se vraćali autoputom od Šestanovca do Žute lokve. Uz nekoliko kraćih pauza, put od Žabljaka do Rijeke trajao je nekih 10ak sati.

...još par fotki za kraj...




U sljedećem postu: mijenjamo državu i idemo na Triglav

iliti Albanija dio II

Lezhë
Lezhë (Ljež) je gradić na SI Albanije, smješten na rijeci Drin, koji broji cca 25.000 stanovnika. Naselje datira još iz doba Ilira. Ljež u prijevodu znači vuna, što ne čudi, pošto je grad u prošlosti bio albanski sabirni centar za vunu koja se izvozila po cijelom svijetu.



Ljež je poznat po 3 stvari:
Skenderbegov mauzolej Skënderbeg je jedna od najjačih i najpoznatijih albanskih povijesnih ličnosti. Poznat je po svojem dvadesetogodišnjem otporu Otomanskom carstvu. Kao jedan od rezultata otpora uspješno je očuvano katoličanstvo na ovom prostoru. Skenderbegove borbe vrlo su značajne za albanski narod, pošto su ojačale njihovu složnost, osvjestile ih o vlastitom nacionalnom identitetu a kasnije su poslužile kao neiscrpan izvor snage u borbi za nacionalno jedinstvo, slobodu i nezavisnost.



Lježka tvrđava iz 13. stoljeća koja je također odigrala vrlo važnu ulogu u otporu protiv Turaka.

Obje građevine su na ovoj slici


Lježka skupština održana pred Skenderbegovu smrt


Durres

Drač je grad i luka na obali Jadranskog mora te je jedan od najstarijih gradova u Albaniji. Osnovali su ga 627. pr.n.e. godine grčki kolonisti. Njegov geografski položaj je tijekom cijele povijesti bio velika prednost za ovaj grad, iako je neprestano mijenjao pripadnost (33 okupatora).

Dok je grad bio pod Otomanskom prevlasti, većina stanovništva preobraćena je na Islam i izgrađeno je mnoštvo džamija diljem grada.



Početkom 20. stoljeća Drač je predstavljao bitno uporište u pokretu osamostaljenja Albanije. 1913. godine Drač postaje prvom albanskom prijestolnicom.

Tijekom I. svjetskog rata grad je okupirala Italija a zatim Austro-Ugarska. Nakon što su ga 1918. oslobodile snage Alijanse, ostaje glavnim gradom sve do 1920 godine. 1927. gradi se moderna luka i Drač doživljava svoj ekonomski boom. Nakon II. svjetskog rata postaje najvećom albanskom lukom.

Nakon pada komunizma u 90im, postaje centar masovnih emigracija. Stanovništvo je, brodovima ukradenim iz luke, masovno bježalo u Italiju. U periodu od jednog mjeseca, prebjeglo je više od 20.000 osoba, sve dok Italija nije intervenirala vojskom.



Drač je danas grad sa 160.000 stanovnika te je drugi po veličini i ekonoskom značenju. S vremenom je postao i albanski turistički centar. Sastoji se od starog te od novog, plažnog dijela. Gradske plaže su također i popularna odredišta za posjet bunkerima. Svakih stotinjak metara nailazi se na hrpicu bunkera.



Nakon nedavno sagrađene brze ceste od Tirane, ovdje možete stići za pola sata. Do Drača iz Tirane je vrlo jednostavno doći i vlakom, koji prometuje 10ak puta dnevno a cijena je 50 leka (cca 3 kn).


Od građevina koje je vrijedno vidjeti, ističe se Gradska biblioteka, kulturni centar sa kazalištem, kazalište lutaka. Tu su i arheološki i povijesni muzej.



Fotografije koje nisu moje, uglavnom su preuzete sa www.forumishqiptar.com i http://sharonchadha.blogspot.com/



Tirane

Tirana je glavni i najveći grad Albanije. Po zadnjem popisu iz 2003. imala je 353.400 stanovnika, mada se zbog divlje gradnje koja munjevito raste oko grada, predviđa da ima čak preko 1.200.000 stanovnika.

autosalon u nedovršenoj zgradi


Osnovana je 1614, a glavnim gradom je postala 1920 godine. Od tada je doživjela veliki rast i uspostavila mnogo industrijskih grana, među kojima su najjače tekstilna, farmaceutska i metalna industrija.

šareno naselje


Trenutno, Tirana pati od problema prenaseljenosti, odlaganja otpada, nedostatka tekuće vode i struje, kao i visok nivo zagađenja uslijed 300.000 automobila koji se kreću gradom.

smeće i mercedesi


zbog nestašice struje, voda se grije na krovovima



Većinom su to auti sa starim dizel motorima, koji zagađuju mnogo više nego noviji automobili. I gorivo koje se koristi u Albaniji sardži veći postotak sumpora i olova nego što li je to dozvoljeno u zemljama EU. Probleme pogoršava i zastarjela infrastruktura.

elektrika

Usprkos problemima, gradi se punom parom, posebno u predrađima, gdje se gradi toliko brzo da ulice ne stignu dobiti ni ime. Postoji i teorija da su mnoge od novogradnja rezultat pranja novca.

šetnja Skenderbegovim trgom


U predrađu Tirane postoji veliki pošumljeni park kojim se pokušava umanjiti zagađenje zraka.

popodnevni odmor


Sadašnji gradonačelnik Edi Rama, inače umjetnik po struci, pokušava uljepšati grad čišćenjem obala rijeke Lane i farbanjem fasada starih zgrada.


Dojmovi s našeg cruisinga po Tirani su: vruće i zagušljivo, gusti promet (Mercedesi! ). Prvi pokušaj je bio pronaći neku trgovinu gdje bi mogli kupiti neku sitnicu za uspomenu. No nama je bus stao blizu Skenderbegovog trga kraj kojega su ministarstva, ambasade i poneki hotel, pa dućana i nema baš previše.

Jedan zanimljivi restoran


Na kraju, na jedvite jade uspijevamo naći nekakvu trgovinu u kojoj se opskrbljujemo sa nekoliko boca albanskog maslinovog ulja i birre Tirane i tako zveckavi i otežali za nekih desetak litara pičimo nazad u bus



Bus nas je čekao kraj piktoresknog hotela


A ispred su se, oko nas sjatila djeca ulice, prekrasna curica sa svojom malom sestrom


Na povratku smo prošli kroz još jedno omanje mjesto, čije vam ime ne bih znala ponoviti , no izgledalo je zanimljivo pa je i tu fotić škljocao bez prestanka.





benzinska crpka


na graničnom prijelazu pozdravio nas je zadnji Enverov bunker



Kao i Crna Gora, i Albanija predstavlja svojevrsni planinarski El Doradom
Prosječna nadmorska visina je 714m, što je dvostruko od evropskog prosjeka. Trećina zemlje nalazi se iznad 1000 metara n/v.

Po svojoj prominentnosti, 6 vrhova nalazi se u Evropskih top 90:
Maja e Korabit,(Golem Korab), 2764m, 18. mjesto
Maja Jezerce, 2693m, 28. mjesto
Mali i Nemërçkës, 2485m, 44. mjesto
Maja e Kendrevicës, 2121m, 68. mjesto
Mali i Cikës, 2045m, 84. mjesto
Maja Valamare, 2373m, 88. mjesto

Opći dojam? Odličan . Pošto smo mi vidjeli najveće gradove, odmah mi je palo na um kako mora izgledati život u zabačenim planinskim selima. Ako mi se pruži prilika, svakako bih voljela produbiti ovu avanturu.

No ipak:



Sljedeći (i zadnji post sa godišnjeg odmora): put od Budve do Plava prema Prokletijama, bicikliranje Ropojanskom dolinom, povratak u Žabljak i rafting na Tari

odnosno

Još dok smo planirali itinerer za godišnji odmor, saznali smo da lokalna agencija iz Budve organizira izlete u tu, za nas još nepoznatu zemlju. Čim smo došli, odmah smo se počeli raspitivati da li je zbilja tako. I bilo je .
Plan puta nas je oduševio: obilazi se Skadar, Drač i Tirana. Ma gdje ćeš bolje za dvoje lutalica poput nas .

U rano ujutro, krećemo s busom prepunim Rusa. Ne-ruske izletnike činila su još dva Engleza, jedan novosadski par i nas dvoje. A vodič priča uglavnom na ruskom . Srećom da se ponešto može i razumijeti jer je bilo vrlo interesantno i poučno.

U Albaniju ulazimo preko graničnog prijelaza Sukobin. Problema nije bilo nikakvih, čak ni carinici nisu ulazili u bus. Stanica numero uno: Skadar.

Ako idete u ovu zemlju, pripremite se na lagani kulturološki šok, ne u lošem smislu, jednostavno sve je drugačije .

Prestrašno je bilo samo i slušati koliko je Enver Hoxha napravio štete toj zemlji. Divio se Staljinu i bio je pristaša marksizma-lenjinizma. Osnovao je tajnu policiju Sigurimi koja je ugnjetavala svoj narod i slijedila metode NKVD-a, MGB-a, KGB-a, i Stasija. Za sobom je ostavio 600.000 bunkera zbog stalne fobije napade od Jugoslavije ili Grčke. Isto tako, državne granice bile su opasane žicama kroz koje je išla struja. U kojoj god regiji da se nalazite, naći ćete barem desetak bunkera.

U centru Skadra:
ž

Pokraj prometnica:


Danas uglavno služe za ovo:


Hoxha je radio čistke i na vlasti. "Pretvorio" je Albaniju iz polu-feudalne u industrijsku zemlju. Oduzimao je zemlju bogatim veleposjednicima, provodivši kolektivizaciju. Također je žestoko napadao Crkvu. Plijenio je džamije,crkve,samostane i svetišta, prenamjenivši ih u staje, skladišta ili kina. Djeci se nisu smjela davati vjerska imena. Svatko onaj uhvaćen sa Kuranom, Biblijom, ikonama ili bilo čime drugim suočio se sa dugotrajnim zatvorskim kaznama.Političkih protivnika rješavao se ubojstvima, tjeravši ih da emigriraju, ili ih je zatvarao u radne logore.Svaki treći Albanac iskusio je patnje od strane režima.
S druge strane, poticao je natalitet. Za svako deveto dijete obitelj bi dobila kravu, a za svako dvanaesto kuću.


Skadar


Naselje na putu za Skadar


"Kafić" na ulazu u grad


Skadar je grad koji se nalazi na obali Skadarskog jezera u SZ Albaniji, na izvoru rijeke Bojane, te je glavni grad oblasti sa istim nazivom. Predstavlja jedan od najstarijih i povijesno najvažnijih gradova u Albaniji, kao i kulturni i ekonomski centar. Stanovništvo se procjenjuje na 90.000, sa okolicom 110.000.

trgovina auto-dijelova


U starom vijeku bio je centar Ilirske države i nakon rimske okupacije postao je centar provincije Ilirik. U 14. st grad su osvojili Turci a nakon njih Mleci. U 15. st grad ponovo osvajaju Turci te on postaje centar turskog vilajeta. Počinje cvasti obrt: proizvodnja svile, tkanina, oružja i srebrnih predmeta.

auto-servis



U 18. st je centar Skadarskog pašaluka. U 19. st postaje važan trgovački centar za cijeli Balkan. U njemu je bilo preko 3500 trgovina. Postaje i kulturni i nacionalni centar Albanaca. Prve albanske novine i časopisi su tiskani ovdje.

trgovina štednjaka sa spremnom dostavom



Porodica Marubi bila je pionir fotografije u Albaniji i ostavila preko 150.000 negativa iz perioda albanske borbe za nezavisnost, kao i slika života u albanskim gradovima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Slike su odlične, a možete ih pogledati na ovom linku.

Ono što mi je najprije zapelo za oko je ogromna količina smeća.
,

oronule zgrade i zgrade čudnovata izgleda i/ili oblika





... i naravno, Mercedes


U jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, sa popriličnim brojem grbavih i nedovršenih cesta, najpopularniji auto je Mercedes.


"To je robustan i moćan auto — idealan za loše ceste u ovoj zemlji, a i lako je doći do rezervnih dijelova. Naravno, radi se također i o statusnom simbolu. Tko uopće želi voziti nešto drugo, ako možete imati Mercedes?" - objašnjenje koje ćete dobiti.





Neovisno da il se vozite po prašnjavim seoskim cestama, planinskim prijevojima i magistralnim cestama, uočit ćete ama baš svaki model i inačicu Mercedesa proizvedenog od 70ih na danas. Ima ih otprilike dvostruko u odnosu na sve druge marke vozila u zemlji zajedno.



Pretpostavljate da nije baš svaki model izašao iz ovlaštenog salona koncesionara. Većina top modela koji se viđaju na cesti je ukradena. No oni se svejedno uvoze sa svim važećim papirima, najčešće zahvaljujući nagodbi između vlasnika i "kradljivca", s ciljem da prevari osiguravajuće društvo.



U Albaniji se svaki Mercedes može legalno registrirati, bez ikakvih daljnjih provjera.

No unatoč svemu, Skadrom vlada neka pozitivna vibra. Ljudi su ljubazni i bezbrižni...











... a grad polako poprima vedriji i moderniji izgled. Ipak se nešto mijenja



Sljedeći (puno kraći) post: Drač i Tirana.

Budva - Lovćen - Sveti Stefan - Rijeka Crnojevića

Sljedećih tjedan dana bilo je namijenjeno kupanju i lješkarenju na suncu. Odmah ujutro posjeli smo se na bajkove i otišli put plaže. Čim je sunce oslabilo, vrag nam nije dao mira pa smo krenuli u inspekciju budvanske rivijere. Put uz more vodi kroz Bečiće i Rafailoviće, prema Pržnom i Svetom Stefanu. Bajkom se uz more može do kraja Rafailovića. Plaže su krasne, uz bogatu ugostiteljsku ponudu.

Narodnjaci koji trešte iz većine kafića i auta ovdje nam nisu predstavljali preveliki problem, za razliku od onih koje čujemo kod kuće. Ovdje sve to nekako paše . Noćni život se odvija na putu uz Slovensku plažu koja se prostire dužinom cijelog grada. Svaki klub ima svoju oskudnu odijevenu animatoricu koja vas na ulazu uz zavodljivo njihanje kukovima informira o ponudi te večeri. Svi klubovi su na otvorenom, tako da odmah sa promenade imate uvid u cijelu situaciju
Kafići, restorani, pošta i trgovine rade do kasno u noć. Kreditne kartice (uglavnom MC i Visa) nisu baš svugdje prihvaćene, keš je ovdje zakon . Mi smo karticu koristili samo za tankanje goriva.

Što se smještaja tiče, mi smo se smjestili u hostelu u centru Budve. Moram napomenuti da i u Budvi vladaju redukcije vode. Srećom, naš hostel je imao svoj vlastiti tank, tako da su nas ovdje redukcije zaobišle u širokom luku Imali smo i svoje parkirno mjesto tako da se auto palio samo za skitnje daljnjom okolicom. Sve u radijusu od 15km se obavljalo bajkom.

Nakon 2 dana lješkarenja na suncu, uputili smo se u istraživanje daljnje okolice. Prvo odredište nam je bio Sveti Stefan.




Informacija koju nećete baš svugdje pronaći jest da je Sveti Stefan, Miločer i Kraljičinu plažu od 1.veljače, na rok od 30 godina od „Budvanske rivijere“ preuzeo „Aman Resorts“. Otok je trenutno zatvoren radi renoviranja. Hoteli „Sveti Stefan“ i „Miločer“ bit će renovirani do sljedeće sezone, a novi hotel „Kraljičina plaža“ trebao bi biti otvoren u ljeto 2009.

Mi smo to saznali na licu mjesta, jer se tom informacijom nitko baš ne hvali previše. No, nismo se dali smesti tom činjenicom i nakon kupanja ispod samog Sv.Stefana smo brže bolje iznajmili pedalinu i otišli na Tour de Sveti Stefan .
Evo kako je to izgledalo:


Ovo gore je bazen:


Hotel sa pristaništem


Vile:


Nakon Toura, krećemo prema 25 km udaljenom Cetinja, iznad kojega se nalazi NP Lovćen.


































Na parkingu postoji i restoran gdje smo pojeli odličnu janjetinu. Bilo nam je jako drago da smo posjetili ovo mjesto jer je stvarno prekrasno.

Nakon Lovćena, idemo put Rijeke Crnojevića. Po karti i po vodiču, nalazi se kojih 15ak km od Cetinja, pa nam je skoro pa usput . Jedini problem je što treba računati i na usku (opet) serpentinastu cestu i koju stotinu metara visinske razlike, pa put od 15km traje skoro sat vremena . No dobro, stigli smo mi i tamo bez problema.











Na kraju, kao najbolji komentar na ovo mjesto izdvojila bih onaj iz našeg vodiča : what a difference a century makes!



Sljedeći post: bili smo još južnije - Albanija.

Žabljak - kanjon Komarnice - Nikšić - Manastir Ostrog - Cetinje - Budva

Prije nego što počnem s opisima, napisat ću riječ, dvije o našem itinereru. U Crnoj Gori smo ostali 2 tjedna. Plan je bio najprije otići na Durmitor i popesti se na Bobotov kuk (o tome sam pisala u prethodnom postu), zatim se spuštamo na more i sidrimo se u Budvi tjedan dana. Pritom obilazimo širu i dalju okolicu. Nakon Budve vraćamo se u unutrašnjost prema Prokletijama. Iz Prokletija se vraćamo tamo gdje smo i započeli, na Durmitor .

Pa da počnemo . ....
Bili smo uvjereni da ćemo iz Žabljaka do Budve, sa zaustavljanjima, putovati 4, max 5 sati. Naravno da smo se prevarili, pošto je skretanja i zaustavljanja bilo svako malo . Nedugo nakon izlaska iz Žabljaka nailazimo na putokaz za: . Pošto je Crna Gora poznata po svojim prekrasnim kanjonima, nismo 2x razmišljali da li skrenuti i vidjeti kanjon Komarnice, tzv. kanjon Nevidio.

Od slapa, na žalost, nismo zbog suše vidjeli ni S, no krajolik je svejedno prekrasan i obećavajući. Dalje se kanjon jako sužava i baš nije bilo najpametnije otkrivati ga u šlapicama, kako smo mi to počeli




Naš sljedeći cilj je bio manastir Ostrog. Vidjeli smo ga već sa ceste . Do njega nas vodi poprilično ubojita serpentinasta cesta, gdje smo se s teškoćom mimoilazili s autima iz suprotnog smjera, o autobusima da i ne govorim .

Manastir je sam po sebi vrlo impresivan . Zbog velike gužve nismo ulazili unutra. Kao i u svim svetištima, vjerski turizam je u punom cvatu

Daljnji plan je bio otići prema Cetinju i posjetiti Lovćen. Kod Danilovgrada skrećemo za Čevo. Prema karti, krećemo se po magistralnoj cesti. Ovdje smo naučili da su magistralne ceste malo drugačije shvaćen pojam nego kod nas. Cesta, iako u jako dobrom stanju, široka je taman za jedno vozilo. Susreti s autima iz drugog smjera odvijaju se na rijetkim proširenjima. Prošli smo kroz ne baš naseljene krajeve, no ugostiteljske ponude ne manjka nigdje . Ovaj potonji nalazi se u zgradi u kojoj je škola, pošta i prodajno mjesto T-mobilea (vidljivo po prepoznatljivim roza zastavicama na prozorima )
Pri dolasku u Cetinje, posjet Lovćenu odgađamo kroz koji dan pošto je već počeo padati mrak. U Budvu stižemo u večernjim satima.


U sljedećem postu: Budva - Lovćen - Sveti Stefan - Rijeka Crnojevića

Prvo jutro u Žabljaku imamo priliku uvjeriti se u sve što je napisano o durmitorskim ljepotama; planine su svugdje oko nas.

Inače, Žabljak se nalazi u srcu Durmitorskog područja, na visini od 1450 metara nadmorske visine i predstavlja najviše urbano naselje na Balkanu. Smješteno je u podnožju Durmitora i okruženo sa 23 planinska vrha od preko 2200 metara, sa 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, najdubljim u Evropi. Danas u Žabljaku i okolini živi preko 4500 stanovnika.

Grad je pun aktivnih ljudi, ionako smo svi došli tamo s više-manje istim ciljem. Stranaca na svakom koraku .... Česi, Francuzi, Englezi ..... Čak smo vidjeli i ponešto HR tablica. Trgovina i ugostiteljskih objekata ima dovoljno. Cijene su kao kod nas.

Privatni smještaj se nudi skoro u svakoj kući, a postoje i 4 hotela. Nepuni kilometar prije Žabljaka nalazi se mjesto Razvršje, gdje su 2 kampa. Tamo smo mi noćili.

Naš plan za ovaj dan bio je da se popnemo na Bobotov kuk. Jedan put vodi iz Žabljaka i traje 6 sati, a drugi sa prijevoja Sedlo i traje cca 3 sata. Mi smo se, naravno, odlučili za ovaj drugi.

Do Sedla (1907 m nv)ima 20ak minuta vožnje iz Žabljaka, po makadamskoj cesti u nelošem stanju. Putem prolazimo ispod Savinog kuka, gdje je skijaški centar. . Prva žičara radi i ljeti, pa ste za nekoliko minuta (i 7 eur ) na 2000 m. Nismo išli na tu vožnju, ali mislim da je na gornjoj stanici žičare i kafić. Crnogorci su me inače ugodno iznenadili po tom pitanju. Na najnezamislivijim mjestima smo nailazili na bifee i krčme

Već na putu do Sedla, počinju nam se otvarati nevjerovatni pejsaži



Na Sedlu parkiramo, ja zaključujem da su mi gojze ostale u sobi . No, to me nije omelo da se put vrha uputim u trekericama . Nema putokaza za Bobotov kuk, pa uz kraću konzultaciju s kartom upućujemo se desno, prema masivu sa zadnje fotografije.

Penjemo se preko prve barijere do prijevoja između Uvite grede i Vjetrnih brda. Ubrzo stižemo do kotline Surutka. Ove godine tamo je bio speleološki kamp. Odlično mjesto za kamp. U blizini kampa je potočić do čijeg izvora ima cca sat vremena hoda. Vode je bilo čak i u ovo doba godine.
Na kraju kotline, otvara nam se pogled na fantastične Zubce (2309m) iza kojih nam se, po prvi puta pokazuje impozantni Bobotov kuk.
Kako im se približavamo, nazire se ono po čemu sam najprije zapamtila Durmitor - Šareni pasovi . I stvarno su prekrasni, nisam mogla prestati fotografirati ih iz raznoraznih kuteva. Samo smo sjedili i uživali u pogledu.
S ovog mjesta, spuštamo se do Zelenog Vira, gdje je inače još jedno jezero i izvor pitke vode. Na žalost, sve je presušilo. . Ovo je inače najviše jezero na Durmitoru.

Ovo je put koji nas još čeka. Bobotov kuk je u sredini. Ovako, iz daljine, uspon izgleda prestrašno , no kako se približavamo, vidimo da i nije baš tako strašno. Ono što izgleda kao sipar su ustvari hrpe povećeg kamenja i između svega toga ide cik-cak staza.
Od Zelenog Vira do vrha dijeli nas 500 metara visinske razlike.

Nakon otprilike jednog sata dolazimo do Velike Privije (2351m) gdje nam se otvara i pogled na Žabljak. Ovdje se spaja put iz Žabljaka za Bobotov kuk.

Dalje se napreduje ispod kuka i uskoro stižemo do prijevoja koji predstavlja jedan od najljepših vidikovaca na Durmitoru, Škrčki pogled.. 800 m strmo ispod nas pojavljuje se Škrčko jezero.

Ovdje se nalazimo između Đevojke s lijeva i Bobotovog kuka s desna, iako vrh ne vidimo iz ovog položaja. Pogled je fantastičan. Vjerujem da je svatko tko je prošao ovuda zastao na Škrčkom pogledu.

Do vrha nas dijeli još 15-ak minuta hoda. Ustvari, od sada to više postaje pentranje nego hodanje jer pomoć ruku postaje neophodna. Put skreće desno i vodi strmo po vrlo uskoj polici da bi se uskoro počeli i penjati po stijenama. Ja sam uživala u ovom finalnom djelu, no svakako nije za preporučiti onima koji dobivaju vrtoglavicu od pogleda u dubinu jer tijekom uspona ispod nas je samo 800 m praznine. Za sve sa strahom od dubina, sajla bi itekako dobro dosla. U nekom od durmitorskih vodiča sam pročitala da je u pripremi tako nešto. Vodič je bio iz 2004. ili 2005. godine. Do danas se nije napravilo ništa, šteta.

Malo pogleda s vrha. Pejsaž je nevjerovatan, živ, dinamičan.


Kako se sunce već bližilo horizontu, požurili smo se nazad prema Sedlu i stigli taman na vrijeme za jedan prekrasan zalazak. Ono što me u Crnoj Gori oduševilo je što su planine posvuda. Gdje god da krenete, ne gine vam prelaženje nekoliko stotina metara visinke razlike . No o tome, u sljedećim postovima