male price o velikom svijetu

Ova 2 tjedna bila su raspoređena ovako nekako: nedjelja - utorak Durmitor, srijeda - srijeda Budva (s Albanijom) i četvrtak - subota mali intro u Prokletije, s povratkom u Žabljak za rafting na Tari.
Za divno čudo, sve je išlo po planu , pa smo tako u srijedu spakirali naše stvari i krenuli put Plava. Plan vožnje je bio iz Budve do Petrovca na moru, pa zatim preko Skadarskog jezera do Podgorice - Kolašin - Andrijevica - Plav.

ljubičasto je cesta kojom smo išli, Plav je zelen



Čim smo okrenuli u unutrašnjost, počinje neizbježan uspon prekrasnom cestom uz još krasnije poglede.



Mene je veselilo što ćemo mostom prijeći Skadarsko jezero, kojega se ja inače sjećam samo sa kartica od Monopolya .

lopoči


Nakon Skadarskog jezera, prolazimo kroz Podgoricu, u kojoj je tih dana izmjerena najviša temperatura ikad, 44.8 stupnjeva C. Ako vam je poznat osjećaj kad otvorite pećnicu i zapuhne vas vrući zrak iznutra, isto tako je bilo i nama .

Put od Podgorice do Kolašina prolazi jednim od najimpresivnijih kanjona na svijetu, onim rijeke Morače. Zbog niskog vodostaja rijeka Morača u ovo doba godine izgleda vrlo pitomo, no rafting u proljeće je ovdje jedan od najekstermnijih i preporuča se samo najiskusnijima. Naš skiper na Tari nam je ispričao da je ovdje pred nekoliko godina slovenska ekipa raftera izgubila živote. Ponekad ljudi zaborave da je priroda ipak nadmoćnija od nas.



Prizori su čudesni,u dubini kanjona kristalno bistra rijeka, a cesta svaki čas nestaje ulazeći iz tunela u tunel. S jedne strane provalija, a s druge svod litica.




Duboke litice i brojni prirodni vodopadi koji se sa svih strana obrušavaju oko vas, ostavit će vas doslovno bez daha. Kanjon je dug 35 km, a na nekim mjestima je dubok 1000m.

Prolazimo kroz otprilike 30 tunela. Toliko ih je da nemaju ni imena, samo su numerirani. Meni je svaki izgledao kao da je ručno izdubljen. Svaka čast graditeljima



Ako budete u prilici, cesta Podgorica - Kolašin je must see






Na žalost, nismo imali vremena da posjetimo jezero, ali u Kolašinu smo morali popiti kavu u ovoj kafani:


Od Kolašina do Andrijevice, vodi zanimljiva serpentinska cesta (u jako dobrom stanju). Jedino je malo otežano mimoilaženje s autima iz suprotnog smjera, no na sreću, cesta baš i nije prometna. Pa se zato krave slobodno prešetavaju preko nje



S lijeve strane uživamo u pogledu na Bjelasicu, s desne na Komove ... bjutiful i tako sve do prijevoja Trešnjevik na 1573 metara nadmorske visine; tamo je još jedan planinarski El Dorado i to savršeno uređen.








O “plovećem ostrvu” na Visitorskom jezeru u narodu ovog kraja postoji legenda, koja je djelomično i istinita.



Danas se "ploveće ostrvo" više ne kreće a sa obalom je povezano oborenim borovim stablima pa je svima lako pristupačno.

Plan je bio da prenoćimo u Plavu tu večer, samo još nismo znali gdje . No to nas nije previše brinulo pa smo se odmah zaputili na Plavsko jezero.

planine iza jezera su Prokletije ... od samog pogleda na njih zastaje dah


Plavsko-gusinjski kraj bogat je alpinističkim stazama i terenima sa najvišim vrhovima u Crnoj Gori (Maja Kolata - 2530 m i Maja Rosit - 2524 m nv).



Umjesto kule Redžepagice, naišli smo na ovu građevinu, bitno da je građena u istom duhu


Po našem vodiču, u Plavu postoji prenoćište "Lovac" gdje možete dobiti sobu za male novce. Nama se nije svidjelo to što najprije pitaju odakle ste, pa onda na osnovu te informacije formiraju cijenu. Tako je cijena od 8-10 eura za sobu odmah narasla na 15, cim su culi da smo iz Hrvatske. Valjda kotiramo kao bogata nacija

Do pred par godina radio je hotel "Plavsko jezero". Krasan hotel sa nekoć 254 mjesta, bazenom i sportskim terenima. Smještajni kapacitet drastično je pao na 56 mjesta nakon što su u hotelu neko vrijeme boravili prognanici, da bi nedugo nakon toga, zatvorio vrata za stalno. Šteta jer baš ima potencijala.



Igrom slučaja, smještaj smo pronašli s druge strane, u odlično uređenom eko kampu .



spavali smo u preslatkom bungalovu


dok sam ja fotkala, gora polovica je stvarala nova poznanstva


a po noći nas je čuvala jarebica koja se smjestila na stablu ispred bungalova


Moram napomenuti da ovaj dio zemlje obiluje vodom, ali su tu na snazi redukcije struje, tako da je struje bilo samo tijekom noći. Ispred nas jezero po kojem se u mrklom mraku polako kreću ribiči, iza njega prijeteće strše ogromne Prokletije, milijun zvijezda sja punom parom ... ma milina . Jedino se poziv na molitvu bez problema orio sa razglasa obližnje džamije, bit će da imaju svoj agregat, no i to nam je baš pasalo jer meni taj poziv na molitvu daje totalni mistični prizvuk cijelom ambijentu.

Slijedeće jutro bilo je rezervirano za posjet Gusinju i Vusanju.







trendovski frizeraj u centru grada


Iz Gusinja odlazimo još južnije, u 5km udaljeno selo Vusanje, posljednje selo na prije crnogorsko - albanske granice. Kada se u njega stigne, dalje se nema kuda. Stvarno smo na kraju svijeta. Sa svih strana okružuju nas visoke stjenovite planine - Prokletije. Albanci ih nazivaju Proklete planine - Bjesht e Nemuna. Ono što se uzdiže ispred nas je samo njihov obod, ali istovremeno i ulaz u njihov divlji i surovi dio.

Stanovništvo Vusanja čini gotovo 100% Albanaca. Ovi krajevi su poznati po veoma velikom broju iseljenika koji najvećim dijelom žive u USA. Svake godine, 2. kolovoza mještani ovog kraja organiziraju tradiocionalna okupljanja na Ali-pašinim izvorima, kojima po običaju prisustvuje veliki broj iseljenika iz svih krajeva svijeta.





Alipašini izvori i restoran Vodenica, koji nije radio


iza ove džamije je pogranična policija


Još malo korisnih informacija:
Iz Vusanja planinari imaju dvije alternative. Jedna je da krenu na jug kroz ledenjačku dolinu Ropojana koja se usjekla između lanca Vezirove brade i Karanfila sa zapadne i Bjeliča sa istočne strane. To je smjer ka nekadašnjim karaulama Zastan i Jezerce od kojih je ova prva u dosta dobrom stanju da može prihvatiti planinare i pogodna je polazna točka za uspon na jedan od vrhova Bjeliča, Rosni vrh -Maja Rosit (2524) i najviši vrh masiva, Jezerski vrh - Maja Jezerce (2694) koji se nalazi na albanskom teritoriju. Iz Ropojane moguć je uspon i na Karanfile (2480) ali uobičajeni markirani pristup na ovaj dio prokletijskog masiva je s druge strane, iz doline Grbaje. U dolini Grbaja postoji i planinarski dom kojim upravlja beogradsko PD Pobeda.
Druga mogućnost je da se iz Vusanja krene u pravcu istoka dolinom Bjeličkog potoka, koji svojim tokom razdvaja padine Bora sa sjeverne od Bjeliča sa južne strane. Markirana staza vodi do najviših vrhova u Crnoj Gori - Dobre Kolate (2528) i Zle Kolate (2534), a tu je nadohvat i vrh Kolate (2556) koji se nalazi na albanskoj strani.


Nama su ovo informacije za nešto što nam je u planu slijedeće godine. Da, vratit ćemo se opet . Ovaj put imali smo namjeru ispitati koja je procedura prelaska iz crnogorski u albanski teritorij, te malo "osjetiti" kako je tamo. I divno je .

Iza posljednje džamije u Vusanju dolazimo do pogranične policije gdje je potrebno obaviti "granične formalnosti". Policajci nam uzimaju putovnice, upisuju nas u nekakvu knjigu, zajedno sa detaljima gdje imamo namjeru kretati se i koliko dugo ostajemo. Jako su susretljivi i ljubazni, te nam čak nude da ostavimo auto u njihovom okrugu, što mi objeručke prihvaćamo .
Bajkovima krećemo u ropojansku dolinu. Mnogi je uspoređuju sa slovenskom Logarskom dolinom. Ovako to izgleda (fotka je sa summitposta):


Nepuni kilometar nakon polaska, dolazimo do izvora Oko Skakavice, poznato još pod imenom Savino oko. To je najljepša plava boja koju smo igdje vidjeli , u prirodi je još puno puno ljepše nego na fotografiji.





Iako smo imali namjeru pedalirati do karaule na Ropojanskom Zastanu (6-7 km od pocetne tocke), zbog nedostatka vremena a i ne bas najboljeg zdravstvenog stanja gore polovice odlučujemo se za povratak. Policajac nas je srdačno dočekao uz šljive i na domaću kafu. Ispričao nam je da se Gusinje i Vusanje tek po zimi pretvaraju u pravi kraj svijeta, pošto tada zna napadati do 2 metra snijega i zna se dogoditi da neko vrijeme stvarno budu izolirani, dok se ralica ne uspije probiti do njih, s vremena na vrijeme.

Odavde pičimo nazad za Žabljak, gdje stižemo kasno poslijepodne i dogovaramo rafting za sutrašnji dan. Rafting u trajanju od cca 3 sata košta 45 eur (ručak je uključen u cijenu). With my usual luck, taj dan je buktio veliki požar u kanjonu Tare tako da nam ujutro javljaju da je rafting privremeno odgođen. Na sreću, ipak se išlo pa smo pojurili na ukrcaj .

kanjon je zadimljen od požara, no kad smo krenuli nitko više nije obraćao pažnju na to


Uz ekipu Slovenaca i Crnogoraca plus jugonostalgicni skiper, znali smo da smijeha neće nedostajati. Naš brodić, od milja nazvan EXYU napadao i preticao sve ostale raftove koji su nam se nasli na putu .

evo nas u napadu na strance


Tara je u ovo doba godine, zbog suše dosta pitoma pa nema opasnih brzaka i minimalne su šanse da ćete se prevrnuti tako da smo imali samo life jackete. Najbolji rafting je u svibnju, kada je rijeka nabujala od snijegova koji se tope. Tada je moguć rafting cijelom njenom dužinom i ide se u punoj ratnoj spremni. Naravno nas je odmah zagolicala ta informacija, pa se nemojte začuditi ako u proljeće pohrlimo i tamo . Rafting cijelom dužinom Tare košta stotinjak eura i traje cijeli dan.



ugostiteljske ponude ne manjka nigdje, pa čak ni ovdje


na izvoru rijeke Ljutice




približavamo se velikom mostu na Đurđevića Tari






voda na izvoru je odlična


požar


Nakon odličnog raftinga, zadnju večer u Crnoj Gori, provodimo šetnjom uz Crno jezero u Žabljaku.







Sutradan, uživajući u prekrasnim pogledima na durmitorske pašnjake, krećemo put Rijeke. Ovaj put smo se vraćali autoputom od Šestanovca do Žute lokve. Uz nekoliko kraćih pauza, put od Žabljaka do Rijeke trajao je nekih 10ak sati.

...još par fotki za kraj...




U sljedećem postu: mijenjamo državu i idemo na Triglav