Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 30.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Stožerni ustroj i organizacija stožera Landsknechta

Stožerni ustroj i organizacija stožera Landsknechta bila je klica iz koje će se razviti sva kasnija obilježja moderne pukovnijske organizacije i ustroj stožera. U svim postrojbama Landsknechta koje bi svojim rangom odgovarale modernim pukovnijama postojali su stožerni časnici koji su obnašali stožerne dužnosti. Tako je časnik nazvan 'Sergeant major' bio glavni stožerni časnik koji je u svom opisu dužnosti bio odgovoran za sve administrativne dužnosti i provedbu cjelokupne obuke pukovnije. Pored njega postojao je još jedan značajan stožerni časnik nazvan 'kvartirmajster' čije su nadležnosti bile smještaj i ishrana postrojbi Landsknechta. Krajem 16. stoljeća počinje se javljati francuski tip ustroja i organizacije stožera, odnosno stožerni sustav koji će pokazati zrelo razumijevanje temeljnih principa zapovijedanja i stožernih odnosa među časnicima. Taj 'francuski stožer' imao je stožerne časnike koji su obnašali dužnosti kakve još uvijek obnašaju i današnji moderni stožerni časnici, odnosno u tom 'francuskom stožeru' vladala je veća diferencijacija nego u 'njemačkom stožeru' Landsknechta. Teško je sada sve to pravilno ocijeniti i procijeniti, ali izgleda da je krajem 16. stoljeća počeo razvoj dvije različite misli i pristupa stožeru na kontinentu tadašnje, ali i današnje Europe. Te prve razlike koje su se pojavile još prije Gustava uočljive su još i danas u 'francuskim' i 'njemačkim' sustavima stožerne organizacije. Tako će se upravo ta početna razlika u postojanju 'kvartirmajstera' kod Landsknechta ogledati i u kasnijim razlikama pruskog (njemačkog) tipa stožera od ostalih stožera toga doba. Tako zapravo 'francuski' tip stožera jasnije definira dužnosti stožernih časnika nego 'njemački' tip i predstavlja nekakav logički slijed i nastavak klice stožera koja se razvila u Rimsko doba. Ove početne razlike u ustroju stožera pretrpjet će mnoge izmjene, ali će se i dalje razvijati samostalno i nezavisno jedan od drugog kroz predstojeće duge i krvave godine ratnih sukoba. Tako samo zahvaljujući slučajnosti, ljudsko stremljenje, u razvoju vojne znanosti, godinama se neće razumjeti, pa će se vojni stručnjaci nepotrebno i glupo prepucavati i svađati koji je sustav bolji i napredniji. Zapravo su oba sustava podjednako vukla europsku vojnu misao i znanost snažno naprijed prema prijelazu iz feudalne borbe 'prsa o prsa' u nove i puno složenije oblike borbi i bitaka. Tako je feudalnog vojnika koji je pravio 'darmar' na bojišnicama mračnoga doba zamijenio profesionalni 'kondotijer', pa je Europa opet otkrila nešto što su znali već i Rimljani: rat je vještina koja se mora stalno proučavati i neprekidno unaprjeđivati. Početkom 1600. godine slobodno se može smatrati prag koji su tadašnji europski vojnici prešli i umarširali u novo doba vojne misli i znanosti. No, tim prijelazom razvoj stožera nikako nije bio gotov. Profesionalniji karakter vojski i nove taktičke promjene uzrokovane pojavom i uporabom vatrenog oružja doista su 'kirurški' odvojili 'staro' od 'novog' doba vojne misli i znanosti. Iako je došlo do značajnog napretka u taktici u samoj organizaciji stožera sve je ostalo na nivou 'staroga' doba. No, proces zapovijedanja nije mogao dugo ostati statičan u trenucima kada se taktika brzo mijenjala i razvijala. Opet je zapovijedanje koje je bilo vraćeno u jednu osobu moralo povući i ustupiti mjestu zapovijedanju gdje stožer itekako treba zapovjedniku. Tako se već krajem 17. stoljeća nigdje više nije moglo zamisliti zapovijedanje vojskom bez postojanja 'kakvog takvog' stožera koji je nužan tijekom planiranja, ali i kod same provedbe zapovijedanja tim sve profesionalnijim i sve većim vojskama toga doba.

subota, 23.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Vojnička mudrost Bizanta

Nakon pada i raspada Rimskoga carstva, te s početkom Srednjega vijeka, zajedno s kulturom izgleda da nazaduje i vojna znanost i vještina. To vrijeme svjedokom je trenutka kada je gotski konj potpuno istisnuo rimskog legionara, pa je tako i profesionalni vojnik prepustio mjesto prevrtljivom oklopljenom feudalcu. No, iako se Zapadno Rimsko carstvo raspalo, a svijetlo razvoja vojne vještine ugasilo, u Istočnom Rimskom carstvu (Bizant) ostala je tinjati iskra karakteristična za vojnu znanost staroga Rima iz doba njegovog vrhunca moći. Bizantinci su na trenutak čak uspjeli i unaprijediti vojnu znanost u doba vojskovođe Velizara (505. – 565.). No, nažalost, Velizarova postignuća uopće se nisu odrazila na ostatak tadašnje Europe. Naime, uvježbavanje i organiziranje vođenja i zapovijedanja velikim vojskama kao da je potpuno zaboravljeno. Na trenutak, ali gotovo beznačajni trenutak u razvoju vojne vještine i znanosti dogodio se u doba Križarskih ratova (1096. – 1271.) kada je nekih stotinjak godina veći dio muške populacije pod oružjem. Na trenutak su se opet pojavili profesionalni vojnici, ali bili su to vojnici najamnici koji baš i nisu hinili razvoju vojne vještine i znanosti. Vojni stožer tako se zadržao samo u trenutku primjene opsadnih oružja (bacačkih naprava), ali i to je bilo samo na postignućima koja su se razvila tijekom Staroga vijeka. Možda se bitka kod Hastinksa 1066. ističe u historijskim zapisima, ali nigdje se ne navodi da su Viliam ili Harold baš vodili računa o radu svojih stožernih časnika. Možda u toj bitici i nije trebao neki jači stožer jer se sve odigralo na bojišnici širine jedva nekih 1100 metara. Oko 200-tinjak godina kasnije došlo je do bitke kod Kresija, a u toj bitci uporabljen je barut koji će tražiti izmjene u vođenju i zapovijedanju s vojskom. Da su stožerne procedure tijekom Srednjega vijeka očigledne to je potpuno jasno, ali klica stožera ipak se nije potpuno izgubila. Kraljevi-vojnici kao što su bili Henri II., Richard I., Eduard III. i Henri V., ipak su barem malo vodili računa o svojim stožerima i stožernim časnicima. Visoki konstabl (krunski vojni zapovjednik) kao sir John bio je vojni savjetnik i načelnik stožera Eduarda III. i 'Crnog princa' (sin Eduarda IV.). Tako je i konstabl Francuske to isto bio i francuskom Dofenu (francuski prestolonasljednik) kada je francuski kralj Jan II. Dobri pao u zarobljeništvo Engleza tijekom stogodišnjeg rata. Tako su ti konstabli (možda ih možemo donekle izjednačiti s činom maršala) obnašali donekle i zadaće šefova vojnih kabineta i vrhovnih zapovjednika, a stožerni časnici nižih rangova bili su časnici za novačenje, opskrbu, taborovanje, komoru i izviđanje. O tomu zorno govori činjenica da je kralj Eduard III. za rat (1359. – 1360.) prikupio 8 000 kola za opskrbu i prijevoz koje je smjestio u svoju borbenu komoru. No, za početak nekog modernijeg razvoja vojne vještine i znanosti ipak je trebalo čekati sve do početka 14. stoljeća. U svoj toj ekonomskoj, političkoj i vojnoj zbrci talijanski trgovački gradovi ustrojavaju najamničke vojske (campagnias di ventura) kojima zapovijedaju condottieri. Bile su to dobro ustrojene, organizirane i uvježbane stajaće vojne postrojbe koje su svoje usluge nudile na slobodnom tržištu. Ti vojnici najamnici na trenutak su barem malo povukli vojnu znanost i vještinu naprijed, jer predstavljali su nešto novo u odnosu na viteza kojemu je bio cilj borbu završiti što prije kako bi se mogao vratiti na svoje imanje i upravljati s njim. Na kraju kao zaključak slobodno se može zapisati da su upravo condottieri, tijekom proučavanja i izučavanja vojnih vještina staroga Rima, vojne vještine i znanosti stečene tijekom Staroga vijeka prenijeli u europski vojnički duh. Naime ubrzo se u Švicarskoj pojavljuje profesionalna vojska koja će tijekom slijedećih 100-tinjak godina predstavljati najbolju vojnu organizaciju tadašnje Europe. Vojnici te profesionalne vojske (Švicarci) opet nose duga koplja (to opet podsjeća na Filipove sarise) i ustrojavaju se u falange koje opet svojom kompaktnošću i snagom dominiraju tijekom bitke. Ta nadmoć Švicaraca potrajala je sve do bitke kod Pavije (1525.) kada su Španjolci nanijeli težak udarac tom švicarskom vojnom sustavu. U Francuskoj i Njemačkoj niću neke nove profesionalne postrojbe poznatije pod nazivom Compagnies d' Ordonnance (ustrojene po zapovijedi ukazu Karla VII. 1439.), te kod Nijemaca Landsknechte (domovinski vojnici) koji konkuriraju švicarskim strancima.

petak, 15.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Vojni stožeri i vojna znanost u Rimsko doba

Nakon smrti Aleksandra Makedonskog, tijekom vremena do rođenja Julija Cezara (100. – 44. p. K.), proći će oko 200-tinjak godina vojne povijesti. Imperija koja je utemeljena na genijalnom vojničkom postignuću Filipa II. i Aleksandra Makedonskog, sukladno neumoljivim zakonima povijesti, raspala se. U rimskom gradu na rijeci Tiber rađala se nova imperija koja se okreće prema svojim udaljenim granicama, stalno se širi i narasta. Iako je ta Rimska imperija bila izgrađena na temeljima moćnog vojničkog sustava koji se opet temeljio na sustavu koju su izgradili 'Veliki otac i sin', nepravedno bi bilo kada se ne bi priznalo da se ipak do izvjesnog stupnja razvio i samostalni rimski vojni sustav. Taj sustav nešto je i posudio od prijašnjeg sustava, ali s vremenom on će postati možda jedan od najsavršenijih vojnih sustava Staroga Svijeta. Naime, Julije Cezar, baš kao i Aleksandar Makedonski prije njega, nije morao stvarati vojnu organizaciju iz ničega. Za Cezara povijest je već sve pripremila, a on je trebao samo obuči zapovjedni ogrtač i stati na čelo legija. Kada je Cezar preuzeo zapovijedanje Rimskom vojskom, on je svoju vlast uporabio na način koji je skroz nadvisio dijela njegovih prethodnika koji su i izgradili taj moćni vojni sustav i organizaciju. Dakako, lista rimskih briljantnih vojskovođa je dosta dugačka (Scipion, Neron, Marije, Fabije …), ali Cezar se nalazi u samom vrhu. Cezar predstavlja vrhunac vojne misli i znanosti toga Staroga Svijeta. Najinteresantnije je upravo to na koji je način Cezar rabio svoj stožer tijekom zapovijedanja s legijama. Iako je Cezar bio i političar, bio je i jedan od rijetkih u povijesti koji je izuzetno poštovao vojnu struku i razumio da ga sama politička vlast neće i ne može odmah učiniti i briljantnim vojnikom – vojskovođom. Poradi toga Cezar je radio na svojoj vojnoj izobrazbi puno prije nego je preuzeo zapovijedanje legijama. Tako je Cezar sa svojih 19 godina života već izvršavao razne stožerne zadaće kao kontubernalis (pobočnik ili ađutant) tijekom ratova protiv Mitridata (Pont, rimska provincija u Maloj Aziji). Kasnije će se mnogi čuditi kako i gdje je Cezar stekao vojničko znanje koje je rabio tijekom prvoga amfibijskog rata u povijesti (Invazija na Britaniju). Naime, pa Cezar je sudjelovao u bitkama rimske mornarice (78. p. K) protiv sicilijanskih gusara. Kasnije pak je Cezar svoje stožerno iskustvo stjecao i za vrijeme obnašanja vojne službe na dužnosti kvestora (načelnik vojne policije) u stožeru prokonzula Antistija Veta u Španjolskoj. Tako je kroz sve te stožerne dužnosti koje je obnašao, prije nego što je preuzeo zapovijedanje nad rimskim legijama, Cezar zapravo završio nekakvu današnju zapovjedno-stožernu školu i bio je 'spreman stožerni časnik'. Sustav zapovijedanja u rimskim legijama bio je prilično podijeljen. Svaka je legija imala po šest tribuna koji su djelovali kao neki ratni savjet. Tribuni su bili podijeljeni u skupine (parove) po dva i svaki je par zapovijedao legijom određeno vrijeme (oko dva mjeseca). U samome paru tribuni su se mijenjali dnevno. Pomalo čudan i s vojničkog stanovišta gotovo neprihvatljiv zapovjedni sustav ipak je funkcionirao i pobjeđivao. Možda se tu može pronaći crta koja vodi do sličnog 'kolektivnog zapovijedanja' koji su razvili i Atenjani u vidu deset stratega, a nadalje izgleda da su taj sustav možda rabili i sam Malboro i princ Eugen 1600 godina kasnije tijekom rata za Španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.), gdje su se tako izmjenjivali i zapovjednici u savezničkim vojskama. Dok su tako dva tribuna zapovijedala legijama ostala šestorica činili su stožer i bili su stožerni časnici koji su pomagali zapovjednicima s kojima će nakon nekoliko mjeseci i zamijeniti uloge. Ovo je možda bilo i dobro jer ovdje sada zapovjednici poštuju i cijene rad stožernih časnika, jer ga do srži i sami poznaju. Kasnije Cezar mijenja ovaj sustav zapovijedanja, pa uvodi legata kao stvarnog zapovjednika, pobočnika i načelnika stožera. Kasnije Cezar proširuje svoj stožer i još uvodi kvestore koji se sada brinu za opskrbu, kontubernale koji obnašaju dužnosti pobočnika i kohortu pretorijanaca iz čijih su redova liktori (vojna policija), pisari i teklići. Zatim u stožer Cezara ulaze i spekulatori koji su obavještajci, pa fabri koji su inženjerci, a zapovjeda im načelnik inženjerije koji se naziva prefekt fabri. Upravo uvođenje spekulatora u stožer predstavlja i prvo povijesno vojno osoblje koje se bavi isključivo obavještajnim radom. Tako slobodno možemo ustvrditi da se u doba stožera Cezara strogo odvojila obavještajna i operativna dužnost, pa onda već imamo i prve klice Odjela u stožeru (S – 2 i S – 3). Cezar pak je bio toliko precizan u svojim autobiografskim zapisima da se ga još i danas lako i 'halapljivo' može čitati. Još je nečemu Cezar doprinio u razvoju vojne znanosti i vještine, a to je sustav vojnog nazivlja koje je (neko od tih nazivlja) svoje mjesto našlo i u današnjim modernim vojskama (najzorniji primjer je možda 'legija').

nedjelja, 10.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Stožer Aleksandra Makedonskog

Čim je naslijedio oca Filipa, Aleksandar Makedonski pokazao je da je mudar čovjek. Naime, Aleksandar uopće nije ni pomišljao na preustrojavanje i reorganizaciju svoje vojske i sustava zapovijedanja. Filip je doista stvorio vojsku koja je bila predodređena da pobjeđuje, ali baš kao što će i tisućama godina nakon njega Friedricha Wilhelma (o njemu ću napisati kasnije) smrt spriječiti da povede svoju pobjedničku vojsku, za njega je to učinio sin Aleksandar. Što se tiče samoga Aleksandra i njegove osobnosti moguće je napisati više knjiga, jer ako je ikada u povijesti ljudskoga roda postojala osoba koja predstavlja nerješiv problem za točan opis i analizu, onda je ta osoba Aleksandar Makedonski. Moram skrenuti pozornost da predmet mojeg pisanja o njemu neće biti njegova uvjerenja i sklonosti, kao niti njegova pretjerana okrutnost prema svom prijatelju i ratnom suborcu Parmenionu (poradi zavjere), ili pak neobjašnjiva velikodušnost prema okrutnom protivniku Poru nakon pobjede na rijeci Ind. Predmet pisanja su Aleksandrove kvalitete kao vojskovođe, zapovjednika i nekoga tko je doprinio razvoju vojne vještine. Dakle, nitko, pa čak ni genije kakav je bio Aleksandar, nije mogao tvrditi da su njegove sjajne pobjede jedino njegova zasluga. Neosporno je da je Aleksandar bio vrhovni zapovjednik, a samim time baš kao i većina ranijih , pa i kasnijih vojnih velikana, zapovijedanje se ogledalo u jednoj osobi. Međutim, Aleksandar je morao, a i imao je stožer. Lako se mogu prepoznati Aleksandrovi časnici koji rade u ulogama načelnika stožera, odjela, odsjeka i pobočnika. Teško je tvrditi koje su bile njihove točne zadaće i uloge, ali postoje podaci koji kazuju i potkrjepljuju moju tvrdnju. Naime, tako je Hefestion uvijek imao zadaću opskrbe, Eumenije je bio pobočnik i izvršava sve zadaće iz te domene, Dijades je sigurno bio inženjerijski časnik, a Laomedon pak načelnik vojne policije. Kako je Aleksandar potpuno usavršio bacačke naprave i prvi ih uporabio za potporu jurišu svojega pješaštva tu je onda morao postojati i časnik za topništvo. Kako postoje zapisi da je Alekasandrova vojska primjenjivala i neki sustav veze, onda mora postojati i časnik za vezu (danas su to časnici C4). Sve ovo iznijeto potvrđuje nam grčki povjesničar Polibije (204. – 122. p. K.) koji je čak i konstatirao da su te veze bile vrlo nesigurne i često su pucale (znači da taj problem nije riješen još ni tada). Nadalje, obavještajna služba oslanja se i dalje na izviđanje, prebjege i zarobljenike. U Aleksandrovoj vojsci više nema centraliziranog zapovijedanja, jer nakon sudara glavnih snaga ono više ne postoji. (U bitci kod Arbele 331. p. K. zorno je da Aleksandar zapovijeda desnim , a Parmenion lijevim krilom Makedonske vojske). Ako sada imamo dva zapovjednika koji su potpuno neovisni u odlukama, da bi eksploatirali uspjeh, moramo imati stožer koji će usklađivanjem napora objediniti uspjehe, no, kad bitka jednom dođe u točku kulminacije taj stožer izvanredno teško može djelovati, pa je zato i najvjerojatnije Aleksandar dio svojih ovlasti zapovijedanja povjerio svom najvjernijem časniku (zašto ga je kasnije tako lako optužio za kovanje zavjere ostat će velika tajna). Bilo kako da bilo, Aleksandar je doista bio Veliki tijekom planiranja, jednostavno kazano bio je div u strategiji, a u izvršenju tih planova bio pak je ono što je najviše i volio – bio je zapovjednik konjaništva, te ga tu nitko stoljećima nije natkrilio. Ostaje mi još samo napisati i to da je Aleksandar još u nečemu dao svoj osobni doprinos razvoju ratne i vojne vještine. Bio je Aleksandar pravi genijalac i u forsiranju rijeke. Naime, on je prvi u cijeloj povijesti uporabio bacačke naprave u zaštiti pješaštva koje prelazi rijeku i tog je trenutka vrlo ranjivo. Tijekom forsiranja rijeke Džaksartize (Sir Darje) bacačke naprave Makedonaca otjerale su Skite s druge obale. Nadalje, tijekom brojnih forsiranja rijeka u 'Kofenskom ratu' (Cophen je današnja rijeka Kabul, desna pritoka rijeke Ind) Aleksandar je opet prvi u povijesti uporabio 'čamce koji su se rasklapali' (pontoni) i prevozili na kolima. Nadalje, Aleksandar je tijekom odabira i unaprjeđivanja časnika rabio nekakav vid personalnog povjerenstva. Na kraju kao zaključak o Aleksandru slobodno se zapiše da je on prvi pokazao kako se mora voditi rat i udario prve temelje načelima uporabe koje će nakon njega usavršavati Hanibal, Cezar, Gustav Adolf, Tiren, princ Eugen, Mallboro, Friedrich, Napoleon … Nikada Napoleon ne bi bio Napoleon da mu nisu bila dostupna neka Aleksandrova, Hanibalova i Cezarova rješenja i načele uporabe.

subota, 09.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

'Majstor kovač' Filip i 'plemenita kovina' Aleksandar

Pomalo neobičan naslov ovoga posta izabrao sam poradi toga što se lako može objasniti u jednoj rečenici sav doprinos velikog oca i još većega sina svjetskom razvoju ratne vještine. Dakle, Filip II. Makedonski učvrstio je moć makedonskog prijestolja, proširio kraljevstvo na susjedne grčke države i načinio planove za ekspanziju preko perzijskih granica na daleki Istok. Svih tih tridesetak godina u kojima je Filip izgrađivao ratni stroj, on je stalno pokazivao osobine vojnog genija koji će ostaviti trag na cijelu vojnu znanost tijekom slijedećih stoljeća. Bio je Filip velemajstor vojne opskrbe i organizacije, pozoran do krajnjih granica, maštovit i progresivan. Filipov život tipičan je primjer osobitog načina rada u kojem su vojna znanost i tehnika potpuno podređeni pronalazačkom geniju čovjeka. Filip nije srljao i nije ni u snovima podcjenjivao protivnika. Filip je bio svjestan svoje nadmoći u brojčanosti svojih ratnika u odnosu na grčke, ali zabrinjavala ga je čvrstina grčke falange, mač i kratko koplje grčkog ratnika koje je izuzetno opasno u bliskoj borbi. Grozničavo je Filip tražio rješenje tih triju problema i napokon ga je pronašao. Rješenje je bila 'sarisa' – izuzetno dugačko koplje koje opasno strši daleko ispred borbenog složaja makedonskih pješaka. Nesavladivi grčki pješaci u bliskoj borbi, sada nikako ne mogu svojim kratkim oružjem uopće doprijeti do makedonskih pješaka. Produženo koplje makedonskog pješaštva, odnosno nekoliko desetaka centimetara željeza, koje se našlo ispred iznenađenih grčkih ratnika, bili su nesavladiv problem za Grke i oni trpe poraz za porazom. Kao 'majstor' organizacije Filip je stvorio stožerni sustav koji će kasnije omogućiti pobjede u zamršenim ratovima koje će voditi njegov sin Aleksandar. Bacačke naprave, taktika opsadne borbe i fortifikacija usavršavane su i dalje, pa je razvijena izuzetno efikasna inženjerijska organizacija koja će uskoro iznjedriti još nešto što postat će pravi 'bum'. Bio je to prvi ponton koji je omogućio pješacima da prijeđu rijeku tamo gdje ih je protivnik najmanje očekivao, no, o tomu malo kasnije. Filip je još nešto razvio, a bila je to vojna bolnica s vojnim ranarnicima i liječnicima koji prate pokrete vojske i stalno su spremni vidati i liječiti. Nadalje, Filip ima i nešto što bi danas moglo biti u rangu vojne policije, a to su posebni časnici koji nadziru red i stegu u taborima. Dok borbeni časnici planiraju, njihovi vojnici su ponekad besposleni i malo se previše opuste, a kako nema 'mačke miševi kolo vode'. No, sada su tu sveprisutni časnici koje prate vojnici veterani spremni u svakom trenutku razriješiti bilo kakovu kavgu koju bi zametnuli neiskusni novaci međusobno. Čitajući ustroj i organizaciju stožera Filipa, iznenadio sam se koliko je već prije 2000 godina bilo sličnosti tadašnjih stožera s ovim današnjim, naravno radi se o stožernim sustavima. Nažalost, kako to uvijek biva u povijesti, ratnicima su uvijek najveća opasnost neratnici, ljigavci i kukavice, pa je tako i Filip postao žrtva zavjere tih ljigavaca, te je ubijen 336. p. K. No, Filip je uveliko nadmašio i premašio sve svoje prethodnike u povijesnim postignućima glede ratne vještine i ovjenčao se slavom pravoga ratnika i vojnog genija. Sreća je i to što ga je naslijedio njegov sin Aleksandar koji će ubrzo nadmašiti svoga oca. Upravo to, kada sin nadmaši oca, kada šegrt nadmaši majstora, trenutak je u povijesti kada sve ide vrtoglavom brzinom naprijed, pa tako i razvoj stožera kreće 'koracima od nekoliko milja' naprijed.

petak, 08.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Razvoj ratne vještine i stožera kod starih Grka

Do početka Grčko-perzijskih ratova ratna vještina razvija se stalno, mada katkada ne dovoljno brzo. Tako su zapravo bojna kola drevnih Egipćana usavršili Asirci, vojni sustav Asiraca razvijaju Međani (Arijevci), a Kir pak organizira i ustrojava perzijsku vojsku na temelju ratne vještine koje su razvili Arijevci. Tako se polako, ali sigurno, prvobitna labava vojna organizacija drevnih Egipćana, koja je jedva bila sposobna izvesti taktički napad, razvija ratna vještina i moćna perzijska vojska provodi prve operativno-strateške operacije koje prerastaju u prve ratove koji se opet vode na velikom zemljopisnom prostoru od Indije, pa sve do ruskih stepa. Tako se u tim ratovima pojavljuju i prve klice kombiniranih operacija. Sada su već sasvim vidljivi stožerni sustavi koji funkcioniraju besprijekorno, a ogledaju se kroz rad obavještajnih, administrativnih, inženjerijskih i logističkih časnika. No, još uvijek nema onoga po čemu je stožer zapravo stožer. To je operativna služba. Dakle, još uvijek nema nikakvih znakova da su vojskovođe (kraljevi) prenosili operativne dužnosti na svoje podređene, pa izgleda da je operativno planiranje i izvršenje samo sinonim zapovijedanja, jer su zapovijedi i izvršenja istih još uvijek isključivo osobno pravo i odgovornost glavnoga zapovjednika (vojskovođe). No, Grčko-perzijski ratovi još su nečemu doprinijeli u povijesti ratovanja i bitaka. Naime, po prvi put u povijesti Zapadu postaje jasno, a to i osjeća na svojoj koži, da je Istok daleko, čak i dalje nego što se očekivalo, odmaknuo i napredovao u razvoju ratne vještine. Istok sada stalno teži s moćnom vojskom prodrijeti na Zapad, no, tu mu se ispriječi stara Grčka. Mada se grčki ratnici hrabro bore i odbijaju najezde perzijskih ratnika, pa time i postaju pravi bedem koji sprječava prodor istočnjačke filozofije i kulture koji prijeti da poput plime preplavi Zapad, grčki se ratnici brzo i nepovratno troše, pa neki otoci i poluotoci stare Grčke i stenju pod silom perzijskih ratnika. Onda pak je veličanstvena pobjeda Grčke kod Salamine (480. p. K.), ali i poradi prijetnje pobune jonskih Grka, koje je već asimiliralo Perzijsko carstvo. Darije morao povući vojsku natrag na Istok. No, grčki su vojskovođe sada osjetili slast bitaka i opijeni njima zapodjenuli su bitke i ratove međusobno ne primijetivši da im tako razjedinjenim prijeti opasnost sa sjevera u vidu starih Makedonaca koje vode otac i sin, te koji će na kraju i pokoriti stare Grke. Tako su zapravo grčke države, iako su stalno ratovale, vrlo malo doprinijele razvoju ratne vještine. Naime, nikada se stari Grci nisu sjetili okupiti vojsku i provaliti na Istok, njima su bile dovoljne međusobne 'čarke' i defanzivne bitke. No, tada na povijesnu scenu dolazi čovjek koji ima oštar osvajački mač kojeg je iskovao njegov otac. Dakako, radi se o Aleksandru Makednoskom koji je s potpunim pravom nazvan – Veliki. Ne znam, možda i griješim, ali povijest je tada iznjedrila jednog od najvećih majstora geostrategije kojeg će ikada imati Svijet.

subota, 02.08.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Razvoj stožera tijekom povijesti

Točan nadnevak pojave i početka razvoja vojnog stožera jako je teško odrediti, jer najvjerojatnije počeci sežu tako daleko u prošlost kada se bitke i ratovi još uvijek nisu bilježili. No, razvojem i usavršavanjem tehnika (taktika) borbe, koja se ogleda u neprekidnim borbama što ih vode ratnički i osvajački narodi, razvija se i stožer. Prve vojske koje izranjaju iz tmina i magli drevnosti, te se pojavljuju na stranicama zapisane ljudske povijesti bile su vojske egipatskih faraona. Iako te drevne egipatske vojske više izgledaju i sliče hordama, one su ipak nekakva vojna organizacija. Naime, u to doba (oko 3000 godina p. K) malo je znakova vojnih djelatnosti. Vojska drevnoga Egipta postoji samo da bi branila plodnu dolinu Nila od upada i raznih najezdi iz okoline i zaleđa. Razlika između tih egipatskih vojnika i nasrtljivaca (pljačkaša) zapravo i ne postoji. Još uvijek ne postoji organizirana vojna opskrba, pa faraonska vojska da bi se opskrbila i nahranila otima od civila iz okoline u kojoj se nalazi. Prve neke organiziranije vojne djelatnosti mogu se vidjeti tek oko 2000. godine p. K. Naime, to je doba kada je u Egiptu počela cvasti trgovina i snažiti država. Drevni Egipćani postali su civiliziraniji, a vojska drevnog Egipta sada više ne služi samo za obranu već i za osvajanje novih područja. Egipatski faraoni kreću u osvajanje Palestine i Sirije, a to su nešto zahtjevnije djelatnosti, pa čak i 'božanski' um faraona više nije dostatan da sve to poveže i koordinira. Istina, te prve stožerne djelatnosti faraonovog stožera zapravo se svode na čisto obavještajne poslove, jer tada je još uvijek samo bitno gdje je protivnik i kolike su mu snage. Dakle, bez obzira što faraon najvjerojatnije sa sobom vodi i nekakve pisare, pa bi se možda to moglo usporediti s stožernom administracijom, ali to još uvijek nisu stožerni časnici, već su to faraonovi rođaci ili plemići višega ranga koji uz sve to zapravo i zapovijedaju s dijelom postrojbi. Nakon drevnih Egipćana na povijesnu scenu dolazi jedan hrabri narod koji podiže svoju vojnu snagu u plodnom međuriječju Tigrisa i Eufrata. Bili su to Asirci, narod čija se vojska sastoji od srčanih lovaca koji su ratnici po rođenju. Asirci uvode u vojsku konje (dakako, imali su ih i Egipćani, ali samo u zaprežnim bojnim kolima), pa na njihova leđa postavljaju teške i lake strijelce, pojavljuju se 'pračkaši' i prvi kopljanici, pa sada već pored pješaštva razlikujemo još jedan rod vojske, a to je konjaništvo. No, najnovije što su Asirci uveli u ratnu vještinu je nova grana vojske, a to su fortifikacije (utvrde) koje se razvijaju i dobivaju status znanosti. Gotovo je za ne povjerovati, ali Asirci poznaju kontravalacijske crte (to su zapravo jednostavnije rečeno protuopkopi) kojima se interveniralo izvana poradi deblokade opsjednutih gradova ili utvrda. Nadalje, Asirci rabe 'bojne ovnove', napadačke ljestve i razne opsadne naprave (baliste). Zapravo, to što su Asirci usavršili u fortifikacijama i opsadnim borbama nije se mijenjalo sve do kraja Srednjeg vijeka. Dakle, ako sada pored pješaštva i konjaništva imamo još dva nova roda (inženjerija i početak nekakvog topništva – bacačke naprave), onda je sigurno da moraju tu postojati neki zapovjednici i savjetnici specijalisti koji zapovjedniku (kralju) mogu dati savjet kako i na koji način uporabiti najbolje te snage, a ako je tako onda je to već nekakav stožer sastavljen od specijalista za pojedine rodove i grane. Nadalje, Asirci su vršili osvajanja na velike daljine i pri tomu su na tim putovima gradili prve arsenale i postaje za opskrbu svojih osvajačkih postrojbi. Ako imamo to, onda imamo i logistiku i opet moraju postojati nekakvi časnici koji se bave tim pitanjima planiranja opskrbe, pa ako imamo nekakva planiranja, onda sigurno imamo i nekakav stožer. Nakon Asiraca dolaze Perzijanci, ali perzijske metode planiranja i zapovijedanja temelje se na već prokušanim asirskim metodama. No, ipak Perzijanci podižu veliko carstvo, a car Darije, bez obzira nazivao ih stožernim časnicima ili nekako drugačije, morao je imati te vojne savjetnike, jer u protivnom to veliko carstvo bilo bi u kaosu. Nažalost, podatke koje imamo o Perzijancima dolaze jedino od Herodota (bez obzira što ga je povijest nazvala ocem) njegovi zapisi koliko god bili zabavni i interesantni nikada se nisu mogli označiti kao pedantne kronike, jer Herodot je volio brojke i ponekad je znao i pretjerati s njima. Sreća je što se pojavio Ksenofon (grčki vojni povjesničar, jer bio je grčki vojnik, pa sam ga onda i zato nazvao vojnim povjesničarom) zapisao je neke zanimljive podatke o perzijskim osvajanjima i ratovima sa starom Grčkom.

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!