Stožerni ustroj i organizacija stožera Landsknechta
Stožerni ustroj i organizacija stožera Landsknechta bila je klica iz koje će se razviti sva kasnija obilježja moderne pukovnijske organizacije i ustroj stožera. U svim postrojbama Landsknechta koje bi svojim rangom odgovarale modernim pukovnijama postojali su stožerni časnici koji su obnašali stožerne dužnosti. Tako je časnik nazvan 'Sergeant major' bio glavni stožerni časnik koji je u svom opisu dužnosti bio odgovoran za sve administrativne dužnosti i provedbu cjelokupne obuke pukovnije. Pored njega postojao je još jedan značajan stožerni časnik nazvan 'kvartirmajster' čije su nadležnosti bile smještaj i ishrana postrojbi Landsknechta. Krajem 16. stoljeća počinje se javljati francuski tip ustroja i organizacije stožera, odnosno stožerni sustav koji će pokazati zrelo razumijevanje temeljnih principa zapovijedanja i stožernih odnosa među časnicima. Taj 'francuski stožer' imao je stožerne časnike koji su obnašali dužnosti kakve još uvijek obnašaju i današnji moderni stožerni časnici, odnosno u tom 'francuskom stožeru' vladala je veća diferencijacija nego u 'njemačkom stožeru' Landsknechta. Teško je sada sve to pravilno ocijeniti i procijeniti, ali izgleda da je krajem 16. stoljeća počeo razvoj dvije različite misli i pristupa stožeru na kontinentu tadašnje, ali i današnje Europe. Te prve razlike koje su se pojavile još prije Gustava uočljive su još i danas u 'francuskim' i 'njemačkim' sustavima stožerne organizacije. Tako će se upravo ta početna razlika u postojanju 'kvartirmajstera' kod Landsknechta ogledati i u kasnijim razlikama pruskog (njemačkog) tipa stožera od ostalih stožera toga doba. Tako zapravo 'francuski' tip stožera jasnije definira dužnosti stožernih časnika nego 'njemački' tip i predstavlja nekakav logički slijed i nastavak klice stožera koja se razvila u Rimsko doba. Ove početne razlike u ustroju stožera pretrpjet će mnoge izmjene, ali će se i dalje razvijati samostalno i nezavisno jedan od drugog kroz predstojeće duge i krvave godine ratnih sukoba. Tako samo zahvaljujući slučajnosti, ljudsko stremljenje, u razvoju vojne znanosti, godinama se neće razumjeti, pa će se vojni stručnjaci nepotrebno i glupo prepucavati i svađati koji je sustav bolji i napredniji. Zapravo su oba sustava podjednako vukla europsku vojnu misao i znanost snažno naprijed prema prijelazu iz feudalne borbe 'prsa o prsa' u nove i puno složenije oblike borbi i bitaka. Tako je feudalnog vojnika koji je pravio 'darmar' na bojišnicama mračnoga doba zamijenio profesionalni 'kondotijer', pa je Europa opet otkrila nešto što su znali već i Rimljani: rat je vještina koja se mora stalno proučavati i neprekidno unaprjeđivati. Početkom 1600. godine slobodno se može smatrati prag koji su tadašnji europski vojnici prešli i umarširali u novo doba vojne misli i znanosti. No, tim prijelazom razvoj stožera nikako nije bio gotov. Profesionalniji karakter vojski i nove taktičke promjene uzrokovane pojavom i uporabom vatrenog oružja doista su 'kirurški' odvojili 'staro' od 'novog' doba vojne misli i znanosti. Iako je došlo do značajnog napretka u taktici u samoj organizaciji stožera sve je ostalo na nivou 'staroga' doba. No, proces zapovijedanja nije mogao dugo ostati statičan u trenucima kada se taktika brzo mijenjala i razvijala. Opet je zapovijedanje koje je bilo vraćeno u jednu osobu moralo povući i ustupiti mjestu zapovijedanju gdje stožer itekako treba zapovjedniku. Tako se već krajem 17. stoljeća nigdje više nije moglo zamisliti zapovijedanje vojskom bez postojanja 'kakvog takvog' stožera koji je nužan tijekom planiranja, ali i kod same provedbe zapovijedanja tim sve profesionalnijim i sve većim vojskama toga doba.
Post je objavljen 30.08.2008. u 19:03 sati.