Stožer Aleksandra Makedonskog
Čim je naslijedio oca Filipa, Aleksandar Makedonski pokazao je da je mudar čovjek. Naime, Aleksandar uopće nije ni pomišljao na preustrojavanje i reorganizaciju svoje vojske i sustava zapovijedanja. Filip je doista stvorio vojsku koja je bila predodređena da pobjeđuje, ali baš kao što će i tisućama godina nakon njega Friedricha Wilhelma (o njemu ću napisati kasnije) smrt spriječiti da povede svoju pobjedničku vojsku, za njega je to učinio sin Aleksandar. Što se tiče samoga Aleksandra i njegove osobnosti moguće je napisati više knjiga, jer ako je ikada u povijesti ljudskoga roda postojala osoba koja predstavlja nerješiv problem za točan opis i analizu, onda je ta osoba Aleksandar Makedonski. Moram skrenuti pozornost da predmet mojeg pisanja o njemu neće biti njegova uvjerenja i sklonosti, kao niti njegova pretjerana okrutnost prema svom prijatelju i ratnom suborcu Parmenionu (poradi zavjere), ili pak neobjašnjiva velikodušnost prema okrutnom protivniku Poru nakon pobjede na rijeci Ind. Predmet pisanja su Aleksandrove kvalitete kao vojskovođe, zapovjednika i nekoga tko je doprinio razvoju vojne vještine. Dakle, nitko, pa čak ni genije kakav je bio Aleksandar, nije mogao tvrditi da su njegove sjajne pobjede jedino njegova zasluga. Neosporno je da je Aleksandar bio vrhovni zapovjednik, a samim time baš kao i većina ranijih , pa i kasnijih vojnih velikana, zapovijedanje se ogledalo u jednoj osobi. Međutim, Aleksandar je morao, a i imao je stožer. Lako se mogu prepoznati Aleksandrovi časnici koji rade u ulogama načelnika stožera, odjela, odsjeka i pobočnika. Teško je tvrditi koje su bile njihove točne zadaće i uloge, ali postoje podaci koji kazuju i potkrjepljuju moju tvrdnju. Naime, tako je Hefestion uvijek imao zadaću opskrbe, Eumenije je bio pobočnik i izvršava sve zadaće iz te domene, Dijades je sigurno bio inženjerijski časnik, a Laomedon pak načelnik vojne policije. Kako je Aleksandar potpuno usavršio bacačke naprave i prvi ih uporabio za potporu jurišu svojega pješaštva tu je onda morao postojati i časnik za topništvo. Kako postoje zapisi da je Alekasandrova vojska primjenjivala i neki sustav veze, onda mora postojati i časnik za vezu (danas su to časnici C4). Sve ovo iznijeto potvrđuje nam grčki povjesničar Polibije (204. – 122. p. K.) koji je čak i konstatirao da su te veze bile vrlo nesigurne i često su pucale (znači da taj problem nije riješen još ni tada). Nadalje, obavještajna služba oslanja se i dalje na izviđanje, prebjege i zarobljenike. U Aleksandrovoj vojsci više nema centraliziranog zapovijedanja, jer nakon sudara glavnih snaga ono više ne postoji. (U bitci kod Arbele 331. p. K. zorno je da Aleksandar zapovijeda desnim , a Parmenion lijevim krilom Makedonske vojske). Ako sada imamo dva zapovjednika koji su potpuno neovisni u odlukama, da bi eksploatirali uspjeh, moramo imati stožer koji će usklađivanjem napora objediniti uspjehe, no, kad bitka jednom dođe u točku kulminacije taj stožer izvanredno teško može djelovati, pa je zato i najvjerojatnije Aleksandar dio svojih ovlasti zapovijedanja povjerio svom najvjernijem časniku (zašto ga je kasnije tako lako optužio za kovanje zavjere ostat će velika tajna). Bilo kako da bilo, Aleksandar je doista bio Veliki tijekom planiranja, jednostavno kazano bio je div u strategiji, a u izvršenju tih planova bio pak je ono što je najviše i volio – bio je zapovjednik konjaništva, te ga tu nitko stoljećima nije natkrilio. Ostaje mi još samo napisati i to da je Aleksandar još u nečemu dao svoj osobni doprinos razvoju ratne i vojne vještine. Bio je Aleksandar pravi genijalac i u forsiranju rijeke. Naime, on je prvi u cijeloj povijesti uporabio bacačke naprave u zaštiti pješaštva koje prelazi rijeku i tog je trenutka vrlo ranjivo. Tijekom forsiranja rijeke Džaksartize (Sir Darje) bacačke naprave Makedonaca otjerale su Skite s druge obale. Nadalje, tijekom brojnih forsiranja rijeka u 'Kofenskom ratu' (Cophen je današnja rijeka Kabul, desna pritoka rijeke Ind) Aleksandar je opet prvi u povijesti uporabio 'čamce koji su se rasklapali' (pontoni) i prevozili na kolima. Nadalje, Aleksandar je tijekom odabira i unaprjeđivanja časnika rabio nekakav vid personalnog povjerenstva. Na kraju kao zaključak o Aleksandru slobodno se zapiše da je on prvi pokazao kako se mora voditi rat i udario prve temelje načelima uporabe koje će nakon njega usavršavati Hanibal, Cezar, Gustav Adolf, Tiren, princ Eugen, Mallboro, Friedrich, Napoleon … Nikada Napoleon ne bi bio Napoleon da mu nisu bila dostupna neka Aleksandrova, Hanibalova i Cezarova rješenja i načele uporabe.
Post je objavljen 10.08.2008. u 14:01 sati.