Razvoj ratne vještine i stožera kod starih Grka
Do početka Grčko-perzijskih ratova ratna vještina razvija se stalno, mada katkada ne dovoljno brzo. Tako su zapravo bojna kola drevnih Egipćana usavršili Asirci, vojni sustav Asiraca razvijaju Međani (Arijevci), a Kir pak organizira i ustrojava perzijsku vojsku na temelju ratne vještine koje su razvili Arijevci. Tako se polako, ali sigurno, prvobitna labava vojna organizacija drevnih Egipćana, koja je jedva bila sposobna izvesti taktički napad, razvija ratna vještina i moćna perzijska vojska provodi prve operativno-strateške operacije koje prerastaju u prve ratove koji se opet vode na velikom zemljopisnom prostoru od Indije, pa sve do ruskih stepa. Tako se u tim ratovima pojavljuju i prve klice kombiniranih operacija. Sada su već sasvim vidljivi stožerni sustavi koji funkcioniraju besprijekorno, a ogledaju se kroz rad obavještajnih, administrativnih, inženjerijskih i logističkih časnika. No, još uvijek nema onoga po čemu je stožer zapravo stožer. To je operativna služba. Dakle, još uvijek nema nikakvih znakova da su vojskovođe (kraljevi) prenosili operativne dužnosti na svoje podređene, pa izgleda da je operativno planiranje i izvršenje samo sinonim zapovijedanja, jer su zapovijedi i izvršenja istih još uvijek isključivo osobno pravo i odgovornost glavnoga zapovjednika (vojskovođe). No, Grčko-perzijski ratovi još su nečemu doprinijeli u povijesti ratovanja i bitaka. Naime, po prvi put u povijesti Zapadu postaje jasno, a to i osjeća na svojoj koži, da je Istok daleko, čak i dalje nego što se očekivalo, odmaknuo i napredovao u razvoju ratne vještine. Istok sada stalno teži s moćnom vojskom prodrijeti na Zapad, no, tu mu se ispriječi stara Grčka. Mada se grčki ratnici hrabro bore i odbijaju najezde perzijskih ratnika, pa time i postaju pravi bedem koji sprječava prodor istočnjačke filozofije i kulture koji prijeti da poput plime preplavi Zapad, grčki se ratnici brzo i nepovratno troše, pa neki otoci i poluotoci stare Grčke i stenju pod silom perzijskih ratnika. Onda pak je veličanstvena pobjeda Grčke kod Salamine (480. p. K.), ali i poradi prijetnje pobune jonskih Grka, koje je već asimiliralo Perzijsko carstvo. Darije morao povući vojsku natrag na Istok. No, grčki su vojskovođe sada osjetili slast bitaka i opijeni njima zapodjenuli su bitke i ratove međusobno ne primijetivši da im tako razjedinjenim prijeti opasnost sa sjevera u vidu starih Makedonaca koje vode otac i sin, te koji će na kraju i pokoriti stare Grke. Tako su zapravo grčke države, iako su stalno ratovale, vrlo malo doprinijele razvoju ratne vještine. Naime, nikada se stari Grci nisu sjetili okupiti vojsku i provaliti na Istok, njima su bile dovoljne međusobne 'čarke' i defanzivne bitke. No, tada na povijesnu scenu dolazi čovjek koji ima oštar osvajački mač kojeg je iskovao njegov otac. Dakako, radi se o Aleksandru Makednoskom koji je s potpunim pravom nazvan – Veliki. Ne znam, možda i griješim, ali povijest je tada iznjedrila jednog od najvećih majstora geostrategije kojeg će ikada imati Svijet.
Post je objavljen 08.08.2008. u 22:19 sati.