'Majstor kovač' Filip i 'plemenita kovina' Aleksandar
Pomalo neobičan naslov ovoga posta izabrao sam poradi toga što se lako može objasniti u jednoj rečenici sav doprinos velikog oca i još većega sina svjetskom razvoju ratne vještine. Dakle, Filip II. Makedonski učvrstio je moć makedonskog prijestolja, proširio kraljevstvo na susjedne grčke države i načinio planove za ekspanziju preko perzijskih granica na daleki Istok. Svih tih tridesetak godina u kojima je Filip izgrađivao ratni stroj, on je stalno pokazivao osobine vojnog genija koji će ostaviti trag na cijelu vojnu znanost tijekom slijedećih stoljeća. Bio je Filip velemajstor vojne opskrbe i organizacije, pozoran do krajnjih granica, maštovit i progresivan. Filipov život tipičan je primjer osobitog načina rada u kojem su vojna znanost i tehnika potpuno podređeni pronalazačkom geniju čovjeka. Filip nije srljao i nije ni u snovima podcjenjivao protivnika. Filip je bio svjestan svoje nadmoći u brojčanosti svojih ratnika u odnosu na grčke, ali zabrinjavala ga je čvrstina grčke falange, mač i kratko koplje grčkog ratnika koje je izuzetno opasno u bliskoj borbi. Grozničavo je Filip tražio rješenje tih triju problema i napokon ga je pronašao. Rješenje je bila 'sarisa' – izuzetno dugačko koplje koje opasno strši daleko ispred borbenog složaja makedonskih pješaka. Nesavladivi grčki pješaci u bliskoj borbi, sada nikako ne mogu svojim kratkim oružjem uopće doprijeti do makedonskih pješaka. Produženo koplje makedonskog pješaštva, odnosno nekoliko desetaka centimetara željeza, koje se našlo ispred iznenađenih grčkih ratnika, bili su nesavladiv problem za Grke i oni trpe poraz za porazom. Kao 'majstor' organizacije Filip je stvorio stožerni sustav koji će kasnije omogućiti pobjede u zamršenim ratovima koje će voditi njegov sin Aleksandar. Bacačke naprave, taktika opsadne borbe i fortifikacija usavršavane su i dalje, pa je razvijena izuzetno efikasna inženjerijska organizacija koja će uskoro iznjedriti još nešto što postat će pravi 'bum'. Bio je to prvi ponton koji je omogućio pješacima da prijeđu rijeku tamo gdje ih je protivnik najmanje očekivao, no, o tomu malo kasnije. Filip je još nešto razvio, a bila je to vojna bolnica s vojnim ranarnicima i liječnicima koji prate pokrete vojske i stalno su spremni vidati i liječiti. Nadalje, Filip ima i nešto što bi danas moglo biti u rangu vojne policije, a to su posebni časnici koji nadziru red i stegu u taborima. Dok borbeni časnici planiraju, njihovi vojnici su ponekad besposleni i malo se previše opuste, a kako nema 'mačke miševi kolo vode'. No, sada su tu sveprisutni časnici koje prate vojnici veterani spremni u svakom trenutku razriješiti bilo kakovu kavgu koju bi zametnuli neiskusni novaci međusobno. Čitajući ustroj i organizaciju stožera Filipa, iznenadio sam se koliko je već prije 2000 godina bilo sličnosti tadašnjih stožera s ovim današnjim, naravno radi se o stožernim sustavima. Nažalost, kako to uvijek biva u povijesti, ratnicima su uvijek najveća opasnost neratnici, ljigavci i kukavice, pa je tako i Filip postao žrtva zavjere tih ljigavaca, te je ubijen 336. p. K. No, Filip je uveliko nadmašio i premašio sve svoje prethodnike u povijesnim postignućima glede ratne vještine i ovjenčao se slavom pravoga ratnika i vojnog genija. Sreća je i to što ga je naslijedio njegov sin Aleksandar koji će ubrzo nadmašiti svoga oca. Upravo to, kada sin nadmaši oca, kada šegrt nadmaši majstora, trenutak je u povijesti kada sve ide vrtoglavom brzinom naprijed, pa tako i razvoj stožera kreće 'koracima od nekoliko milja' naprijed.
Post je objavljen 09.08.2008. u 18:59 sati.