Vojnička mudrost Bizanta
Nakon pada i raspada Rimskoga carstva, te s početkom Srednjega vijeka, zajedno s kulturom izgleda da nazaduje i vojna znanost i vještina. To vrijeme svjedokom je trenutka kada je gotski konj potpuno istisnuo rimskog legionara, pa je tako i profesionalni vojnik prepustio mjesto prevrtljivom oklopljenom feudalcu. No, iako se Zapadno Rimsko carstvo raspalo, a svijetlo razvoja vojne vještine ugasilo, u Istočnom Rimskom carstvu (Bizant) ostala je tinjati iskra karakteristična za vojnu znanost staroga Rima iz doba njegovog vrhunca moći. Bizantinci su na trenutak čak uspjeli i unaprijediti vojnu znanost u doba vojskovođe Velizara (505. – 565.). No, nažalost, Velizarova postignuća uopće se nisu odrazila na ostatak tadašnje Europe. Naime, uvježbavanje i organiziranje vođenja i zapovijedanja velikim vojskama kao da je potpuno zaboravljeno. Na trenutak, ali gotovo beznačajni trenutak u razvoju vojne vještine i znanosti dogodio se u doba Križarskih ratova (1096. – 1271.) kada je nekih stotinjak godina veći dio muške populacije pod oružjem. Na trenutak su se opet pojavili profesionalni vojnici, ali bili su to vojnici najamnici koji baš i nisu hinili razvoju vojne vještine i znanosti. Vojni stožer tako se zadržao samo u trenutku primjene opsadnih oružja (bacačkih naprava), ali i to je bilo samo na postignućima koja su se razvila tijekom Staroga vijeka. Možda se bitka kod Hastinksa 1066. ističe u historijskim zapisima, ali nigdje se ne navodi da su Viliam ili Harold baš vodili računa o radu svojih stožernih časnika. Možda u toj bitici i nije trebao neki jači stožer jer se sve odigralo na bojišnici širine jedva nekih 1100 metara. Oko 200-tinjak godina kasnije došlo je do bitke kod Kresija, a u toj bitci uporabljen je barut koji će tražiti izmjene u vođenju i zapovijedanju s vojskom. Da su stožerne procedure tijekom Srednjega vijeka očigledne to je potpuno jasno, ali klica stožera ipak se nije potpuno izgubila. Kraljevi-vojnici kao što su bili Henri II., Richard I., Eduard III. i Henri V., ipak su barem malo vodili računa o svojim stožerima i stožernim časnicima. Visoki konstabl (krunski vojni zapovjednik) kao sir John bio je vojni savjetnik i načelnik stožera Eduarda III. i 'Crnog princa' (sin Eduarda IV.). Tako je i konstabl Francuske to isto bio i francuskom Dofenu (francuski prestolonasljednik) kada je francuski kralj Jan II. Dobri pao u zarobljeništvo Engleza tijekom stogodišnjeg rata. Tako su ti konstabli (možda ih možemo donekle izjednačiti s činom maršala) obnašali donekle i zadaće šefova vojnih kabineta i vrhovnih zapovjednika, a stožerni časnici nižih rangova bili su časnici za novačenje, opskrbu, taborovanje, komoru i izviđanje. O tomu zorno govori činjenica da je kralj Eduard III. za rat (1359. – 1360.) prikupio 8 000 kola za opskrbu i prijevoz koje je smjestio u svoju borbenu komoru. No, za početak nekog modernijeg razvoja vojne vještine i znanosti ipak je trebalo čekati sve do početka 14. stoljeća. U svoj toj ekonomskoj, političkoj i vojnoj zbrci talijanski trgovački gradovi ustrojavaju najamničke vojske (campagnias di ventura) kojima zapovijedaju condottieri. Bile su to dobro ustrojene, organizirane i uvježbane stajaće vojne postrojbe koje su svoje usluge nudile na slobodnom tržištu. Ti vojnici najamnici na trenutak su barem malo povukli vojnu znanost i vještinu naprijed, jer predstavljali su nešto novo u odnosu na viteza kojemu je bio cilj borbu završiti što prije kako bi se mogao vratiti na svoje imanje i upravljati s njim. Na kraju kao zaključak slobodno se može zapisati da su upravo condottieri, tijekom proučavanja i izučavanja vojnih vještina staroga Rima, vojne vještine i znanosti stečene tijekom Staroga vijeka prenijeli u europski vojnički duh. Naime ubrzo se u Švicarskoj pojavljuje profesionalna vojska koja će tijekom slijedećih 100-tinjak godina predstavljati najbolju vojnu organizaciju tadašnje Europe. Vojnici te profesionalne vojske (Švicarci) opet nose duga koplja (to opet podsjeća na Filipove sarise) i ustrojavaju se u falange koje opet svojom kompaktnošću i snagom dominiraju tijekom bitke. Ta nadmoć Švicaraca potrajala je sve do bitke kod Pavije (1525.) kada su Španjolci nanijeli težak udarac tom švicarskom vojnom sustavu. U Francuskoj i Njemačkoj niću neke nove profesionalne postrojbe poznatije pod nazivom Compagnies d' Ordonnance (ustrojene po zapovijedi ukazu Karla VII. 1439.), te kod Nijemaca Landsknechte (domovinski vojnici) koji konkuriraju švicarskim strancima.
Post je objavljen 23.08.2008. u 09:31 sati.