Vojni stožeri i vojna znanost u Rimsko doba
Nakon smrti Aleksandra Makedonskog, tijekom vremena do rođenja Julija Cezara (100. – 44. p. K.), proći će oko 200-tinjak godina vojne povijesti. Imperija koja je utemeljena na genijalnom vojničkom postignuću Filipa II. i Aleksandra Makedonskog, sukladno neumoljivim zakonima povijesti, raspala se. U rimskom gradu na rijeci Tiber rađala se nova imperija koja se okreće prema svojim udaljenim granicama, stalno se širi i narasta. Iako je ta Rimska imperija bila izgrađena na temeljima moćnog vojničkog sustava koji se opet temeljio na sustavu koju su izgradili 'Veliki otac i sin', nepravedno bi bilo kada se ne bi priznalo da se ipak do izvjesnog stupnja razvio i samostalni rimski vojni sustav. Taj sustav nešto je i posudio od prijašnjeg sustava, ali s vremenom on će postati možda jedan od najsavršenijih vojnih sustava Staroga Svijeta. Naime, Julije Cezar, baš kao i Aleksandar Makedonski prije njega, nije morao stvarati vojnu organizaciju iz ničega. Za Cezara povijest je već sve pripremila, a on je trebao samo obuči zapovjedni ogrtač i stati na čelo legija. Kada je Cezar preuzeo zapovijedanje Rimskom vojskom, on je svoju vlast uporabio na način koji je skroz nadvisio dijela njegovih prethodnika koji su i izgradili taj moćni vojni sustav i organizaciju. Dakako, lista rimskih briljantnih vojskovođa je dosta dugačka (Scipion, Neron, Marije, Fabije …), ali Cezar se nalazi u samom vrhu. Cezar predstavlja vrhunac vojne misli i znanosti toga Staroga Svijeta. Najinteresantnije je upravo to na koji je način Cezar rabio svoj stožer tijekom zapovijedanja s legijama. Iako je Cezar bio i političar, bio je i jedan od rijetkih u povijesti koji je izuzetno poštovao vojnu struku i razumio da ga sama politička vlast neće i ne može odmah učiniti i briljantnim vojnikom – vojskovođom. Poradi toga Cezar je radio na svojoj vojnoj izobrazbi puno prije nego je preuzeo zapovijedanje legijama. Tako je Cezar sa svojih 19 godina života već izvršavao razne stožerne zadaće kao kontubernalis (pobočnik ili ađutant) tijekom ratova protiv Mitridata (Pont, rimska provincija u Maloj Aziji). Kasnije će se mnogi čuditi kako i gdje je Cezar stekao vojničko znanje koje je rabio tijekom prvoga amfibijskog rata u povijesti (Invazija na Britaniju). Naime, pa Cezar je sudjelovao u bitkama rimske mornarice (78. p. K) protiv sicilijanskih gusara. Kasnije pak je Cezar svoje stožerno iskustvo stjecao i za vrijeme obnašanja vojne službe na dužnosti kvestora (načelnik vojne policije) u stožeru prokonzula Antistija Veta u Španjolskoj. Tako je kroz sve te stožerne dužnosti koje je obnašao, prije nego što je preuzeo zapovijedanje nad rimskim legijama, Cezar zapravo završio nekakvu današnju zapovjedno-stožernu školu i bio je 'spreman stožerni časnik'. Sustav zapovijedanja u rimskim legijama bio je prilično podijeljen. Svaka je legija imala po šest tribuna koji su djelovali kao neki ratni savjet. Tribuni su bili podijeljeni u skupine (parove) po dva i svaki je par zapovijedao legijom određeno vrijeme (oko dva mjeseca). U samome paru tribuni su se mijenjali dnevno. Pomalo čudan i s vojničkog stanovišta gotovo neprihvatljiv zapovjedni sustav ipak je funkcionirao i pobjeđivao. Možda se tu može pronaći crta koja vodi do sličnog 'kolektivnog zapovijedanja' koji su razvili i Atenjani u vidu deset stratega, a nadalje izgleda da su taj sustav možda rabili i sam Malboro i princ Eugen 1600 godina kasnije tijekom rata za Španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.), gdje su se tako izmjenjivali i zapovjednici u savezničkim vojskama. Dok su tako dva tribuna zapovijedala legijama ostala šestorica činili su stožer i bili su stožerni časnici koji su pomagali zapovjednicima s kojima će nakon nekoliko mjeseci i zamijeniti uloge. Ovo je možda bilo i dobro jer ovdje sada zapovjednici poštuju i cijene rad stožernih časnika, jer ga do srži i sami poznaju. Kasnije Cezar mijenja ovaj sustav zapovijedanja, pa uvodi legata kao stvarnog zapovjednika, pobočnika i načelnika stožera. Kasnije Cezar proširuje svoj stožer i još uvodi kvestore koji se sada brinu za opskrbu, kontubernale koji obnašaju dužnosti pobočnika i kohortu pretorijanaca iz čijih su redova liktori (vojna policija), pisari i teklići. Zatim u stožer Cezara ulaze i spekulatori koji su obavještajci, pa fabri koji su inženjerci, a zapovjeda im načelnik inženjerije koji se naziva prefekt fabri. Upravo uvođenje spekulatora u stožer predstavlja i prvo povijesno vojno osoblje koje se bavi isključivo obavještajnim radom. Tako slobodno možemo ustvrditi da se u doba stožera Cezara strogo odvojila obavještajna i operativna dužnost, pa onda već imamo i prve klice Odjela u stožeru (S – 2 i S – 3). Cezar pak je bio toliko precizan u svojim autobiografskim zapisima da se ga još i danas lako i 'halapljivo' može čitati. Još je nečemu Cezar doprinio u razvoju vojne znanosti i vještine, a to je sustav vojnog nazivlja koje je (neko od tih nazivlja) svoje mjesto našlo i u današnjim modernim vojskama (najzorniji primjer je možda 'legija').
Post je objavljen 15.08.2008. u 13:27 sati.