Razvoj stožera tijekom povijesti
Točan nadnevak pojave i početka razvoja vojnog stožera jako je teško odrediti, jer najvjerojatnije počeci sežu tako daleko u prošlost kada se bitke i ratovi još uvijek nisu bilježili. No, razvojem i usavršavanjem tehnika (taktika) borbe, koja se ogleda u neprekidnim borbama što ih vode ratnički i osvajački narodi, razvija se i stožer. Prve vojske koje izranjaju iz tmina i magli drevnosti, te se pojavljuju na stranicama zapisane ljudske povijesti bile su vojske egipatskih faraona. Iako te drevne egipatske vojske više izgledaju i sliče hordama, one su ipak nekakva vojna organizacija. Naime, u to doba (oko 3000 godina p. K) malo je znakova vojnih djelatnosti. Vojska drevnoga Egipta postoji samo da bi branila plodnu dolinu Nila od upada i raznih najezdi iz okoline i zaleđa. Razlika između tih egipatskih vojnika i nasrtljivaca (pljačkaša) zapravo i ne postoji. Još uvijek ne postoji organizirana vojna opskrba, pa faraonska vojska da bi se opskrbila i nahranila otima od civila iz okoline u kojoj se nalazi. Prve neke organiziranije vojne djelatnosti mogu se vidjeti tek oko 2000. godine p. K. Naime, to je doba kada je u Egiptu počela cvasti trgovina i snažiti država. Drevni Egipćani postali su civiliziraniji, a vojska drevnog Egipta sada više ne služi samo za obranu već i za osvajanje novih područja. Egipatski faraoni kreću u osvajanje Palestine i Sirije, a to su nešto zahtjevnije djelatnosti, pa čak i 'božanski' um faraona više nije dostatan da sve to poveže i koordinira. Istina, te prve stožerne djelatnosti faraonovog stožera zapravo se svode na čisto obavještajne poslove, jer tada je još uvijek samo bitno gdje je protivnik i kolike su mu snage. Dakle, bez obzira što faraon najvjerojatnije sa sobom vodi i nekakve pisare, pa bi se možda to moglo usporediti s stožernom administracijom, ali to još uvijek nisu stožerni časnici, već su to faraonovi rođaci ili plemići višega ranga koji uz sve to zapravo i zapovijedaju s dijelom postrojbi. Nakon drevnih Egipćana na povijesnu scenu dolazi jedan hrabri narod koji podiže svoju vojnu snagu u plodnom međuriječju Tigrisa i Eufrata. Bili su to Asirci, narod čija se vojska sastoji od srčanih lovaca koji su ratnici po rođenju. Asirci uvode u vojsku konje (dakako, imali su ih i Egipćani, ali samo u zaprežnim bojnim kolima), pa na njihova leđa postavljaju teške i lake strijelce, pojavljuju se 'pračkaši' i prvi kopljanici, pa sada već pored pješaštva razlikujemo još jedan rod vojske, a to je konjaništvo. No, najnovije što su Asirci uveli u ratnu vještinu je nova grana vojske, a to su fortifikacije (utvrde) koje se razvijaju i dobivaju status znanosti. Gotovo je za ne povjerovati, ali Asirci poznaju kontravalacijske crte (to su zapravo jednostavnije rečeno protuopkopi) kojima se interveniralo izvana poradi deblokade opsjednutih gradova ili utvrda. Nadalje, Asirci rabe 'bojne ovnove', napadačke ljestve i razne opsadne naprave (baliste). Zapravo, to što su Asirci usavršili u fortifikacijama i opsadnim borbama nije se mijenjalo sve do kraja Srednjeg vijeka. Dakle, ako sada pored pješaštva i konjaništva imamo još dva nova roda (inženjerija i početak nekakvog topništva – bacačke naprave), onda je sigurno da moraju tu postojati neki zapovjednici i savjetnici specijalisti koji zapovjedniku (kralju) mogu dati savjet kako i na koji način uporabiti najbolje te snage, a ako je tako onda je to već nekakav stožer sastavljen od specijalista za pojedine rodove i grane. Nadalje, Asirci su vršili osvajanja na velike daljine i pri tomu su na tim putovima gradili prve arsenale i postaje za opskrbu svojih osvajačkih postrojbi. Ako imamo to, onda imamo i logistiku i opet moraju postojati nekakvi časnici koji se bave tim pitanjima planiranja opskrbe, pa ako imamo nekakva planiranja, onda sigurno imamo i nekakav stožer. Nakon Asiraca dolaze Perzijanci, ali perzijske metode planiranja i zapovijedanja temelje se na već prokušanim asirskim metodama. No, ipak Perzijanci podižu veliko carstvo, a car Darije, bez obzira nazivao ih stožernim časnicima ili nekako drugačije, morao je imati te vojne savjetnike, jer u protivnom to veliko carstvo bilo bi u kaosu. Nažalost, podatke koje imamo o Perzijancima dolaze jedino od Herodota (bez obzira što ga je povijest nazvala ocem) njegovi zapisi koliko god bili zabavni i interesantni nikada se nisu mogli označiti kao pedantne kronike, jer Herodot je volio brojke i ponekad je znao i pretjerati s njima. Sreća je što se pojavio Ksenofon (grčki vojni povjesničar, jer bio je grčki vojnik, pa sam ga onda i zato nazvao vojnim povjesničarom) zapisao je neke zanimljive podatke o perzijskim osvajanjima i ratovima sa starom Grčkom.
Post je objavljen 02.08.2008. u 19:39 sati.