Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 29.04.2007.

Španjolski građanski rat

Legija Kondor – operacija 'Rügen Winter' (Zimska kazna)

Nadnevka 30. listopada 1936. godine njemački ministar vanjskih poslova Neurath poslao je admiralu Canarisu (konspirativno ime admirala Canarisa u Španjolskoj je – Guillermo – po Athumanunhu) naputak slijedećeg sadržaja: 'Moguće je da će Sovjeti poslati veliku pomoć u ratnom i doknadnom materijalu 'crvenima' Španjolske. Glede toga njemačka vlada smatra da ratna taktika 'bijelih' u Španjolskoj, kako na tlu, tako i u zraku, uopće ne obećava uspjeh! Zato Vam ja nalažem da predložite Francu da, naravno ako se slaže, prihvati vojnu pomoć Njemačke. Ako se slaže mora prihvatiti samo jedan uvjet, a taj je da će njemačke vojne snage biti podređene njemačkom zapovjedniku koji će jedino biti odgovoran njemu i samo njemu.' Franco je dakako jedva to i dočekao i odmah prihvatio uvjete. Nadnevka 6. studenog 1936. počela je njemačka operacija kodnog naziva 'Rügen Winter' (Zimska kazna) – odnosno operacija prebacivanja iz Njemačke u Sevillu posebne njemačke postrojbe koja nosi kodni naziv 'Legija Kondor'. Operaciju je vodio zapovjednik njemačke 'Legije Kondor' njemački general bojnik von Sperrle. (Za njega je i sam Hitler znao kazati da je to general 'nadasve surovog izgleda', a načelnik stožera bio mu je brigadir von Richthofen, rođak zračnog asa iz Prvog svjetskog rata. Legija Kondor bila je ustrojena na slijedeći način: četiri bombarderske eskadrile, hidrozrakoplovna eskadrila, izvidnička eskadrila, pomorska Sjevernomorska skupina, protuzrakoplovna bitnica, protuoklopni divizijun, dvije oklopne bojne s po četiri oklopne satnije (Athumanunh skreće pozornost da kada on uporabi riječ 'oklopna' onda govori o postrojbi koju čine tenkovi i oklopni prevožnjaci, a kada napiše riječ 'tenkovska' onda tu govori o postrojbi koja je sastavljena isključivo od tenkova). Iako je Legija Kondor bila nešto novo, nešto što još vojna znanost nije vidjela, zrakoplovi su joj bili zastarjeli kao i naoružanje. Naime, zrakoplovi ne raspolažu radio-uređajima, strojnice se moraju puniti ručno, a bombarderi, iako se radi o nešto modernijim tipa 'Junkers 52' prate ih zastarjeli lovci tipa 'Heinkel 51'. Kasnije kada stignu sovjetski zrakoplovi kao pomoć Republikancima bit će zorno vidljivo da ti svi njemački teški zrakoplovi u brzinama zaostaju za sovjetskim zrakoplovima. No, ipak njemački zrakoplov tipa 'Heinkel 70' koji je bio opremljen fotoaparatom, koji fotografira republikanske postrojbe, njihove položaje i složaje iz zraka, još je jedna novost u povijesti ratovanja. Najveća pak je novost ta što sada njemački i sovjetski časnici, koji su se godinama prije dolaska Hitlera na vlast, zajednički obučavali na vojnim poligonima i vježbalištima u ravnicama Bijele Rusije, mogu izvoditi nove opite i uvoditi nove taktičke procedure i postupke, jer sada im je ratni poligon Španjolske gotovo idealan za to. Kasnije kada se Legiji Kondor priključi i pomorska bojna skupina Sjevernomorska skupina koju čine njemački časnici stručnjaci iz domena topništva, inženjerije i veze, a koja operativno djeluje s bojnih brodova Deutschland i Admiral Scheer stvari će se odvijati daleko drugačije. U početku Legija Kondor broji 3800 vojnika, dočasnika i časnika, a kasnije taj broj narasta i penje se na ukupno 5000 vojnika i dočasnika kojima zapovijeda 100 njemačkih dobro obučenih i krajnje stručnih njemačkih časnika koji doista poznaju i znaju svoj posao. Sve ovo nacionalističkim generalima podiglo je bojni moral i oni su se sada osjećali sigurni, pa se pripremaju za napad na sam grad Madrid, srce i dušu Republikanaca. No, sve baš i neće biti tako lagano i bezazleno, jer ubrzo nakon pojave njemačkih i talijanskih vojnih stručnjaka, koji su kudikamo podigli obučenost nacionalističkih postrojbi, stižu sovjetski vojni stručnjaci i interbrigadisti – dragovoljci iz cijele Europe, pa čak i iz Amerike, a njihovom pojavom ova žalosna ljudska klaonica postat će još strašnija i još krvavija. Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 označen je časnik pripadnik Legije Kondor tenkovske specijalnosti, crvenom brojkom 2 prikazan je časnik-pilot, a crvenom brojkom 3 prikazan je časnik u službenoj odori pripadnika Legije Kondor.

subota, 28.04.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za San Sebastian i Irun

U napad na republikanski grad San Sebastian Nacionalisti su poslali i svoje ratne brodove: Espana, Almirante Cervera i Valasco koji su 17. kolovoza otvorili topničku paljbu po gradu San Sebastian. Iako se stanovništvo grada sklonilo u skloništa poginulo je četiri, a ranjeno je trideset i osam stanovnika grada. Republikanski zapovjednik grada poručnik Antonio Ortega uputio je Nacionalistima poruku u kojoj im je zaprijetio da ako se nastavi bombardiranje grada i budu ginuli građani, za svakoga poginulog on će strijeljati pet nacionalističkih zarobljenih vojnika i osam civila pristaša pobunjenika. No, Nacionalisti za to uopće nisu marili, a već sutradan grad su napali i nacionalistički zrakoplovi tipa 'Junkers 52'. Napad na grad Irun započeo je 23. kolovoza. Grad Irun branilo je oko 3000 Republikanaca, a napadalo ga je oko 2000 Nacionalista. No, Nacionalisti su na raspolaganju imali mnogobrojna topnička oružja, te nekoliko lakih njemačkih tenkova tipa 'Mark 1' naoružanih strojnicama i nekoliko oklopnih autoblinda. U topništvu nisu oskudijevali ni Republikanci (Baski) koji su imali jednu topničku pukovniju u kojoj su ciljači bili i neki francuski, te belgijski topnici dragovoljci. Bitka je započela pod vrlo jakim i zasljepljujućem Suncu, a vodila se toliko blizu francuske granice, da je nacionalistički zapovjednik pukovnik Beorlegui morao skrenuti pozornost svojim podređenim zapovjednicima da paze da im vojnici ne pucaju previše na istok gdje je francuski teritorij. Dan za danom nacionalistički topnici tukli su položaje Republikanaca (Baski), pa su ovi napustili svoje položaje. No, kada su Nacionalisti krenuli u napad, Baski su se vratili i u krvavim bitkama 'prsa o prsa' povratili bi svoje položaje, te natjerali u povlačenje nacionalističke vojnike. Najteže bitke vodile su se na brdu naziva Puntza koje je čak četiri puta prelazilo iz 'ruke u ruke'. No, to brdo je napokon 2. rujna palo u ruke nacionalističkim postrojbama. Teške bitke tukle su se i za samostan San Marcial koji se nalazio na vjetrovitom brdu iznad samoga grada Iruna. Branitelji samostana tukli su se do posljednjeg čovjeka i to najčešće u krvavim bitkama 'prsa o prsa'. Na objema stranama vojnici su se tukli hrabro i bespoštedno, neštedimice, te prezirući opasnost. No, tijekom zatišja i podnevnih 'siesti', a naročito noću, jedni su drugima dobacivali i rugali se njihovom kukavičluku. Novo jutro bi pak dokazalo čistu suprotnost i samo potvrdilo besmislenost optužbi i jednih i drugih. Dok su u gradu Irunu bili stanovnici i njihove obitelji, Baski su se borili doista hrabro, ali kada su grad stali napuštati njegovi stanovnici ubrzo su republikanski vojnici ostali sami i shvatili da više nemaju što braniti, te su se stali povlačiti preko rijeke Bidasoa. U gradu su tako ostali samo jedan odred asturijskih anarhista, nešto mjesnih komunista, te francuski i belgijski dragovoljci topnici. Na kraju su se i oni povukli u Francusku, te su se odatle vlakom, njih 560, prebacili u Barcelonu gdje su se nastavili boriti u sastavu odreda iz Aragona. Padom San Sebastiana i Iruna Nacionalisti su osvojili 1600 četvornih kilometara novog područja na kojem su se nalazile mnoge tvornice vrlo značajne za daljnje vođenje rata, a najvažnije je bilo to da su sada Baski iz Asturije i Santadere bili potpuno odsječeni od prijateljske im Francuske. S druge strane Republikanci su u zoru 16. kolovoza pokušali preoteti Nacionalistima otok Mallorcu na koji se iskrcalo oko 8000 Republikanaca kod mjesta Portocristo uz potporu šest topova od 75 mm i četiri topa 105 mm. No, nakon uspješnog iskrcavanja Republikanci su neobjašnjeno stali na samo osam kilometara osvojenog područja otoka. Neviđena i gotovo neobjašnjiva (Athumanunhu neshvatljiva) neodlučnost republikanskih zapovjednika dala je vremena nacionalističkim zapovjednicima da preslože svoje postrojbe i krenu u protunapad uz potporu svega tri talijanskih bombardera tipa 'Savoia 81' koje su pratila tri talijanska lovca tipa 'Fiat CR 32', a koji su činili eskadrilu gordog imena 'Zmajevi smrti'. Jedan manji odred talijanskih crnokošuljaša, kojima je zapovijedao fanatični fašist Arconovaldo Bonaccorosi (poradi svoje riđe brade nazvan 'Conte Rossi' – po Athumanunhu), borio se na strani nacionalističkih postrojbi na otoku Mallorca. Republikanski bombarderi nikako se nisu mogli probiti do grada Palma da bi ga bombardirali, jer su im svega tri talijanska lovca radila toliko problema u zraku, da Athumanunh opet ne može da vjeruje kolika je samo bila vojnička neodlučnost Republikanaca, odnosno njihovih zapovjednika, koji su trebali zatražiti pomoć svojih lovaca iz Barcelone.

nedjelja, 22.04.2007.

Španjolski građanski rat

Napredovanje Armije sjevera – general Mola

Sada se Afrička armija okreće na istok, prema Madridu, pa tako već 20. kolovoza general Yagüe upućuje brigadira Tellu s njegovim postrojbama preko Trujilla do Navalmorala de la Mate koji je zauzet 23. kolovoza. Sada se pred nacionalističkim postrojbama ispružila dolina Taja bez ikakvih prirodnih zaprijeka. Sve republikanske milicijske postrojbe koje su bile ustrojene tijekom pobune sada su se u krvi raspadale. Brigadir Asensio i bojnik Castejon sa svojim su postrojbama bez otpora napredovali dolinom Taja preko lanca Guadalupe, no, tu ih sada dočekuje republikanska Armija Estremadure kojom zapovijeda Republikanac general Riquelme, a ubrzo mu stižu i pojačanja iz Madrida. U iznenadnom naletu republikanske eskadrile koja je bila sastavljena od dva bombardera tipa 'Potez', jedan tipa 'Breguet' i jedan bombarder tipa 'Douglas', a pod zapovijedanjem Malrauxa teško je desetkovala jedan napadajni odred brigadira Asensia. Ipak, milicijski odredi nisu bili dorasli legionarima i marokanskim regularima, pa su prvi bez većih bitaka prepuštali svoje položaje drugima. Istodobno, zrakoplovi narečenih tipova pokazali su se kao zastarjeli i nepogodni za bombardiranje, jer su bombe bile izbacivane kroz prozore zrakoplovnih kokpita. Republikanci imaju još jedan problem, a to je taj što anarhistički odredi ne žele izvršavati zapovijedi generala Riquelme, pa suludo jurišaju i bespotrebno ginu na brežuljcima San Vicente. Nakon što su se u Navalmoralu spojili napadajni odredi brigadira Telle i Asensia, dat je kraći odmor do 28. kolovoza, a tada su sve postrojbe Afričke armije krenule dalje sjevernom stranom doline Taja. Republikanske postrojbe pružaju nikakav, ili tek sporadičan otpor, a muči ih dezerterstvo i teški vremenski uvjeti koji vladaju u dolini Taja. Naime, u toj suhoj i sparnoj dolini nema vode i nema naseljenih mjesta. Nadalje, pripadnici milicijskih odreda ne žele kopati rovove tvrdeći da je to čisti kukavičluk i da se tako ne treba boriti, pa generalu Riquelmeu ne preostaje ništa drugo nego da se sa svojim postrojbama povlači prema Madridu, jer u protivnom riskira da izgubi velik broj ljudi koji ga ionako ne žele slušati i izvršavati njegove zapovijedi. Sada pak se na nebu iznad postrojbi Afričke armije pojavljuju talijanski piloti s lovačkim zrakoplovima tipa 'Fiat', ustrojeni u zrakoplovnu skupinu naziva 'Cucaracha', te oni ostvaruju zračnu nadmoć. Nadnevka 2. rujna postrojbe Afričke armije izbijaju pred grad Talavera de la Reina gdje su na padinama ispred grada uređeni položaji koje brani 10 000 republikanskih vojnika kojima topničku potporu pruža mješovito topništvo i jedan oklopljeni vlak. U zoru 3. rujna bitka za grad počinje, a do podneva kada je pokrenuto opći napad na sam grad, zauzeto je zrakoplovno uzletište i željeznički kolodvor. Do večeri, nakon kratkih uličnih bitaka grad je pao u ruke generala Yagüe i njegovim postrojbama. Vrata Madrida sada su otvorena Nacionalistima. Na sjeveru, general Mola bio je već 29. srpnja očajan (čak je pomišljao da počini samoubojstvo) jer njegove postrojbe ostale su sa svega 26 000 komada metaka, ali onda mu general Franco šalje 600 000 metaka, te njemačke i talijanske lovačke zrakoplove. General Mola sada kreće u napad na baskijske gradove San Sebastian i Irun u namjeri da se Republika odsječe od granice s Francuskom.

petak, 20.04.2007.

Španjolski građanski rat

Napredovanje Afričke armije – general Yagüe

Tijekom kolovoza i rujna iz Maroka u Španjolsku prebačeno je svih 12 000 pripadnika Afričke armije kojom je zapovijedao osobno general Franco, ali je napredovanje i bitke tukao general Yagüe, a podređeni su mu zapovjednici bili: brigadiri Asensio, Delgado Serrano, Barron, Tella i bojnik Castejon. Bili su to sve časnici veterani iz bitaka u Maroku, prekaljeni ratnici i vrlo iskusni i sposobni zapovjednici. Svi oni imali su pod svojim zapovjedništvom po jednu banderu (bojnu) legionara i po jedan tabor (pukovnija) regulara, te jednu do dvije topničkih bitnica. Sveukupno 8000 vojnika koji su se kretali u napadajnim kolonama od po 100 vojnika. Potporu iz zraka pružila su im osam talijanskih zrakoplova tipa 'Savoia 81' i devet njemačkih tipa 'Junkers 52'. Koliki su strah izazvali ovi zrakoplovi kod milicijskih odreda zorno prikazuje to što je jedan odred utvrđenih pripadnika milicije napadnut i bombardiran lubenicama, jer su zrakoplovi ostali bez bombi, a milicijski odred se panično povukao sa svojih položaja. No, znali su se pripadnici milicijskih odreda Republike i hrabro boriti, ali samo do trenutka dok su imali streljivo, a kada bi im ga ponestalo oni bi opet neorganizirano, gotovo panično napuštali svoje položaje. To doista nije nimalo čudno jer to nisu bili ljudi vični vojnoj taktici, njihovi na brzu ruku izabrani zapovjednici uopće nisu imali pojma kako treba postaviti bojni složaj, gdje se braniti, gdje napasti i u kom se trenutku povući na pričuvne položaje. Nadalje u tim milicijskim odredima nije bilo nikakve vojne stege niti reda, a na drugoj strani legionari i regulari, prekaljeni ratnici, redom veterani iz bitaka s marokanskim plemenima, vođeni čvrstom rukom svojih isto tako iskusnih i bitkama vičnih časnika, lako su redom slamali otpor Republikanaca. Čim bi naletjeli na kakav otpor, zrakoplovi i topništvo pola sata tuklo bi protivnika, a potom su u juriš krenuli legionari i regulari. U tim bitkama, tijekom napredovanja Afričke armije prema sjeveru uz granicu Portugala, legionari i regulari pokazali su do tada neviđenu okrutnost i surovost. Od pamtivjeka u španjolskim bajkama 'Mauri' (Los Moros) su bili pojam za hulje, a sada su diljem Španjolske postali pojam za užas. Do 14. kolovoza general Yagüe sa svojim postrojbama Afričke armije uspio je prodrijeti do sjeverne zone pobunjenika, ali nije uspio ostvariti niti jedan kontakt s nekom od nacionalističkih postrojbi. General Yagüe svoju glavninu snaga, kojima zapovijedaju brigadir Asensio i bojnik Castejon okreće na pogranični grad Badajoz, a brigadira Tellu s manjim postrojbama ostavlja da brani grad Meridu. No, iako je 11. kolovoza republikanska milicija pobjegla i napustila svoje obrambene položaje oko grada Meride, sada se prema tom gradu kretalo republikansko pojačanje od oko 2000 pripadnika Jurišne i Civilne straže. Brigadir Tella izdržao je na položajima i tako omogućio da nacionalističke snage od oko 3000 ljudi zauzmu grad Badajoz. (Po Athumanunhu ovo baš i nije bila dobra odluka generala Yagüea, jer Badajoz je branilo oko 8000 pripadnika milicijskih odreda kojima je zapovijedao brigadir Ildefonso Puigdendolas. Naime baš uoči napada u Badajozu su se pripadnici Civilne straže pobunili, pa su ove ionako nedovoljno obučene i za bitku sposobne milicijske snage izgubile i energije, i ratnog doknadnog materijala, i streljiva, a i bojnog morala. Možda bi bilo pametnije da se general Yagüe nastavio probijati prema Madridu. Athumanunh hoće kazati da bi to možda bilo vojnički gledano i strateški prihvatljivije.) No, bilo kako da bilo, ujutro 14. kolovoza general Yagüe napao je grad Badajoz koji je bio opasan visokim zidinama, a najveća zaprijeka nacionalistima bila je rijeka Guadiana. Napad je započeo topničkom pripravom koja je trajala gotovo cijelo jutro, a onda negdje oko podneva 16. legionarska satnija 4. legionarske bandere krenula je u napad na Puerto de la Trinidad. Tijekom juriša legionari su pjevali pukovnijsku himnu u kojoj se smrt nazivala legionarovom nevjestom. Prvi juriš legionara Republikanci su slomili strojničkom paljbom, ali u drugom jurišu legionari su sebi prokrčili put vojničkim bodežima (bajunetama) isukanim na puškama. Obrana Republikanaca tako je probijena, a od napadajnog odreda legionara preživjelo je jedva njih četrnaest, te jedan razvodnik i jedan satnik. Druga napadajna kolona probijala se prema Puerto del Pilar. Tu je napad bio lakši i puno uspješniji, a obije napadajne kolone legionara, nakon kraćih uličnih bitaka, spojile su se na Plaza de la Republica. (Koje li ironije primijetit će opetovano Njofra – Republikanci su slomljeni baš na trgu Republike zapisat će Athumanunh). No, sporadične bitke nastavile su se sve do jutra, jer su u pojedinim dijelovima Republikanci pružali otpor ne znajući da je grad zapravo pao. Brigadir Ildefonso Puigdendolas kukavički je pobjegao u Portugal ostavljajući svoje postrojbe na milost i nemilost protivniku. Kasnije slijedećeg dana, 15. kolovoza, pobjeda legionara pretvorila se u običan i neviđen pokolj, jer u bitkama su izginuli svi legionarski časnici, pa nije imao tko zapovjediti prekid borbi i spriječiti odmazdu. Sam general Yagüe ništa nije poduzeo da zaustavi legionare, ali kada su regulari, točnije Mauri, počeli kastrirati mrtve Republikance, (kastrirati mrtvog protivnika stari je ratnički običaj Maura – po Athumanunhu), general Franco ljutito je ukorio generala Yagüe koji je tada konačno spriječio ovakve sulude, ne vojničke i divlje, doista, nepotrebne obračune i oskvrnuća mrtvih tijela poginulih pripadnika milicijskih odreda Republike. Kada ova vijest 27. kolovoza stigne do Madrida tamo će se Republikanci na gotovo identično svirep način obračunati sa zarobljenim nacionalističkim vojnicima i pristalicama. Padom grada Badajoza u ruke Nacionalista Republika je odsječena od granice s Portugalom.

petak, 13.04.2007.

Španjolski građanski rat

Internacionalizacija Španjolskog građanskog rata

Građanski rat koji je izbio u Španjolskoj nije bio izazvan nikakvim određenim međunarodnim čimbenikom i nikada ne bi izbio da se španjolska politička ljevica nije uplašila i postala opsjednuta strahom od fašizma, dok istodobno španjolska desnica nije bila isto tako prestravljena od straha pred nastupajućim komunizmom. Niti jedna strana država nije se umiješala u taj nesretni rat na svoju ruku, jednostavno su bili pozvani, a jednom kada su došli i svatko pomogao svojoj strani, pogodilo ih je prokletstvo španjolske unutarnje politike, baš kao i Napoleon mnogo godina prije njih (Njemačka, Italija, Francuska, Engleska i SSSR) zaglibili su u taj španjolski 'živi pijesak' što je konačno dovelo do raspada europskog poretka tog nesretnog srpnja 1936. u Španjolskoj.
Da, dok su španjolski Republikanci uzalud tražili pomoć od bratske Francuske i Engleske, španjolski radnici, a posebice oni iz Katalonije svakodnevno su upućivali vapaj za pomoć: 'Radnici i antifašisti svih zemalja! Mi, španjolski radnici, siromašni smo, ali se borimo za plemeniti ideal. Naša je borba i vaša borba. Naša je pobjeda – pobjeda slobode! Mi smo avangarda proleterijata u borbi protiv fašizma. Muškarci i žene svih zemalja! Dođite nam u pomoć!' Na drugoj strani nacionalisti pak su grozničavo tražili pomoć od Italije i Njemačke, a onda se to i dogodilo. Između 29. srpnja i 5. kolovoza pojavili su se njemački prijevozni zrakoplovi kojima je zapovijedao satnik von Moreau. Ti njemački zrakoplovi prebacili su 1500 vojnika Afričke armije pod punom bojnom opremom na uzletište u gradu Sevilli, a nakon toga uspostavljen je 'zračni most' preko kojeg su ti njemački zrakoplovi dnevno prebacivali po 500 vojnika Afričke armije. Bio je to jedan od prvih većih zračnih prijevoza postrojbi na bojišnicu u povijesti bitaka. (Sam Hitler kasnije zapisat će kako bi Franco morao podići spomenik njemačkom prijevoznom zrakoplovu tipa Junkers 52), jer samo zahvaljujući njemu nacionalisti su odnijeli pobjede tijekom vojne kampanje – napredovanje Afričke armije od Seville prema Armiji sjevera, a čiji je uspjeh zauvijek odbacio Republikance od granice s Portugalom. Isto tako 5. kolovoza 3000 vojnika brodovima je prebačeno iz Maroka u Španjolsku uz zračnu potporu talijanskih zrakoplova bombardera tipa Savoia 81. Taj 'morski most' uspostavljen je tik pod nosom Republikanske ratne mornarice koja se nije ni pokušala suprotstaviti, ili zapodjenuti boj na moru s gotovo nikakvom nacionalističkom ratnom mornaricom. No, Athumanunh će navesti i dva ključna čimbenika koja su Republikansku mornaricu posramljenu zadržala u sigurnosti ratnih luka Cartagene i Malage. Prvi je nepostojanje časničkog zapovjednog kadra na brodovima Republikanaca, a drugi je čimbenik taj što su se u trenutku kada se i ono malo republikanskih mornaričkih časnika odvažilo da sa svojim brodovima krenu u boj s nacionalističkim brodovima u tim vodama odjednom su se pojavila dva snažna njemačka bojna broda 'Deutschland' i 'Admiral Scheer'. S tim pak brodovima, doista, tog trenutka nije bilo šale, jer njihovi su časnici izuzetno čvrsto i ponosno stajali na svojim zapovjednim mostovima, a mornari bili riješeni izvršiti svaku zapovijed tih svojih časnika.

ponedjeljak, 09.04.2007.

Španjolski građanski rat

Granada i okolni gradovi bili su još uvijek okruženi, ali se pomoć već nazirala i samo što im nije stiglo pojačanje. Crta bojišnice između Madrida i Barcelona, najvećih Republikanskih gradova, nije baš bila sasvim jasna i sigurna. Republikanske postrojbe koje su zauzele Alcalu i Guadalajaru krenule su na katedralski grad Sigüenzu, ali su morale stati jer im je ponestalo streljiva. Jedna je republikanska kolona krenula u napad na glavni pobunjenički grad u Aragonu, grad Teruel, ali čim je trebalo doći do bitke odredi Civilne straže izdajom su prešli na stranu Nacionalista. Iako su okružili grad Teruel, Republikanci ga oslabljeni brojčano ipak nisu mogli zauzeti. Velika zvjerstva na tom području počinili su pripadnici 'Željezne bojne', uglavnom robijaši kriminalci pušteni iz Valencije, odnosno iz kaznionice San Miguel de los Reyes. Oni su se nemilice obračunavali sa zemljoposjednicima, te su njihova dobra dijelili seljacima bezzemljašima. Rat se sada već potpuno rasplamsao, ali i krenuo sasvim drugim tijekom nego što su to mnogi očekivali. Naime rat je poprimio odlike građanskog rata, rata koji je gori od samoga rata, rata u kojem su se očevi borili na jednoj strani, a sinovi na drugoj, jedan brat na jednoj drugi na drugoj suprotnoj strani. Athumanunh će pokušati pobrojiti samo neke primjere: General Pozas zapovjednik Civilne straže Republike imao je brata koji je bio pobočnik nacionalističkom generalu Moli, pukovnik Romero Bassart, koji je kasnije preuzeo obranu utvrde Alcazar od pukovnika Moscardoua, imao je brata koji je bio pukovnik milicijskog odreda Malage. Zapovjednik Republikanske flote admiral Buiz imao je brata zapovjednika jedne legionarske satnije koji je poginuo tijekom borbi u Andaluziji. General Hidalgo de Cisneros zapovjednik republikanskog zrakoplovstva imao je također brata vrlo bliskog suradnika generala Franca. Od petero braće Perez Salas četiri su se borila na strani Republikanaca, a najmlađi peti bio je na strani karlista u koloni Beorleguija. Sam general Franco dao je strijeljati svog bratića … Athumanunh više ne treba nastavljati ovaj niz jer on bi bio doista izuzetno dug i beskrajan. Gotovo svaka obitelj u tadašnjoj Španjolskoj imala je nekoga na suprotnoj strani. Te 1936. godine pod oružjem je bilo preko 100 000 ljudi u Španjolskoj i još oko 30 000 ljudi u Španjolskom Maroku, a tomu treba dodati još 33 000 stalnih pripadnika Civilne straže, 14 000 karabinjera i 18 000 pripadnika Jurišne straže. Nadalje, tu treba dodati 66 000 stalnih vojnika od kojih je 34 000 bilo na strani Republikanaca, a 32 000 na strani Nacionalista. Afrička armija brojila je tada oko 30 000 vojnika koji su svi stali na stranu Nacionalista. Od pripadnika zračnih snaga oko 3000 stalo je na stranu Republikanaca, a oko 2000 na stranu Nacionalista. U ratnoj mornarici 13 000 mornara stalo je na stranu Republike, a 7000 na stranu Nacionalista. Od oružja Španjolska je tada imalo oko 500 000 pušaka i još toliko drugog (strojnice, puškostrojnice, automati, pištolji …) vatrenog oružja. Puške su uglavnom bile tipa 'Mauzer' M1893, automatske puške kojih je bilo oko 3000 bile su tipa 'Trapote', a strojnica je bilo oko 1650 tipa 'Hotchkis'. Od topničkog oružja bilo je oko 1000 komada raznih kalibara (topovi od 70 do 150 mm, a haubice od 105 do 155 mm), ali gotovo sve zastarjeli modeli. Tenkova je bilo svega 20, zrakoplova oko 400 od koji 100 civilnih. Ispravnih je bilo oko 50 lovaca, 100 izvidničkih i oko 30 lakih bombardera, dok su ostali bili gotovo neuporabljivi i bojno nesposobni. Tipovi zrakoplova bili su slijedeći: Breguet XIX, Fokker, De Havilland Dragon, Douglas DC 2, Dornier Wal. Bojni brod Jaime I bio je na strani Republike kao i krstarice Libertad, Miguel de Cervantes i Mendez Nunez, te razarači njih oko 20-tak i oko 12-tak podmornica. Nacionalisti su imali bojni brod Espana, krstarice Republika, Almirante Cervera i razarač El Velasco, 5 topovnjača, 2 podmornice i nekoliko brodova obalske straže. Kasnije će Republikancima pripasti i tek dovršene moderne krstarice Canarias i Belares, te još dva minopolagača. Republikanci su imali još oko 1000 civilnih brodova koji su se uz manje preinake lako mogli uporabiti i kao ratni brodovi, ali na strani Republike bilo je samo dva admirala od njih devetnaest, dva kapetana bojnog broda od njih trideset i jednog, sedam kapetana fregate od njih šezdeset i pet, te samo trinaest kapetana korvete od njih sto dvadeset i osam. Taj kronični nedostatak časničkog kadra u mornarici bit će ključan u kasnijim pasivnim udjelima mornarice u bitkama. Sve to, u takvoj situaciji, oba protivnika, kako Republikanci, tako i Nacionalisti, okrenut će se prema vanjskim saveznicima i zatražiti pomoć u ratnom i doknadnom materijalu. Republika prema SSSR-u, a Nacionalisti prema Njemačkoj i Italiji. Kada pak se umiješaju oni, bitke će poprimiti još žešći i tragičniji pogibeljniji karakter.

nedjelja, 08.04.2007.

Španjolski građanski rat

Ustrojavanje prvih Republikanskih postrojbi – Peta pukovnija

Poput milicijskih odreda koji su krenuli iz Barcelone i madridski milicijski odredi, koji su brojili oko 40 000 ljudi pod oružjem, ustrojavali su na samom početku napadajne kolone od 300 vojnika. Sve te republikanske kolone uzimale su nazive po nekadašnjim revolucijama ('Pariška komuna', 'Oktobar broj 1' …), ali i imena svojih političkih vođa ('La pasionaria' …), pa zatim sukladno svojoj snazi i elitnosti nazive poput 'Čelična bojna', 'Željezna satnija' … Najpoznatija i najčuvenija, koja se iskazala tijekom bitaka u klancima Sierre de Guadarrame, bila je postrojba Komunističke partije nazvana 'Peta pukovnija'. Jezgro su joj činili milicijski odredi MAOC. Krajem srpnja i početkom kolovoza brojčano stanje te pukovnije bilo je oko 1000 vojnika, a raspolagala je i vlastitim pričuvama, doknadnim materijalom, imala je dobro organiziranu opskrbu i topništvo. Po uzoru na postrojbe Crvene armije i u 'Petu pukovniju' uveden je sustav političkih komesara koji su imali zadaću motivirati i objašnjavati vojnicima ideje i ciljeve za koje se treba boriti. Svaku zapovijed pored zapovjednika morao je supotpisati i politički komesar, no, to se uglavnom nije poštivalo. Prvi zapovjednik 'Pete pukovnije' bio je mladi komunist Enrique Castro Delgado, a politkomesari bili su Cadiz Daniel Ortega i talijanski komunist Vittorio Vidali s konspirativnim nazivom 'Carlos Contreras'. Vidali je bio vrlo snalažljiv i neumoljiv, pravi profesionalni revolucionar, pa je tako uvijek dao strijeljati kukavice, ali je i pukovniju uvježbao da se kreče vojničkim korakom uz pratnju glazbe. U 'Petoj pukovniji' izrasli su kasnije slavni zapovjednici poput Enriquea Listera, radnika u kamenolomu i Juan Modesto šumski radnik drvosječa. Zaslužni za vojničku obuku 'Pete pukovnije' bili su portugalski satnici Oliviera i Sanchez konspirativnog (tajnog) imena 'satnik Benito'. U bitkama za klance Sierre de Guadarrame istaknuo se još jedan odličan zapovjednik, koji nije bio pripadnik 'Pete pukovnije', ali je pokazao izuzetnu hrabrost i umijeće vođenja', bio je to Valentin Gonzalez konspirativnog imena 'El Campesino' (seljak) poznat po svojoj bradi, velikoj tjelesnoj snazi i hirovitosti. El Campesino pokazao se kao vrstan gerilac, ali kasnije na višim dužnostima zapovjednika brigade i divizije neće se baš dobro snalaziti. Ipak najglasovitiji događaj iz toga doba prvih bitaka bila je opsada utvrde Alcazar u gradu Toledo. Kada su Republikanci okružili utvrdu, Nacionalisti su se zabarikadirali i nisu popuštali. General Riquelme telefonski je zatražio od zapovjednika utvrde pukovnika Moscardoua da se preda jer će u protivnom strijeljati njegova sina koji je zarobljen. Kada je general dao telefon sinu pukovnika Moscardoua u namjeri da ovaj potvrdi da je zarobljen, te nagovori oca da se preda. Razgovor između oca i sina bio je izuzetno kratak i postao simbol junaštva svim nacionalističkim vojnicima, a tekao je otprilike ovako: 'Sine što se događa?' – upitao je pukovnik Moscardou. 'Ništa, kažu da će me strijeljati ako se Alcazar ne preda.' – odgovorio je sin. 'Ako je tako, sine moj, preporuči svoju dušu bogu, klikni 'Živjela Španjolska' i umri kao junak! Zbogom sine, šaljem ti posljednji poljubac.' 'Zbogom oče i ja tebi šaljem posljednji poljubac.' Kada je general ponovno preuzeo telefonsku slušalicu, pukovnik mu je samo hladno odvratio: 'Alcazar se nikada neće predati! Ne treba nama nikakav rok za predaju.' Pukovnik je spustio slušalicu i prekinuo razgovor. Mladi Moscardou nije bio odmah strijeljan, već se to dogodilo puno kasnije, a utvrda Alcazar nije se predala. Branitelji utvrde jeli su samo kruh i meso konja (kojih je početkom opsade u utvrdi bilo 177), nisu se predali i ustrajali su u svojim uvjerenjima. Tako je utvrda Alcazar i otpor nacionalističkih vojnika zabarikadiranih u njoj postala simbolom herojstva. Druge takve, slične utvrde ili nacionalističke vojarne nisu bile te sreće. Tako se vojarna Loyola u San Sebastianu predala Baskima, a Civilna straža u Albaceteu svladana je nakon nekoliko dana, vojarnu u Valenciju republikanski vojnici zauzeli su u jednom silovitom naletu. Time su točke otpora nacionalističkih postrojbi na području Republike sada ostali samo Alcazar u Toledu, grad Oviedo, vojarna Simancas u gradu Gijonu i još dva manja mjesta u Andaluziji. Crta razgraničenja sada je izgledala malo drugačije. Iz Maroka pristigli regulari i legionari pod zapovjedništvom generala Queipa de Llana, iako malobrojni, proširili su područje pod nadzorom nacionalista. Cijelo područje južne obale i Huelva do portugalske granice palo je u ruke nacionalističkim postrojbama. Nakon usiljenih hodnji, u ruke, napadajnih kolona Nacionalista palo je i područje između Seville, Cadiza i Algecirasa, te područje između Seville i Cordobe. To područje sada je izgledalo poput 'rak rane' usred Područja koje su nadzirali Republikanci na revolucionarnom jugu Španjolske.

subota, 07.04.2007.

Španjolski građanski rat

Prve žestoke bitke u klancima Somosierre i Alto de Leon

U središnjoj Španjolskoj, istodobno, odvijala pak se prava drama, pred nastupajućim Nacionalističkim postrojbama Republiku su branile mnogobrojne postrojbe ustrojene na brzinu od ostataka nekadašnjih regularnih postrojbi vojske. Sve te postrojbe bilo je izuzetno teško organizirati i nadzirati. Formalno mnogi školovani časnici ostali su vjerni Republici, ali bilo je i onih koji su sebe smatrali neutralcima. Dio tih časnika ostao je odan Republici samo poradi toga jer su se zatekli na području koji je nadzirala Republika, dio pak od njih postali su ljevičari i revolucionari (socijalisti, komunisti, anarhisti), a neki pak su smatrali da moraju ostati lojalni samo zbog toga što su položili prisegu. Bilo kako da bilo, politizacija vojske uzela je svoj danak, zarazila tu jedinu organiziranu snagu i time potpuno rastrojila vojsku. General Riquelme, zapovjednik svih madridskih postrojbi, pokušao je sebi podrediti sve sindikalne milicijske odrede, pa je za zapovjednika tih odreda postavio djelatne časnike. Istodobno braća Galan, Francisco i Jose Maria, oba u činu poručnika, poveli su svoje odrede na sjever prema klancu Somosierra, a njima su se pridružili odredi CNT koje su vodili Cipriano Mera i Teodoro Mora. Druga velika snaga Republikanaca krenula je prema klancu Alto de Leon u namjeri da odsječe grad Avila od klanca koji su zauzeli Nacionalisti, a zapovijedao im je pukovnik Mangada koji je od prije bio zakleti ljevičar. Te postrojbe kojima je zapovijedao pukovnik Mangada zauzele su madridske pueble koji su se priključili Nacionalistima. Ipak, pukovnika Mangada koliko god se sam hvalio svojim junaštvom, za Athumanunha i nije baš bio toliki junak, jer na samo 30-tak km od klanca u kojima su bile Nacionalističke postrojbe, pukovnik Mangada zaustavio je svoje postrojbe ne želeći izgubiti kontakt s Madridom. To što je povijest bitaka zapamtila da je pukovnik Mangada propustio izuzetno povoljnu priliku da zauzme grad svete Terezije, on sam je kasnije želio umanjiti time da mu se svetica osobno ukazala i prevarila ga da je grad Avila pun naoružanih nacionalističkih vojnika. Ipak, pohod do Avile pukovniku Mangadi donio je čin generala, a njegovi vojnici na rukama su ga unijeli ovjenčanog slavom u Madrid. Tako se pukovnik Mangada ovjenčao slavom porazivši na svojoj hodnji slabe nacionalističke snage koje je izuzetno loše organizirao i vodio nacionalistički bojnik Lisardo Daval, koji je po Athumanunhu i najzaslužniji za veliku slavu koju je doživio pukovnik Mangada, a nije ju niti zaslužio. Pravu slavu zaslužili su i pokazali pravo junaštvo, te herojstvo zapravo oni koji su se izuzetno žestoko tukli za klance Somosierre i Alto de Leon, a bile su to i prve teške i žestoke, prave vojničke, bitke Španjolskog građanskog rata. U tim bitkama Republikanci su doista morali biti jači, iako su obije strane imale približno istu brojčano stanje u ljudstvu. No, republikanske postrojbe imale su pravu vatrenu potporu tri topničke pukovnije i bolju logističku opskrbu poradi blizine Madrida, a raspolagali su i s više naoružanja i streljiva od nacionalističkih postrojbi. Na kraju zrakoplovstvo Republikanaca imalo je svu nadmoć u zraku. No, stalne nesuglasice između Republikanskih političara i časnika ponekad su znale stvoriti vrlo rizične i opasne situacije. Tako su se jednom prilikom posvađali anarhistički zapovjednici s dužnosnicima vlade Republike i svojevoljno napustili položaje s kojih su čuvali spremnike pitke vode za cijeli Madrid. Da su kojim slučajem to saznali Nacionalisti bilo bi tu svega, no, ponekad i sreća ima veoma važnu ulogu. U tim prvim bitkama obije strane strijeljale su zarobljenike. U Aragonu republikanski zrakoplovi lovci nisu imali koga napasti, jer Nacionalisti nisu imali zrakoplove lovce. S druge pak strane republikanskim je postrojbama kronično nedostajalo zrakoplova bombardera koji bi iz zraka pružili potporu vojnicima na zemlji. Totalna nespremnost i slabost nacionalističkog zrakoplovstva gotovo da je demoralizirala i dovodila do granica ludila nacionalističke vojnike koji su trpjeli strašne gubitke iz zraka. Koliko je vojnika tih dana u tim bitkama poginulo nikada se nije točno utvrdilo, jer nikada se nije točno ni utvrdio broj vojnika koji su zapodjenuli bitke. Athumanunh na svoju ruku procjenjuje da ih je moglo biti oko 5000, a to zaključuje po velikom broju poginulih časnika (Ako je poginuo poručnik – poginulo je i 30 vojnika, ako je poginuo satnik - poginulo je tri poručnika i 90 vojnika, ako je poginuo bojnik – poginulo je i tri satnika, devet poručnika i 300 vojnika itd. No, to su samo grubi Athumanunhovi izračuni koji doista ne moraju biti točni, ali su ipak približni.) Drugi presudni čimbenik velikom broju poginulih bio je i taj što su se mnogi pripadnici milicijskih odreda sasvim bespotrebno, a u pomanjkanju vojničkih znanja i vještina nepotrebno izlagali pogibiji. Athumanunh to naziva – naivna hrabrost. Treći čimbenik velikih gubitaka i totalnog nereda je to što su Republikanci o svakoj odluci zapovjednika tražili glasanje svih pripadnika postrojbe. Po Athumanunhu to je skroz na skroz suludo – odluku može donijeti, donosi i za nju odgovara samo zapovjednik, svi mogu predlagati, ali odlučuje samo jedan – ZAPOVJEDNIK. Nakon zapovjednikove odluke svi su obvezatni i dužni, ako su vojnici, pokoriti se toj odluci, ma kakova ona bila.

petak, 06.04.2007.

Španjolski građanski rat

Bitke Španjolskog građanskog rata

Nadnevka 22SRP1936 već se moglo govoriti o početku Španjolskog građanskog rata u Španjolskoj, a ne više o pobuni, ili o otporu pobuni. Zanos pobjede (poraza) posvuda je iznenada splasnuo, a pojavio se strah da će oni drugi, bilo lijevo, ili desno, pobunjenici, ili Republikanci jedni drugima pokvariti slavlje. Republikanci su ustrojili vojsku Republike od sindikalnih milicija, Civilne i Jurišne straže, te ostataka regularne vojske, a Nacionalisti (pobunjenici) ustrojavali su kolone za napad na Madrid po uzoru iz bitaka u Maroku. Već 19. srpnja general Mola uputio je svog pobočnika, Andalužanina pukovnika Garciju Escameza s 1000 vojnika, dvije satnije regulara i jedna satnija falangista, prema jugu u pomoć Guadalajari. U ovom naumu bi i uspio da pukovnik Escamez nije zastao u Logronu. Nacionalistički general Mola imao je na raspolaganju dostatan broj vojnika, vozila i goriva, ali mu je kronično manjkalo streljiva. Na samo tridesetak kilometara od grada Guadalajara pukovnik Escamez, izvješten od svojih izvidnika da je grad u rukama Republikanaca, odjednom je stao i povukao se na sjever klanca Somosierra (na Athumanunhovoj sličici označeno crvenom brojkom 1). Iz Valladolida, sjeverozapadno od Madrida, kretala se još jedna nacionalistička napadajna kolona ustrojena također od vojnika i falangista, a brojila je oko 300-tinjak ljudi kojima je zapovijedao pukovnik Sarradora, ali kako je klanac Alto de Leon već zauzeo jedan republikanski milicijski odred i ta nacionalistička kolona stala je (na Athumanunhovoj sličici označeno crvenom brojkom 2). Nacionalisti su odmah uvidjeli da su oba klanca izuzetno značajna za obranu Madrida, pa su tijekom bitaka od 22. do 25. srpnja izbacili republikanske snage iz njih i čvrsto ih zaposjeli. No, dalje od tih klanaca Nacionalisti nisu mogli jer im je ponestalo streljiva. Nakon toga iz Pamplone general Mola poslao je još tri kolone prema Baskiji kojima su zapovijedali pukovnici Beorlegui, Latorre i Cayuela, a brojile su ukupno 3430 vojnika. Iz Pamplone u Zaragozu stiglo je oko 1500 karlista, ali sada se iz Barcelone prema Zaragozi uputilo oko 20 000 vojnika Republikanaca. Tako je prvu republikansku kolonu koja je krenula na Zaragozu vodio anarhist Durruti, a savjetnici su mu bili bojnik Perez Farras i vodnik (odgovara rangu desetnika u HV – po Athumanunhu) Jose Manzana. No, nakon samo dva sata od Barcelone Durruti se sjetio da je u bitku krenuo bez temeljne opskrbe (hrana, voda i streljivo). Istodobno su krenule i kolona PSUC koja je brojila oko 1500 vojnika, te kolona POUM koja je brojila oko 2000 vojnika. Na samom jugu bila je mješovita kolona gdje su najbrojniji bili anarhisti. Te Republikanske kolone stalno su brojčano narastale, pa je tako početkom kolovoza Durrutijeva kolona brojila oko 6000 vojnika, te se opasno približila Zaragozi koju su držali Nacionalisti. No, pukovnik Villalba, koji je službeno bio zapovjednik svih republikanskih kolona zaustavio je napredovanje Durrutijeve kolone bojeći se da ne bude odsječen od ostataka republikanskih kolona koje su se kretale nešto sporije. Bila je to 'skroz na skroz' pogrešna odluka republikanskog zapovjednika, jer je Zaragozu tog trenutka branilo svega 10 000 nacionalističkih vojnika, a republikanskih je bilo dva puta više i bili su bolje naoružani i opremljeni. No, tko zna, Zaragozu je branila 5. divizija regularne vojske koja je ostala kompaktna i prešla na stranu Nacionalista, dok je 4. divizija regularne vojske koja je stala na stranu republikanaca bila izuzetno krnjeg sastava. Na kraju krajeva anarhistički vojnici nisu bili vični vojnoj stezi, uopće nisu imali pojma o vojnoj taktici, o topografiji, kao i o potrebi organiziranosti tijekom provedbe napada. Na suprotnoj, nacionalističkoj strani bili su časnici koji su držali do vojne stege. No, na kraju se sve samo svelo na to da je jedan usamljeni republikanski zrakoplov bombarder izbacio bombu koja nije eksplodirala, ali je pogodila i srušila kip Djevice zaštitnice Zaragoze. Bila je to uvreda Nacionalistima koji su taj kip proglasili svojom glavnom zapovjednicom obrane. Još nekoliko zrakoplova Republikanaca tipa 'Fokker', 'Nieuport' i 'Breguet' u zraku se susrelo s istim tipovima zrakoplova Nacionalista, ali nije došlo do neke značajnije bitke koja bi utjecala na sam ishod.

četvrtak, 05.04.2007.

Španjolski građanski rat

Činovi zrakoplovaca Republikanaca

Na Athumanunhovoj sličici redom su prikazani i crvenim brojkama označeni zrakoplovni činovi koje su republikanski piloti nosili na rukavima odora: 1 – Alférez, 2 - Teniente Pilotos, 3 - Capitan, 4 - Comandante (zapovjednik eskadrile), 5 - Teniente Coronel, 6 – Coronel i 7 – General.

nedjelja, 01.04.2007.

Španjolski građanski rat

Mornarički činovi Republikanaca

Na Athumanunhovoj sličici redom su prikazani i crvenim brojkama označeni mornarički činovi: 1 – Alferez de Fragata, 2 - Alferez de Navio, 3 - Teniente de Navio, 4 - Capitan de Corbeta, 5 - Capitan de Fragata, 6 - Capitan de Navío i 7 – Vicealmirante.

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!