Ustrojavanje prvih Republikanskih postrojbi – Peta pukovnija
Poput milicijskih odreda koji su krenuli iz Barcelone i madridski milicijski odredi, koji su brojili oko 40 000 ljudi pod oružjem, ustrojavali su na samom početku napadajne kolone od 300 vojnika. Sve te republikanske kolone uzimale su nazive po nekadašnjim revolucijama ('Pariška komuna', 'Oktobar broj 1' …), ali i imena svojih političkih vođa ('La pasionaria' …), pa zatim sukladno svojoj snazi i elitnosti nazive poput 'Čelična bojna', 'Željezna satnija' … Najpoznatija i najčuvenija, koja se iskazala tijekom bitaka u klancima Sierre de Guadarrame, bila je postrojba Komunističke partije nazvana 'Peta pukovnija'. Jezgro su joj činili milicijski odredi MAOC. Krajem srpnja i početkom kolovoza brojčano stanje te pukovnije bilo je oko 1000 vojnika, a raspolagala je i vlastitim pričuvama, doknadnim materijalom, imala je dobro organiziranu opskrbu i topništvo. Po uzoru na postrojbe Crvene armije i u 'Petu pukovniju' uveden je sustav političkih komesara koji su imali zadaću motivirati i objašnjavati vojnicima ideje i ciljeve za koje se treba boriti. Svaku zapovijed pored zapovjednika morao je supotpisati i politički komesar, no, to se uglavnom nije poštivalo. Prvi zapovjednik 'Pete pukovnije' bio je mladi komunist Enrique Castro Delgado, a politkomesari bili su Cadiz Daniel Ortega i talijanski komunist Vittorio Vidali s konspirativnim nazivom 'Carlos Contreras'. Vidali je bio vrlo snalažljiv i neumoljiv, pravi profesionalni revolucionar, pa je tako uvijek dao strijeljati kukavice, ali je i pukovniju uvježbao da se kreče vojničkim korakom uz pratnju glazbe. U 'Petoj pukovniji' izrasli su kasnije slavni zapovjednici poput Enriquea Listera, radnika u kamenolomu i Juan Modesto šumski radnik drvosječa. Zaslužni za vojničku obuku 'Pete pukovnije' bili su portugalski satnici Oliviera i Sanchez konspirativnog (tajnog) imena 'satnik Benito'. U bitkama za klance Sierre de Guadarrame istaknuo se još jedan odličan zapovjednik, koji nije bio pripadnik 'Pete pukovnije', ali je pokazao izuzetnu hrabrost i umijeće vođenja', bio je to Valentin Gonzalez konspirativnog imena 'El Campesino' (seljak) poznat po svojoj bradi, velikoj tjelesnoj snazi i hirovitosti. El Campesino pokazao se kao vrstan gerilac, ali kasnije na višim dužnostima zapovjednika brigade i divizije neće se baš dobro snalaziti. Ipak najglasovitiji događaj iz toga doba prvih bitaka bila je opsada utvrde Alcazar u gradu Toledo. Kada su Republikanci okružili utvrdu, Nacionalisti su se zabarikadirali i nisu popuštali. General Riquelme telefonski je zatražio od zapovjednika utvrde pukovnika Moscardoua da se preda jer će u protivnom strijeljati njegova sina koji je zarobljen. Kada je general dao telefon sinu pukovnika Moscardoua u namjeri da ovaj potvrdi da je zarobljen, te nagovori oca da se preda. Razgovor između oca i sina bio je izuzetno kratak i postao simbol junaštva svim nacionalističkim vojnicima, a tekao je otprilike ovako: 'Sine što se događa?' – upitao je pukovnik Moscardou. 'Ništa, kažu da će me strijeljati ako se Alcazar ne preda.' – odgovorio je sin. 'Ako je tako, sine moj, preporuči svoju dušu bogu, klikni 'Živjela Španjolska' i umri kao junak! Zbogom sine, šaljem ti posljednji poljubac.' 'Zbogom oče i ja tebi šaljem posljednji poljubac.' Kada je general ponovno preuzeo telefonsku slušalicu, pukovnik mu je samo hladno odvratio: 'Alcazar se nikada neće predati! Ne treba nama nikakav rok za predaju.' Pukovnik je spustio slušalicu i prekinuo razgovor. Mladi Moscardou nije bio odmah strijeljan, već se to dogodilo puno kasnije, a utvrda Alcazar nije se predala. Branitelji utvrde jeli su samo kruh i meso konja (kojih je početkom opsade u utvrdi bilo 177), nisu se predali i ustrajali su u svojim uvjerenjima. Tako je utvrda Alcazar i otpor nacionalističkih vojnika zabarikadiranih u njoj postala simbolom herojstva. Druge takve, slične utvrde ili nacionalističke vojarne nisu bile te sreće. Tako se vojarna Loyola u San Sebastianu predala Baskima, a Civilna straža u Albaceteu svladana je nakon nekoliko dana, vojarnu u Valenciju republikanski vojnici zauzeli su u jednom silovitom naletu. Time su točke otpora nacionalističkih postrojbi na području Republike sada ostali samo Alcazar u Toledu, grad Oviedo, vojarna Simancas u gradu Gijonu i još dva manja mjesta u Andaluziji. Crta razgraničenja sada je izgledala malo drugačije. Iz Maroka pristigli regulari i legionari pod zapovjedništvom generala Queipa de Llana, iako malobrojni, proširili su područje pod nadzorom nacionalista. Cijelo područje južne obale i Huelva do portugalske granice palo je u ruke nacionalističkim postrojbama. Nakon usiljenih hodnji, u ruke, napadajnih kolona Nacionalista palo je i područje između Seville, Cadiza i Algecirasa, te područje između Seville i Cordobe. To područje sada je izgledalo poput 'rak rane' usred Područja koje su nadzirali Republikanci na revolucionarnom jugu Španjolske.
Post je objavljen 08.04.2007. u 14:58 sati.