Granada i okolni gradovi bili su još uvijek okruženi, ali se pomoć već nazirala i samo što im nije stiglo pojačanje. Crta bojišnice između Madrida i Barcelona, najvećih Republikanskih gradova, nije baš bila sasvim jasna i sigurna. Republikanske postrojbe koje su zauzele Alcalu i Guadalajaru krenule su na katedralski grad Sigüenzu, ali su morale stati jer im je ponestalo streljiva. Jedna je republikanska kolona krenula u napad na glavni pobunjenički grad u Aragonu, grad Teruel, ali čim je trebalo doći do bitke odredi Civilne straže izdajom su prešli na stranu Nacionalista. Iako su okružili grad Teruel, Republikanci ga oslabljeni brojčano ipak nisu mogli zauzeti. Velika zvjerstva na tom području počinili su pripadnici 'Željezne bojne', uglavnom robijaši kriminalci pušteni iz Valencije, odnosno iz kaznionice San Miguel de los Reyes. Oni su se nemilice obračunavali sa zemljoposjednicima, te su njihova dobra dijelili seljacima bezzemljašima. Rat se sada već potpuno rasplamsao, ali i krenuo sasvim drugim tijekom nego što su to mnogi očekivali. Naime rat je poprimio odlike građanskog rata, rata koji je gori od samoga rata, rata u kojem su se očevi borili na jednoj strani, a sinovi na drugoj, jedan brat na jednoj drugi na drugoj suprotnoj strani. Athumanunh će pokušati pobrojiti samo neke primjere: General Pozas zapovjednik Civilne straže Republike imao je brata koji je bio pobočnik nacionalističkom generalu Moli, pukovnik Romero Bassart, koji je kasnije preuzeo obranu utvrde Alcazar od pukovnika Moscardoua, imao je brata koji je bio pukovnik milicijskog odreda Malage. Zapovjednik Republikanske flote admiral Buiz imao je brata zapovjednika jedne legionarske satnije koji je poginuo tijekom borbi u Andaluziji. General Hidalgo de Cisneros zapovjednik republikanskog zrakoplovstva imao je također brata vrlo bliskog suradnika generala Franca. Od petero braće Perez Salas četiri su se borila na strani Republikanaca, a najmlađi peti bio je na strani karlista u koloni Beorleguija. Sam general Franco dao je strijeljati svog bratića … Athumanunh više ne treba nastavljati ovaj niz jer on bi bio doista izuzetno dug i beskrajan. Gotovo svaka obitelj u tadašnjoj Španjolskoj imala je nekoga na suprotnoj strani. Te 1936. godine pod oružjem je bilo preko 100 000 ljudi u Španjolskoj i još oko 30 000 ljudi u Španjolskom Maroku, a tomu treba dodati još 33 000 stalnih pripadnika Civilne straže, 14 000 karabinjera i 18 000 pripadnika Jurišne straže. Nadalje, tu treba dodati 66 000 stalnih vojnika od kojih je 34 000 bilo na strani Republikanaca, a 32 000 na strani Nacionalista. Afrička armija brojila je tada oko 30 000 vojnika koji su svi stali na stranu Nacionalista. Od pripadnika zračnih snaga oko 3000 stalo je na stranu Republikanaca, a oko 2000 na stranu Nacionalista. U ratnoj mornarici 13 000 mornara stalo je na stranu Republike, a 7000 na stranu Nacionalista. Od oružja Španjolska je tada imalo oko 500 000 pušaka i još toliko drugog (strojnice, puškostrojnice, automati, pištolji …) vatrenog oružja. Puške su uglavnom bile tipa 'Mauzer' M1893, automatske puške kojih je bilo oko 3000 bile su tipa 'Trapote', a strojnica je bilo oko 1650 tipa 'Hotchkis'. Od topničkog oružja bilo je oko 1000 komada raznih kalibara (topovi od 70 do 150 mm, a haubice od 105 do 155 mm), ali gotovo sve zastarjeli modeli. Tenkova je bilo svega 20, zrakoplova oko 400 od koji 100 civilnih. Ispravnih je bilo oko 50 lovaca, 100 izvidničkih i oko 30 lakih bombardera, dok su ostali bili gotovo neuporabljivi i bojno nesposobni. Tipovi zrakoplova bili su slijedeći: Breguet XIX, Fokker, De Havilland Dragon, Douglas DC 2, Dornier Wal. Bojni brod Jaime I bio je na strani Republike kao i krstarice Libertad, Miguel de Cervantes i Mendez Nunez, te razarači njih oko 20-tak i oko 12-tak podmornica. Nacionalisti su imali bojni brod Espana, krstarice Republika, Almirante Cervera i razarač El Velasco, 5 topovnjača, 2 podmornice i nekoliko brodova obalske straže. Kasnije će Republikancima pripasti i tek dovršene moderne krstarice Canarias i Belares, te još dva minopolagača. Republikanci su imali još oko 1000 civilnih brodova koji su se uz manje preinake lako mogli uporabiti i kao ratni brodovi, ali na strani Republike bilo je samo dva admirala od njih devetnaest, dva kapetana bojnog broda od njih trideset i jednog, sedam kapetana fregate od njih šezdeset i pet, te samo trinaest kapetana korvete od njih sto dvadeset i osam. Taj kronični nedostatak časničkog kadra u mornarici bit će ključan u kasnijim pasivnim udjelima mornarice u bitkama. Sve to, u takvoj situaciji, oba protivnika, kako Republikanci, tako i Nacionalisti, okrenut će se prema vanjskim saveznicima i zatražiti pomoć u ratnom i doknadnom materijalu. Republika prema SSSR-u, a Nacionalisti prema Njemačkoj i Italiji. Kada pak se umiješaju oni, bitke će poprimiti još žešći i tragičniji pogibeljniji karakter.
Post je objavljen 09.04.2007. u 21:14 sati.