Prve žestoke bitke u klancima Somosierre i Alto de Leon
U središnjoj Španjolskoj, istodobno, odvijala pak se prava drama, pred nastupajućim Nacionalističkim postrojbama Republiku su branile mnogobrojne postrojbe ustrojene na brzinu od ostataka nekadašnjih regularnih postrojbi vojske. Sve te postrojbe bilo je izuzetno teško organizirati i nadzirati. Formalno mnogi školovani časnici ostali su vjerni Republici, ali bilo je i onih koji su sebe smatrali neutralcima. Dio tih časnika ostao je odan Republici samo poradi toga jer su se zatekli na području koji je nadzirala Republika, dio pak od njih postali su ljevičari i revolucionari (socijalisti, komunisti, anarhisti), a neki pak su smatrali da moraju ostati lojalni samo zbog toga što su položili prisegu. Bilo kako da bilo, politizacija vojske uzela je svoj danak, zarazila tu jedinu organiziranu snagu i time potpuno rastrojila vojsku. General Riquelme, zapovjednik svih madridskih postrojbi, pokušao je sebi podrediti sve sindikalne milicijske odrede, pa je za zapovjednika tih odreda postavio djelatne časnike. Istodobno braća Galan, Francisco i Jose Maria, oba u činu poručnika, poveli su svoje odrede na sjever prema klancu Somosierra, a njima su se pridružili odredi CNT koje su vodili Cipriano Mera i Teodoro Mora. Druga velika snaga Republikanaca krenula je prema klancu Alto de Leon u namjeri da odsječe grad Avila od klanca koji su zauzeli Nacionalisti, a zapovijedao im je pukovnik Mangada koji je od prije bio zakleti ljevičar. Te postrojbe kojima je zapovijedao pukovnik Mangada zauzele su madridske pueble koji su se priključili Nacionalistima. Ipak, pukovnika Mangada koliko god se sam hvalio svojim junaštvom, za Athumanunha i nije baš bio toliki junak, jer na samo 30-tak km od klanca u kojima su bile Nacionalističke postrojbe, pukovnik Mangada zaustavio je svoje postrojbe ne želeći izgubiti kontakt s Madridom. To što je povijest bitaka zapamtila da je pukovnik Mangada propustio izuzetno povoljnu priliku da zauzme grad svete Terezije, on sam je kasnije želio umanjiti time da mu se svetica osobno ukazala i prevarila ga da je grad Avila pun naoružanih nacionalističkih vojnika. Ipak, pohod do Avile pukovniku Mangadi donio je čin generala, a njegovi vojnici na rukama su ga unijeli ovjenčanog slavom u Madrid. Tako se pukovnik Mangada ovjenčao slavom porazivši na svojoj hodnji slabe nacionalističke snage koje je izuzetno loše organizirao i vodio nacionalistički bojnik Lisardo Daval, koji je po Athumanunhu i najzaslužniji za veliku slavu koju je doživio pukovnik Mangada, a nije ju niti zaslužio. Pravu slavu zaslužili su i pokazali pravo junaštvo, te herojstvo zapravo oni koji su se izuzetno žestoko tukli za klance Somosierre i Alto de Leon, a bile su to i prve teške i žestoke, prave vojničke, bitke Španjolskog građanskog rata. U tim bitkama Republikanci su doista morali biti jači, iako su obije strane imale približno istu brojčano stanje u ljudstvu. No, republikanske postrojbe imale su pravu vatrenu potporu tri topničke pukovnije i bolju logističku opskrbu poradi blizine Madrida, a raspolagali su i s više naoružanja i streljiva od nacionalističkih postrojbi. Na kraju zrakoplovstvo Republikanaca imalo je svu nadmoć u zraku. No, stalne nesuglasice između Republikanskih političara i časnika ponekad su znale stvoriti vrlo rizične i opasne situacije. Tako su se jednom prilikom posvađali anarhistički zapovjednici s dužnosnicima vlade Republike i svojevoljno napustili položaje s kojih su čuvali spremnike pitke vode za cijeli Madrid. Da su kojim slučajem to saznali Nacionalisti bilo bi tu svega, no, ponekad i sreća ima veoma važnu ulogu. U tim prvim bitkama obije strane strijeljale su zarobljenike. U Aragonu republikanski zrakoplovi lovci nisu imali koga napasti, jer Nacionalisti nisu imali zrakoplove lovce. S druge pak strane republikanskim je postrojbama kronično nedostajalo zrakoplova bombardera koji bi iz zraka pružili potporu vojnicima na zemlji. Totalna nespremnost i slabost nacionalističkog zrakoplovstva gotovo da je demoralizirala i dovodila do granica ludila nacionalističke vojnike koji su trpjeli strašne gubitke iz zraka. Koliko je vojnika tih dana u tim bitkama poginulo nikada se nije točno utvrdilo, jer nikada se nije točno ni utvrdio broj vojnika koji su zapodjenuli bitke. Athumanunh na svoju ruku procjenjuje da ih je moglo biti oko 5000, a to zaključuje po velikom broju poginulih časnika (Ako je poginuo poručnik – poginulo je i 30 vojnika, ako je poginuo satnik - poginulo je tri poručnika i 90 vojnika, ako je poginuo bojnik – poginulo je i tri satnika, devet poručnika i 300 vojnika itd. No, to su samo grubi Athumanunhovi izračuni koji doista ne moraju biti točni, ali su ipak približni.) Drugi presudni čimbenik velikom broju poginulih bio je i taj što su se mnogi pripadnici milicijskih odreda sasvim bespotrebno, a u pomanjkanju vojničkih znanja i vještina nepotrebno izlagali pogibiji. Athumanunh to naziva – naivna hrabrost. Treći čimbenik velikih gubitaka i totalnog nereda je to što su Republikanci o svakoj odluci zapovjednika tražili glasanje svih pripadnika postrojbe. Po Athumanunhu to je skroz na skroz suludo – odluku može donijeti, donosi i za nju odgovara samo zapovjednik, svi mogu predlagati, ali odlučuje samo jedan – ZAPOVJEDNIK. Nakon zapovjednikove odluke svi su obvezatni i dužni, ako su vojnici, pokoriti se toj odluci, ma kakova ona bila.
Post je objavljen 07.04.2007. u 21:01 sati.