Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

petak, 30.12.2005.

nastavak

Tijek djelovanja u Grčkoj – 06. travanj do 01. svibnja 1941. godine

Istodobno s napadom na Jugoslaviju 06. travnja, njemačke postrojbe započele su operacije i u Grčkoj. Grčke granične postrojbe na samoj granici pružile su kratkotrajni, ali snažan otpor, a kasnije su se pod borbom povukle na utvrđene položaje Metaxosove crte. Iako su bile nadmoćnije njemačke postrojbe prvog dana nisu zabilježile veći uspjeh i značajnije rezultate, jer su grčke postrojbe obranile sve svoje položaje. Međutim padom maraka, 06. travnja situacija za grčke postrojbe nije bila dobra. Na zapadnim padinama planine Belasice njemačka 6. brdska divizija potisnula je jugoslavenske postrojbe dolinom Strumice, pa su njezine postrojbe bez problema upale u dolinu Butkovske rijeke. Istodobno prednji jurišni odredi njemačke 2. oklopne divizije nastupajući preko jugoslavenskih položaja izbijaju zapadno od Dojranskog jezera, a time je ugrožen cijeli grčki borbeni položaj na Metaxosovoj utvrđenoj crti. Ujutro 07. travnja uz snažnu topničku, tenkovsku i zrakoplovnu potporu njemačke postrojbe krenule su u napad, ali opet bez značajnijih uspjeha, jer nisu zauzele niti jedno zanačajnije utvrđenje Metaxosove crte. Grčke postrojbe u prva dva dana rata uspjele su zadržati svoje obrambene položaje istočno od Strume, ali situacija kod Dojranskog jezera postajala sve teža. Do 09. travnja grčke postrojbe hrabro i uporno su branile svoje položaje na Metaxosovoj crti istočno od planine Belasica, a baš tu je usmjeren glavni napad njemačkih postrojbi. Međutim, grčka Istočnomakedonska armija našla se u teškom položaju kada je njemačka 2. oklopna divizija 18. korpusa prešla jugoslavensko-grčku granicu, zaobišla lijevi bok grčkih postrojbi i 09. travnja u 0700 sati zauzela grad Solun. Odsječene grčke postrojbe istočno od rijeke Vardar predale su se istog dana oko 1300 sati. Slijedećih dana njemačke postrojbe napadaju grčko-britanske postrojbe u zapadnoj Makedoniji (ovo je grčka pokrajina Makedonija, da ne bi bilo zabune).Njemački 18. i 40. korpus imaju za cilj da brzim prodorima onemoguće povlačenje grčke vojske iz Albanije i organiziranje grčke nove crte obrane Olimp – Smolikas – grčko-albanska granica. Prethodnice ovih njemačkih korpusa 10 travnja zauzele su grad Florinu i tako ispunile zadaću kojom je onemogućena grčka obrana na Olimpu. Grčka Zapadnomakedonska i Epirska armija 07. travnja krenule su u napad prema Albaniji, ali su poradi dubokih njemačkih prodora morale od toga odustati. Nadnevka 13. travnja u napad je krenula 9. talijanska, a 14. travnja i 11. talijanska armija sa svojih položaja u Albaniji. Istodobno njemačke snage postupno su svladavale otpor grčko-britanskih postrojbi kod Olimpa i nastavile napad poradi izbijanja u Tesaliji. Do 21. travnja njemačko-talijanske postrojbe nastavile su koncentrirano nadirati u namjeri da okruže i rastroje grčko-britanske postrojbe koje su i dalje pružale otpor. Njemačko zrakoplovstvo snažno je bombardiralo pristaništa u Jonskom i Egejskom moru, a lovački zrakoplovi stalno su napadali grčko-britanske kolone. Nakon što su 19. travnja njemačke postrojbe izbile u Tesaliju i zauzele grad Larisu, a dijelom postrojbi nastavili prema Janjini s namjerom da presjeku odstupnicu grčkim snagama koje su još bile u Epiru. Englezi pak nimalo viteški, stanu povlačiti svoje postrojbe iz Grčke i tako na cjedilu ostavljati grčke vojnike. To je poljuljalo moral grčkim vojnicima i časnicima, ali su oni riješili da će nastaviti pružati otpor. Kako su Britanci odstupili noću 19. na 20. travnja prema Termopilima, za njima su prodirale njemačke postrojbe koje su bez problema zauzele gradove Volos, Farsalu i Lamiju, a u Epiru su njemačke snage izbile pred grad Janinu i tako ugrozile odstupanje grčkih postrojbi koje su se nevjerojatne sporo povlačile iz Albanije. Nakon što je u dogovoru sa zapovjednicima 1. i 2. korpusa, zapovjednik 3. korpusa Colakoglu, smijenio zapovjednika Epirske armije generala Drakosa, bez odobrenja Vrhovnog zapovjedništva Colakoglu je počeo pregovore s Nijemcima 21. travnja. Tako je 23. travnja u Solunu potpisana kapitulacija grčke vojske. Istog dana grčki kralj Georg II. i vlada napustili su Atenu i zrakoplovom pobjegli na otok Kretu. Nakon svega toga grčko Vrhovno zapovjedništvo koje nije željelo priznati kapitulaciju, prikupilo je manji broj lojalnih i odanih postrojbi i sve do 30. travnja te grčke postrojbe štitile su odstupnicu britanskim postrojbama koje su se ubrzano povlačile. Nijemci su 28. travnja zauzeli Atenu i zarobili oko 8000 britanskih vojnika s kompletnim naoružanjem i opremom. Slijedećeg dana je zauzet i Peloponez. Grčke postrojbe i dalje su pružale otpor i tako omogućile Britancima da se sve do 1. svibnja izvlače iz Grčke. Od 62 000 britanskih vojnika na otok Kretu uspjelo se izvući 53 000 vojnika, dok su istodobno Nijemci zauzeli sve otoke u Egejskom moru, a Talijani u Jonskom moru. Slabe grčke postrojbe bez potpore iz zraka, bez pomoći Britanaca i bez modernijeg naoružanja više nisu bile u stanju zaustaviti njemačke prodore. Prema britanskim izvorima Britanci su u grčkom ratu izgubili 11 840 vojnika, Nijemci 5 100 vojnika, a Talijani preko 100 000 vojnika (kod Talijana su uračunati i gubici tijekom 1940. godine iz grčko-talijanskog rata).

četvrtak, 29.12.2005.

nastavak

Tijek djelovanja u Jugoslaviji – 06. do 18. travanj 1941. godine

Noću 5. na 6. travanj njemačke postrojbe iznenada na prepad zauzele su Sipski kanal na Dunavu i tako onemogućile jugoslavenskoj riječnoj ratnoj flotili da izvrši planirano polaganje mina na Dunavu. U ranim jutarnjim satima 6. travnja njemačko zrakoplovstvo snažno je napalo zrakoplovne luke kod Skoplja, Kumanova, Niša, Zagreba, Brežica i Ljubljane, a zračnu luku kod Beograda napali su više puta uzastopno. U napadu je sudjelovalo 484 njemačkih zrakoplova bombardera i 250 lovačkih zrakoplova. Pored vojnih instalacija njemački bombarderi napali su i mnoga željeznička i cestovna postrojenja, te mnoge električne centrale i industrijska postrojenja. Iako je velika većina jugoslavenskih zrakoplova uništena na zemlji, neznatan broj je ipak uzletio i pružio hrabar, ali uzaludan otpor. Najsnažniji otpor pružala je jugoslavenska 36. skupina 5. lovačke pukovnije koja je oborila 4 njemačka lovca, a 6 lovačka pukovnija oborila je 10 njemačkih zrakoplova. No, obije pukovnije pretrpjele su katastrofalne gubitke i nakon trenutačnog otpora potpuno su izbačene iz borbe. Manje jugoslavenske bombarderske formacije poletjele su samoinicijativno i bombardirale ciljeve kod Sofije, Ćustendola, Temišvara, Arada, Skadra, okolina Graza i Beča. Njemačka 12. armija uz snažnu zračnu potporu brzo je lomila ionako slab otpor jugoslavenskih postrojbi, pa je već 7. travnja zauzela Skoplje, a do 11. travnja i cijelu Makedoniju. Time je ostvarena zamisao odsijecanja veza jugoslavenskih i grčkih postrojbi. Prvog dana napada njemačka 9. oklopna divizija naletjela je kod Stracina na doista snažan otpor Moravske divizije. Njemačka 2. oklopna divizija kod Strumice naišla je na dobro utvrđene položaje s kojih je Strumički odred otvorio snažnu zaprječnu paljbu. Uništeno je 14 njemačkih tenkova, a obrana je probijena tek kada su brdske njemačke postrojbe preko Belasice i Ograždena izvršile obuhvat Strumičkog odreda. Na albanskoj bojišnici 3. armija nije poduzela ofenzivu jer nikako nije mogla prikupiti i koncentrirati svoje postrojbe, a postrojbe 3. armijske oblasti pak su uzaludno pokušavale povratiti izgubljeno područje, pa su se na kraju počele povlačiti prema Kosovu. Brzi uspjeh njemačkih postrojbi u Makedoniji olakšao je napredovanje njemačkim postrojbama na drugim smjerovima. Tako je njemačka 1. oklopna skupina već 8. travnja poduzela napad na nišavskom smjeru. Tu joj je uz velike gubitke otpor pružala jugoslavenska Toplička divizija koja se na kraju morala uz gubitke povlačiti preko Pirota i Bele Palanke. Drinska divizija stigla je u pomoć Topličkoj, pa su zajednički organizirani obrambeni položaji oko grada Niša. U popodnevnim satima njemačka 11. oklopna divizija zauzela je Pirot i Belu Palanku, te slomila slabi otpor jugoslavenske 5. armije na Ploči, a potom zauzela i Niš 9. travnja. Nakon toga njemačka 11. oklopna divizija okrenula se prema Aleksincu sa svojim glavnim snagama, a pomoćnim prema Prokuplju. Nastupajući dolinom rijeke Morave njemačke postrojbe 13. travnja izbile su pred Beograd i tu se spojile s njemačkim postrojbama koje su nastupale iz smjera Rumunjske preko Banata prema Beogradu. Njemačka 2. armija od 6. do 9. travnja zauzela je Maribor, Koprivnicu i Viroviticu, a kako su sve postrojbe jugoslavenske 4. armije već bile u rasulu i potpuno rastrojene, bez borbe je zauzet grad Zagreb. Nadnevka 10. travnja sve postrojbe Jugoslavenske vojske bile su u teškom i kritičnom stanju. Postrojbe 3. armijske oblasti i 4. armije više nisu ni postojale, postrojbe 2. i 7. armije također su se počele osipati i raspadati, baš kao i postrojbe Primorske armijske oblasti, 5. armija bila je djelomično opkoljena, a djelomično je trpjela snažne pritiske s juga, 6. i 1. armija povlačile su se iz Vojvodine, a jedino 3. armija počela je napadom prema Albaniji, no, s mnogo manjim rezultatima nego što se očekivalo. Jugoslavenska Vrhovna komanda uopće nije imala uvid u nastalu situaciju, pa je izdala zapovijed da se sve postrojbe povuku i brane na crti Skadar-Prokletije-Kopaonik-Kragujevac-Beograd-Sava-Una, a 3. armija trebala je nastaviti napad prema Albaniji i zatvoriti smjerove koji su vodili s Kosova. Mađarske postrojbe 11. travnja prešle su u napad i bez većeg otpora zauzele Baranju i Bačku, a naknadno po odobrenju Nijemaca okupirale su Međimurje i Prekmurje. Napad talijanske 2. armije počeo je 11. travnja, te unatoč što joj je pružan otpor jugoslavenskih postrojbi, uspjela je samo dan kasnije zauzeti Ljubljanu. Zatim se bez većih otpora talijanska 2. armija uvukla u pozadinu jugoslavenskih postrojbi, te im tako omela odstupanje i zaposjedanje pričuvnih obrambenih položaja. Tijekom 14. do 18. travnja došlo je do potpunog rasipanja cijele jugoslavenske vojske na svim bojišnicama, pa je tako najveći broj postrojbi okružen i zarobljen. Jugoslavenska vlada noću 13. na 14. napustila je zemlju, a Vrhovna komanda ponudila je Nijemcima primirje koje oni nisu prihvatili, već su zatražili bezuvjetnu kapitulaciju. Nadnevka 15 travnja Bugarska je prekinula odnose s Jugoslavijom i njezine su postrojbe ušle u istočni dio Srbije i istočnu Makedoniju. Noću 17. travnja 10 hidrozrakoplova i nekoliko lovačkih zrakoplova preletjeli su iz Nikšića i Boke u Grčku. Dvije motorne tropiljarke otplovile su za Aleksandriju, a ostatak flote pao je u ruke Talijanima, osim razarača Zagreb kojeg su potopili njegovi poručnici bojnog broda i tom prilikom poginuli. Borbe su prestale 18. travnja do kada je zarobljeno 337 864 vojnika i dočasnika, te 6289 časnika JV. Međutim desna kolona Kosovske divizije nije znala za kapitulaciju, pa se nastavila boriti sve do 22. travnja. Iako je kapitulantski duh i defetizam višeg časničkog kadra bio i više nego očit i presudan u bitkama, nepravedno bi bilo ne spomenuti vojničku hrabrost nekolicine pilota koji su poletjeli samoinicijativno i pružali otpor u zraku, zatim hrabra obrana 1. protuoklopne satnije 46. dopunske pukovnije Moravske divizije, upornost graničara na albanskom graničnom odsjeku, 3. bojna 38. pukovnije Zetske divizije, 3. i 12. pukovnija topništva iz Topličke divizije, 47. pukovnija Vardarske divizije koja je zarobila oko 1200 talijanskih vojnika i časnika, pa121. protuoklopna satnija koja je njemačkoj 11. oklopnoj diviziji uništila 14 tenkova i 1. konjanička bojna Murske divizije koja je bila na taborovanju i ne znajući da je počeo rat kod Varaždina hrabro stala nasuprot njemačkim tenkovima.

srijeda, 28.12.2005.

nastavak

Jugoslavenski i Grčki planovi i priprave

Obrana Jugoslavije od napada predviđena je planom kodnog imena 'R-41', a temeljna ideja plana bila je slijedeća: obrana na svim crtama bojišnice, osim prema Albaniji gdje je trebalo osigurati napadnim djelovanjem vezu s grčkom vojskom i postrojbama britanskog Ekspedicijskog korpusa. Plan 'R-41' predviđao je i zauzimanje grada Zadra. Jugoslavenske armije bile su podijeljene po slijedećem: 3. grupa armija (3. armija, postrojbe 3. armijske oblasti i Ibarska divizija koja se nalazila u pričuvi) imala je zadaću poduzimanje napadnih djelovanja prema Albaniji s obrambenim djelovanjima prema Bugarskoj. Zatim 5. armija (ukupno 4. divizije i 2 odreda) imala je zadaću zadržavajućom obranom stvoriti uvjete za povlačenje postrojbi sa sjeverne i sjeverozapadne bojišnice prema jugu. Jugoslavenska 6. armija (ukupno 3 divizije i 5 odreda) imala je zadaću braniti bojišnicu prema Rumunjskoj i zadržavajućom obranom u sudjelovanju 1. armiji braniti Dunav zatvaranjem smjerova od Negotina prema Velikoj Moravi. Potom, 2. grupa armija (1. i 2. armija, 3 odreda i 7 pukovnija) imala je zadaću da brani bojišnicu od Begejskog kanala do Donjeg Miholjca i obranom po dubini stvoriti uvjete za povlačenje prema jugu. Postrojbe 1, grupe armija (4. i 7. armija, 1 odred, 10 pukovnija i bojna tenkova) imala je zadaću da brani bojišnicu prema Mađarskoj, Njemačkoj i Italiji od Donjeg Miholjca do Karlobaga. Pričuva 1. grupe armija (1. konjanička divizija, 4. samostalni topnički divizijun i 1. pješačka pukovnija) bili su raspoređeni oko grada Zagreba. Postrojbe Primorske armijske oblasti (jedna divizija, dva odreda i dva zapovjedništva grada) imale su zadaću obrane primorske bojišnice od Karlobaga do Budve, a Jadranska divizija trebala je zauzeti grad Zadar. Strategijsku pričuvu Vrhovne komande činile su Dinarska divizija u području Sarajeva, Lička divizija u području Modriče, Unska divizija u Području Stare Pazove, Cerska divizija i dvije satnije tenkova oko Mladenovca. Jugoslavensko zrakoplovstvo bilo je ustrojeno u četiri brigade i dvije samostalne operativne skupine s ukupno 315 zrakoplova i imalo je zadaću zračne potpore kopnenih postrojbi, te zaštitu raznih objekata od većeg značaja. Jugoslavenska ratna mornarica imala je zadaću pružiti potporu s mora Jadranskoj diviziji u napadu na Zadar, te polaganje mina na moru i Dunavu. Plan 'R-41' predvidio je i obranu granice s 16 posadnih graničnih pukovnija, te mobilizaciju još 28 pričuvnih pješačkih divizija, 3 pričuvne konjaničke divizije, 18 združenih odreda i 16 posadnih pukovnija, a ukupno bi to bilo oko 1 200 000 vojnika u operativnoj i oko 500 000 vojnika u pričuvnoj vojsci. Međutim do napada uspjelo se mobilizirati samo 11 nekompletnih divizija. Pregovori s Grčkom i postrojbama britanskog Ekspedicijskog korpusa nisu polučili nikakve konkretne rezultate i planove. Grčki ratni plan predviđao je uporabu 15 divizija s napadnim djelovanjima prema Albaniji i zadržavajućom obranom na crti bojišnice Olimp-Karakamen-Kajmakčelan na kojoj se brani zaleđe Metaxosove utvrđene crte. Na dan napad grčka je vojska izvela planirana rušenja cestovne infrastrukture (ceste, pruge, mostovi, propusti)

utorak, 27.12.2005.

Bitke II. Svjetskog rata

Njemački i Talijanski planovi i priprave

Već prije razrađene planove kodnog naziva 'Marita' (Napad na Grčku) i 'Barbarosa' (Napad na Sovjetski Savez) Hitler je 27. ožujka 1941. proširio 'Direktivom br. 25' (Napad na Jugoslaviju). Tako je sada plan 'Marita' dobio dodatak 'Direktiva br. 25' te je takav prošireni plan predviđao istodobni napad njemačkih armija na Jugoslaviju i Grčku uz potporu i sudjelovanje talijanskih i mađarskih postrojbi, te rumunjskih i bugarskih postrojbi koje se su trebale angažirati u slučaju intervencije sovjetskih i turskih postrojbi. Tako je 'Direktivom br. 25' predviđeno da se poduzme koncentričan napad na Jugoslaviju s crte Rijeka – Graz i iz područja Sofije s glavnim smjerom prema Beogradu, a u namjeri da se Makedonija odsječe od ostatka Jugoslavije poradi prekida veza jugoslavenske i grčke vojske. To pak bi omogućilo uspostavu veze njemačkih postrojbi s talijanskim postrojbama u Albaniji i nastavak napada na Grčku. Za provedbu namjera iz 'Direktive br. 25' određene su njemačka 2. i 12. armija. Njemačka 12. armija (ukupno 19 divizija) raspoređena je bila u Rumunjskoj i Bugarskoj s temeljnom zadaćom da istodobno i iznenada prodre u Jugoslaviju. Dakle, postrojbe 40. motoriziranog korpusa dobile su zadaću da nastupaju preko Makedonije i presjeku cestovne komunikacije Jugoslavije i Grčke, izoliraju jugoslavenske postrojbe u Makedoniji pomoćnim snagama, a glavnim snagama nastave napad na Grčku. Istodobno njemački 18. i 30. korpus (ukupno 6 divizija) imali su zadaću da obuhvatom po krilima svladaju grčke utvrde na Metaxsasovoj utvrđenoj crti i zauzmu grad Solun. Njemačke snage iz područja Sofije i Temišvara imale su zadaću da napadaju smjerovima prema Beogradu. Pričuva 12. armije (ukupno 2 divizije) koncentrirana je na području Sofija – Dupnica. Njemačka 2. armija (ukupno 11 divizija) koncentrirana je na području Graz – Nađkaniža sa zadaćom da s te crte prodre u Jugoslaviju i nastavi napad prema Beogradu, ali prethodno da zauzme područje do Zagreba. Pričuva 2. armije (ukupno 7 divizija) rasporedila se oko Beča. Napade 2. i 12. njemačke armije iz zraka je podržavala njemačka 4. zrakoplovna flota (ukupno 1570 zrakoplova) sa zadaćom da čim prije uništi jugoslavensko zrakoplovstvo i tuče ciljeve (industrijska postrojenja, raskršća cestovnih i željezničkih komunikacija) u Beogradu i Skoplju te da pruža potporu postrojbama 2. i 12. armije. Sukladno 'Direktivi br. 25' i 'Mariti' Talijani su angažirali 2. 9. i 11. armiju. Talijanska 2. armija (ukupno 14 divizija) rasporedila se uzduž talijansko-jugoslavenske kopnene granice sa zadaćom da prvo na sebe veže jugoslavenske postrojbe, a potom izvrši proboj bojišnice te nastavi napad smjerom do crte Split – Jajce. Talijanska 9. armija koncentrirala je svojih osam divizija na albansko-jugoslavenskoj granici sa zadaćom da se zatvore svi smjerovi koji vode iz Jugoslavije u Albaniju, te da se zaštite bokovi i pozadina talijanskih postrojbi na crti bojišnice. Talijanska 11. armija također je bila razmještena u Albaniji, ali su njezine postrojbe bile okrenute prema granici s Grčkom. Potporu talijanskim postrojbama iz zraka pružale su talijanske 2. i 3. zrakoplovna eskadra (ukupno 666 borbenih zrakoplova). Talijanska ratna mornarica (3 razarača, naoružana pontonska platforma) pružale su potporu s mora postrojbama koje su nadirale prema Rijeci, a ostale snage talijanske ratne mornarice trebale su se upustiti u borbe s jugoslavenskim ratnim brodovima. Mađarska je angažirala jedan korpus s ciljam zauzimanja Baranje, Bačke, Međimurja i Prekomurja. Ukupno za napad na Jugoslaviju i Grčku angažirano je 81 divizija (34 njemačke, 44 talijanske i 3 mađarske) od čega 51 divizija na napad na Jugoslaviju (24 njemačke, 22 talijanske i 3 mađarske) uz potporu oko 2200 zrakoplova. Plan je predviđao napad nadnevka 6. travnja 1941. godine.

ponedjeljak, 26.12.2005.

nastavak

Bitka za Rijeku - Obuhvatni manevar 4. armije

Kako proboj kod Klane nije uspio, u opasnost je došao sam tempo napada 4. armije JA, bio je i upitan strategijski cilj (rijeka Soča). Odlučeno je da se Rijeka obuhvati sa sjevera i napad nastavi preko Mašuna i Ilirske Bistrice dalje prema Trstu. Tako su daljnjim napadima postrojbe 4. armije JA vezale njemačke postrojbe na crtama obrane oko Rijeke i istodobno provele obuhvatni manevar krilnim postrojbama. Nakon četiri dana teških borbi obuhvat 4. armije je uspio. Brzim prodorima postrojbi 20. divizije sa sjevera, 9. divizije s juga i 13. 19. i 26. divizije s fronta izvršen je dvostruki obuhvat postrojbi njemačkog 97. korpusa na bokovima. Dio postrojbi 4. armije nastavio je napad prema Trstu, a drugi dio spremao se za potpuno okruženje i uništenje njemačkog 97. korpusa kod Rijeke. Kako njemačka 118. divizija nije više mogla slomiti napad postrojbi 4. armije JA, pa je zapovjednik 97. korpusa odlučio da se Rijeka brani kružnim obrambenim položajima. Međutim, 4. armija JA zauzela je Trst, a 1. i 3. armija JA probile su njemačke obrane na cijeloj bojišnici, pa je obrana 97. korpusa kod Rijeke sada postala upitna. Zapovjednik 97. korpusa odlučio je da se pokuša probiti prema Ilirskoj Bistrici, pa preko Postojne prema Ljubljani. Proboj postrojbi njemačkog 97. korpusa započeo je 3. svibnja ujutro. Na ovu namjeru 97. korpusa JA odgovorila je grupiranjem i preslaganjem svojih postrojbi. Tako je 2. i 3. brigada iz 43. divizije zaposjela položaje na crti Obrov – Pregarje, a 10. brigada iz 29. divizije potpomognuta topništvom i tenkovima zauzela je položaje oko Ilirske Bistrice. Kasnije kada je u područje Ilirske Bistrice stigla i 7. divizija JA obruč oko njemačkog 97. korpusa postao je izuzetno čvrst. Razvile su se ponovno žestoke borbe, a njemačke postrojbe trpe unakrsnu vatru sa svih strana, pa 6. svibnja zapovjedniku 97. korpusa postaje jasno da se našao u bezizlaznoj situaciji. Zatražio je primirje i pregovore da bi se na kraju predao JA. Nadnevka 7. svibnja njemački 97. korpus predao se s cjelokupnim naoružanjem, 16 000 vojnika i časnika, te nekoliko generala, postrojbama JA. Bio je to kraj bitke za Rijeku.

subota, 24.12.2005.

Čstitka

Miran i blagoslovljen Božić te veselu i sretnu Novu 2006. godinu!

petak, 23.12.2005.

Tršćanska operacija – Bitka za Rijeku travanj 1945. godine

Temeljem zajedničkog plana koji je utemeljen tijekom veljače 1945. godine između Zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju feldmaršala Harolda Aleksandera i Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza, 4. armija JA dobila je zadaću da provede tri operacije: ličku, goransko-primorsku i tršćansku. Međutim, stožer 4. armije JA izradio je izmjene tog prvobitnog plana i provedene su dvije operacije: ličko-primorska i riječko trščanska.
Zadaća 4. armije JA bila je dosta složena, s obzirom da joj je desni bok potpuno otkriven poradi toga što su druge armije JA (1., 2. i 3. A) dosta udaljene od postrojbi 4. armije, a i sama opskrba 4. armije znatno je otežana poradi dubine njezine zadaće (oko 300 km, a baze za opskrbu su joj u Splitu i Šibeniku). Olakotna okolnost za izvršenje zadaće 4. armije JA bila je ta što su joj zračnu potporu pružile 1. i 2. zrakoplovna eskadrila JA, te dijelovi savezničkog zrakoplovstva koji su bazirali na uzletištima kod Zadra i Visa. Brojčano stanje 4. armije JA tada je bilo oko 70 000 vojnika da bi do početka operacija naraslo na 110 000 vojnika i to iz tehnički jače i bolje opremljenih postrojbi JA. Tako je pred početak operacija 4. armija JA ustrojena od četiri pješačke (13. 19. 20. i 26 divizija) divizije, tenkovske, inženjerijske i topničke brigade, pukovnije veze, protutenkovski i protuzrakoplovni divizijun, te ostalih pristožernih postrojbi. Po dubini napada 4. armiji podređena su još tri korpusa JA koji će joj značajnije olakšati izvršenje zadaće. Na smjerovima napada 4. armije Ja branile su se postrojbe njemačke Grupe armija C, odnosno 15. brdski i 97. korpus. Njemačke snage pred početak napada 4. armije JA bile su jačine od oko 40 000 vojnika, ali su neposredno pred napad ojačane s još jednom lovačkom divizijom koja je izvučena s bojišnice kod rijeke Drave.
Sredinom travnja, nakon proboja crte obrane njemačkih postrojbi, tijekom ličko-primorske operacije, 4. armija JA izbila je u područje Rijeke s namjerom da probije njemačku obranu i izbije na područje Istre. U namjeri da spriječi prodor 4. armije JA u Istru i osigura pozadinu Grupe armija C koja je u sjevernoj Italiji, te zaleđe Grupi armija E, njemački 97. korpus uredio je crtu obrane uzduž nekadašnje stare jugoslavensko-talijanske granice na smjeru Snježnik – Klana – izvor Rečine – ušće Rečine kod Sušaka. Ispred su uređeni položaji za obranu 'na brzu ruku' (poljski tip) s nekoliko uzastopnih crta obrane. Prednje crte branila je 237. divizija. Namjera zapovjednika 4. armije JA bila je da napad provede glavnim snagama (13. 19. i 20. divizija) u I. bojnom postroju, a pomoćnim snagama (26. divizija) u II. bojnom postroju. Na glavnom smjeru napada (Klana – Ilirska Bistrica – Trst) nalazile su se postrojbe 13. i 19. divizije, a na pomoćnom smjeru (Osilnica – Prezid – Mašun – Šent Peter postrojbe 20. divizije. Preko otoka Krka i Cresa postrojbe 26. divizije trebale su uz potporu ratne mornarice JA izbiti u Istru. Tijekom 17. travnja postrojbe 4. armije zauzele su Mrzle Vodice, Lokve, Fužine, Zlobin, Place i Kraljevicu, a istog je dana i 26. divizija desantom zauzela otok Krk. Do 20. travnja postrojbe 13. i 19. divizije potisnule su njemačke postrojbe preko Rečine. Tako je njemačka 237. divizija u dva dana potisnuta s crte obrane Lokve – Kraljevica na crtu obrane Kamenjak – Bakar (oko 15 – 20 km). Noću 19. na 20. travanj izvršen je uspješan desant postrojbi JA na otok Cres i Lošinj. Razvojem ovakve situacije GŠ JA 4. armiju ojačava s 29. hercegovačkom divizijom, a GŠ Slovenije zapovijeda da svoj 9. korpus bojno okrene prema Trstu. Postrojbe 4. armije nastavile su napad na smjeru Klana – Rijeka. Napad na njemačke obrambene položaje oko grada Rijeke počeo je 21. travnja 1945. godine kada su 2. i 3. brigada 13. divizije JA uz potporu dvije tenkovske bojne JA zauzele Klanu, ali su je oko 1600 njemačke postrojbe natrag preotele. Razvile su se teške borbe i bitke sve do 22. travnja bez da se postigao uspjeh jedne ili druge strane. Iako je 20. divizija uspjela izbiti na crtu Ajbelj – Osilnica, vojnički gledano 4. armija JA nije probila njemačku obranu na crti Rijeka – Klana. Daljnje nastupanje postrojbi 4. armije JA omele su postrojbe njemačke 118. divizije koje su izvršile protunapad s crte bojišnice Klana – Gomanjce. Međutim, odlučnost je pokazana i na jednoj i na drugoj strani, pa je 4. armija odlučila u bitku uvesti svoju 26. diviziju iz pričuve, a potporu su joj pružali tenkovi.

nedjelja, 18.12.2005.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Bitka kod Stila – Bitka kod Kalabrije

Na obali Kalabrije, kod rta Punta Stilo, 9. srpnja 1940. godine sudarile su prvi puta tijekom II. Svjetskog rata talijanska i britanska flota. Došlo je do pomorske bitke koju su Talijani nazvali 'Bitka kod Stila', a Britanci 'Bitka kod Kalabrije'.
Tijekom priprava za ofenzivu na Egipat Talijani su navečer 6. srpnja 1940. iz Napulja za Bengazi uputili konvoj od 5 prijevoznih brodova s ukupno 16 000 tona ratnog materijala, 232 vozila i 2190 vojnika. Blisko neposredno osiguranje konvoja činile su 2 krstarice, 4 razarača i 5 tropiljarki, daljnje osiguranje činile su 6 teških i 4 lake krstarice i 16 razarača, a posredno osiguranje činili su 2 bojna broda, 6 lakih krstarica i 13 razarača. Istodobno, na Malti su Britanci pripravili dva konvoja za Aleksandriju. Prvi konvoj od 3 prijevozna broda prevozio je porodice vojnika, dočasnika i časnika, a drugi konvoj od 4 prijevozna broda prevozio je ratni doknadni materijal za Sredozemnu flotu. Njihovo osiguranje trebala je osigurati glavnina snaga britanske Sredozemne flote. Talijanski konvoj praćen razaračima uplovio je u Jonsko more ujutro 7. srpnja 1940. Noću 7. na 8. srpanj 1940 isplovila je britanska Sredozemna flota sastava nosač zrakoplova, 3 bojna broda, 5 lakih krstarica i 17 razarača pod zapovjedništvom admirala Kaningema. Tako su sada na moru obije flote s temeljnom zadaćom zaštite konvoja. Talijani su prvi otkrili protivničku flotu 8. srpnja 1940. u 0040 podmornicom Beilul koja je dojavila položaj kada se britansko brodovlje nalazilo na oko 150 milja od Aleksandrije. Britanska podmornica Phoenix otkrila pak je talijansko ratno brodovlje u 0515 na oko 200 milja od Malte. Talijansko zrakoplovstvo koje je baziralo kod Bengazia i Dodekanezu odmah je poletjelo i napalo britansko brodovlje. Tom prilikom oštećena je krstarica Gloucester. Admiral Kaningem odustaje od temeljne zadaće zaštite konvoja i svoje brodovlje okreće u susret talijanskom u smjeru Taranta. U međuvremenu talijanski konvoj bez problema uplovio je u Bengazi, a ratno brodovlje iz pratnje krenulo je prema Tripolisu. Oko podneva 9. srpnja 1940. dvije flote bile su na udaljenosti od samo 80 milja jedna od druge. S britanskog nosača zrakoplova Eagle uzletjelo je 9 torpednih zrakoplova koji su s udaljenosti od oko 1000 metara napali talijansko brodovlje, međutim nisu polučili nikakve rezultate. U međuvremenu flote su se primakle na oko 30 milja jedna drugoj. Nedugo nakon toga mornari jednih i drugih brodova opazili su optički protivničko brodovlje. Britanska flota zauzela je slijedeći složaj: skupina A 4 krstarice, na oko 10 milja ispred skupine B plovili su bojni brod Warspite i 5 razarača, a na oko 10 milja iza plovila je skupina C sastava bojni brodovi Malaya, Royal i Sovereign s 9 razarača. Nosač zrakoplova i oštećena krstarica Gloucester u pratnji 3 razarača priključili su se skupini C. Bojni brod Warspite okrenuo je kurs u namjeri da vatreno podrži i pomogne krstaricama koje su prve ušle u bitku. Talijanska flota pak je imala 2 bojna broda, 6 teških i 8 lakih krstarica, te 16 razarača. Bojni brodovi i krstarice plovili su u četiri paralelne kolone s razaračima naprijed. U 1520 talijanske krstarice prve su otvorile paljbu, na koju su na trenutak kasnije odgovorile britanske krstarice. Warspite je s udaljenosti od 24 000 metara otvorio paljbu na talijanski bojni brod Cesare. Cesare je pogođen i oštećen, a brzina mu je pala na samo 18 čvorova. U srazu talijanskih i britanskih krstarica teško je oštećena talijanska krstarica Bolzano. Talijanski admiral Campioni zapovijeda prekid borbe i izvlačenje pod zaštitom dima prema zapadu. Međutim, talijanski razarači skriveni dimom poduzeli su torpedni napad na britansko brodovlje. Britanski razarači odmah su krenuli u protunapad želeći zaštititi svoje krstarice i bojne brodove od talijanskih razarača. Bitka razarača odvijala se od 1606 do 1645. Niti jedno torpedo nije pogodilo cilj. Razarači jedne i druge flote vješto su manevrirali i izbjegavali torpeda. Britanska flota krenula je za talijanskom, ali joj je na 25 milja od Kalabrije talijanska flota nestala iz vida, pa se britansko brodovlje okrenulo i zaplovilo u smjeru Malte. Međutim, sada je britanska flota stalno napadana od talijanskog zrakoplovstva. Talijanskih 126 zrakoplova izbacilo je oko 514 bombi težine od 100 do 500 kilograma. (Nekoliko bombi palo je i na talijanske brodove jer ih njihovo zrakoplovstvo nije prepoznalo.) U bitki kod Stila nije bilo ljudskih gubitaka, a obije flote izvršile su svoje zadaće. Britanci su pokazali taktičku agresivnost nadomak talijanskih baza, a Talijani su spretno izbjegli borbu, ali nisu uspjeli koordinirati djelovanje zrakoplovstva i flote, pa je manji broj zrakoplova napao vlastito brodove, opet, na sreću nije bilo gubitaka.

subota, 17.12.2005.

Zračni napad na ratnu luku Taranto – noć 11. na 12. studeni 1940.

Nakon ulaska Italije u II: Svjetski rat 10. lipnja 1940. godine, glavnina talijanske ratne flote bazirala je u ratnoj luci Taranto odakle je najpovoljnije mogla djelovati protiv britanskog ratnog brodovlja koje je operiralo u Sredozemlju. Dakako Britancima nikako nije odgovaralo baziranje talijanskih ratnih brodova u luci Taranto (nimalo ne podcjenjujući talijansku ratnu mornaricu, britanski admiralitet isplanirao je napad torpednog zrakoplovstva po brodovlju u luci Taranto). U vanjskoj luci baziralo je 6 bojnih brodova (BB), 3 teške krstarice (CA) i 8 razarača (DD), a u unutarnjoj luci bazira još 4 teške krstarice, 3 lake krstarice (CL) i 19 razarača. Na Athumanunhovoj sličici vide se označeni brojevima: 1 BB Vitorio Veneto, 2 BB Litorio, 3 BB Cesare, 4 BB Duilio, 5 BB Doria, 6 BB Cavour, 8 CA Gorizia, 9 CA Zara, 10 CA Fiume, 11 CA Bolzano, 12 CA Trieste, 13 CA Pola 14 CA Trento, slovom A označene su dvije skupine razarača (DD) u vanjskoj luci, a slovom C označeni su položaji protuzrakoplovnih brodova i kopnenih bitnica, slovo B prikazuje spremnike s gorivom za brodove) Svi brodovi u vanjskoj luci zaštićeni su protutorpednim mrežama koje sežu do dubine od 10 metara, međutim, umjesto planiranih 12 800 metara mreža razvučeno je svega oko 4200 metara. U zraku iznad bojnih brodova nalaze se protuzrakoplovni baloni (ukupno 87 balona). No, neposredno prije napada zapuhao je snažan vjetar i otrgnuo 60 balona. Ipak, na kopnu je 21 PZO bitnica koje imaju 101 PZ top, 84 teških i 109 lakih PZ strojnica, 22 snažna reflektora i 13 prislušnih naprava za rano otkrivanje zrakoplova. Ratni brodovi imali su zapovijed da ne otvaraju PZ paljbu kako ne bi otkrili svoje položaje u luci, međutim, direktno napadnuti brodovi od neprijateljskih zrakoplova mogli su slobodno otvarati paljbu. Noću 11. studenog britanski nosač zrakoplova (CV) Ilustrious u pratnji 4 CL krstarice i 4 razarača DD izdvojio se iz sastava veće skupine britanskih ratnih brodova koji su se kretali prema Malti i oko 2030 zauzeo poziciju za napad na luku Taranto. Nosač zrakoplova bio je na oko 180 milja jugoistočno od luke Taranto, a napad je trebalo izvesti u dva napadačka vala u kojima bi se nalazilo po 12 zrakoplova od čega je 6 torpednih zrakoplova. Tijekom leta pokvarila su se tri zrakoplova, pa je napad poduzelo 21 zrakoplov. Oko 2250 talijanske posade otkrile su zrakoplove, pa je zaprečnu protuzrakoplovnu paljbu otvorila bitnica na rt San Vito. Osam minuta kasnije dva britanska bombardera izbacila su osvjetljavajuće bombe koje su osvijetlile vanjsku luku. Zrakoplovi bombarderi napali su spremnike s gorivom, a torpedni zrakoplovi brodove s torpedima podešenim na dubinu od 10, 5 metara. Napad je potrajao sve do 0102 sati, a onda su se britanski zrakoplovi okrenuli natrag prema svom nosaču zrakoplova. Talijanska PZO oborila je dva britanska zrakoplova. Britanski zrakoplovi izbacili su 11 torpeda i potopili BB Cavour, teško oštetili BB Littorio i BB Duilio, a lakše CA krstaricu Trento i još dva razarača. Poginulo je 52 talijanska mornara. Noćni napad na luku Taranto polučio je, za jedno kraće vrijeme, prevlast Britancima u Sredozemnom moru.

petak, 16.12.2005.

Bitka kod Beachi Head

Falački rat (1688. do 1697.) vođen je između Francuske i Augsburške lige (Španjolska, Nizozemska, Švedska, Njemačka, Brandenburg, Vatikan, Pijemont i Engleska koja se u ligu uključila 1691. godine), a u povijesnim izvorima može se pronaći i kao rat Velikog saveza. Do rata je došlo poradi francuske osvajačke ekspanzije tijekom vladavine kralja Luja XIV. Naime, nakon izumiranja falačke (Pfalz-Rheinland) dinastije Simmern 1685. godine Luj XIV. odlučio je da Falačku pripoji svom kraljevstvu. Ratna djelovanja otpočela su u rujnu 1688. godine kada je francuski korpus generala Louis-Francois Boufflersa bez prethodne objave rata upao u Falačku i napao sve gradove zapadno od rijeke Rajne. Istodobno i francuski korpus maršala Louis De Crevanta duc d'Humieres upada u Španjolsku i Nizozemsku te zauzima utvrde Dinant i Huy. Na ove provokacije odmah su odgovorile snage Augsburške lige koja je tajno ustrojena već 1686. godine. Tako je započeo Falački rat u kojem je došlo i do bitke na moru poznatije kao Bitke kod Beachi Head.

Bitka kod Beachi Head – 10. srpanja 1690. godine

Kod Beachi Heada, nalazi se na južnoj obali Engleske između Brightona i Hejstingsa, došlo je pomorske bitke 10. srpanja 1690. godine između ratnih brodova francuske mornarice i združenih ratnih brodova Engleske i Nizozemske. Namjera francuskog zapovjednika admirala Turvila bila je da se izvrši invazija Engleske obale. Izvidničko brodovlje francuske mornarice 3. srpnja došlo je, kod otočja Isle of Wight, u bojni kontakt sa zaštitnim brodovljem englesko-nizozemske združene mornarice. Ubrzo su pristigle glavne snage francuske flote koja je brojila 70 bojnih linijskih brodova, 18 brandera i 8 fregata (po Athumanunhu to je ukupno 4624 topa i 28 000 mornara). Na drugoj strani u susret joj je krenulo združeno anglo-nizozemsko brodovlje koje broji 57 bojnih linijskih brodova i 11 brandera (po Athumanunhu to je ukupno 3842 topa i 23 000 mornara). Znajući da je protivnik nadmoćniji u topništvu engleski admiral Herbert, zapovjednik združenog anglo-nizozemskog brodovlja, odlučio je izbjegavati odlučujući boj na moru te je vezati na sebe kako ona ne bi mogla operirati na drugim mjestima. Združena anglo-nizozemska flota vješto je rabila morske struje, pa unatoč slabom vjetru stalno izbjegavala sudar s francuskim brodovima. Takovo izbjegavanje potrajalo je sve do 9. srpnja kada je kraljica zapovjedila admiralu Herbertu da zapodjene boj s francuskim brodovima. Opravdavajući svoju taktiku kraljici admiral Herbert joj je iznio moguće posljedice ako se dogodi poraz. (Tako je admiral Herbert zapamćen u povijesti ratovanja kao prvi koji je uporabio termin 'fleet in being' što će kasnije vojnički značiti da samo postojanje flote odvraća protivnika da svoje snage uporabi na kopnu) Nadnevka 10. srpnja zapuhao je svjež sjeveroistočni vjetar, vrijeme je bilo gotovo idealno za bitku na moru, pa se francusko brodovlje postrojilo u poredak kolone. Međutim, francuski mornari trebali su još tri sata čekati da se njihovi protivnici konačno poslože za bitku. Znajući da je protivnik jači, admiral Herbert odlučio je da napad započne njegova zaštitnica, a središte i prethodnici i dalje je držao van dometa francuskog brodskog topništva. Međutim, nizozemsko brodovlje (22 ratna broda) koji su činili čelnu eskadru združene flote pod zapovijedanjem nizozemskog admirala Evertzena iznenada je napala francusku čelnu eskadru na bliskom odstojanju. Bilo je to točno u 0600, a oko 0630 engleska zaštitnica udarila je po francuskoj zaštitnici. No, englesko središte nije se u bitku uključilo sve do 1000, pa je francuski admiral Turvil uočio da može slobodno tuči nizozemsko brodovlje svojim središtem bez bojazni da će ga admiral Herbert napasti sa svojim središtem. Ubrzo je nizozemsko brodovlje okruženo francuskim i trpjelo je strašnu vatru nadmoćnijih francuskih topnika. Nizozemce je spasila snalažljivost njihovog admirala Evertzena koji je zapovjedio da svi njegovi brodovi bace sidra bez spuštanja jedara. Nizozemski brodovi su stali, a francuski su odjedrili (vjetar ih je odnio dalje od nizozemskih) Dosjetku Nizozemaca kasnije su uporabili i Englezi, a oko 2200 sve savezničko brodovlje počelo je s manevrom odstupanja i izvlačenja iz bitke. Francuzi su proganjali savezničko brodovlje sve do 18. srpnja, ali vrlo 'mekano' i neodlučno, pa su tako propustili priliku da im nanesu teže gubitke (prema engleskim izvorima tijekom progona potopljeno je 7 savezničkih brodova, a prema francuskim izvorima 15 brodova - Athumanunh Vam ostavlja da izaberete izvor kojem ćete vjerovati) Francuska flota odjedrila je prema luci Le Havre poradi opskrbe streljivom i namjernicama, a nakon kraće opskrbe već je 29. srpnja bila ponovno spremna za novu bitku na moru. Međutim, u Irskoj je poražen James (saveznik Luja XIV.), pa je Luj XIV. odustao od invazije engleske obale. U francuskim povijesnim izvorima bitka je zabilježena pod nazivom Bitka kod Beveziersa (prema normanskom nazivu za Beachy Head).

petak, 02.12.2005.

Talijanski ratovi

Bitka kod Pavije – 24. veljače 1525. godine

Pavia (lat. Ticinum) grad je u sjevernoj Italiji, u pokrajini Lombardija, na rijeci Ticino, sagrađen blizu njezinog ušća u rijeku Po. Tijekom Talijanskog rata (1521. – 1526.) kod Pavije je vojska njemačkog cara Karla V. nanijela poraz vojsci francuskog kralja Fransoa I. Dogodilo se to nadnevka 24. veljače 1525. godine. Naime, francuska vojska upala je u Lombardiju i osvojila grad Milano (citadela Milana nije pala već su branitelji citadele nastavili pružiti otpor francuskim vojnicima). Pojam citadela Athumanunh je već prije objasnio, ali će sada opetovano kratko podsjetiti. Citadela ili redvi je posljednji oslonac obrane grada utvrde. Francuska vojska tada se okomila na grad Paviju kojeg je branilo oko 5000 branitelja naziva landskneht. (Landskneht – najamničko pješaštvo, prema izvorima Athumanunha) Landsknehtima je u pomoć priskočilo oko 400 španjolskih konjanika i oko 400 španjolskih pješaka, a svi su bili pod zapovjedništvom španjolskog vojskovođe Antonia de Levia. Francuske snage pod zapovjedništvom kralja Fransoa I. brojale su oko 20 000 pješaka (oko 8000 Švicaraca i oko 5000 landskneht pješaka nazvanih 'Crna banda', ostalo su bili francuski redovni pješaci). U francuskoj vojsci bilo je još oko 3000 konjanika i 55 topova. Francuske snage rasporedile su se u parku Certosa, 5,5 km u opsegu, a cijeli je park bio opasan 3 m visokim kamenim zidom, južno od lovačkog dvorca Mirabello. Nakon što su francuski vojnici ovladali predgrađem grada Pavije, francuski topnici počeli su topovima rušiti obrambene zidine grada, a pješaci jurišati na utvrdu u kojoj su se branili branitelji grada. Branitelji Pavije uspješno su odbili ukupno 13 juriša, nanijeli osjetne gubitke napadačima, pa je Fransoa I. zapovjedio da se oko grada podigne opsada, a sve u namjeri da se branitelji slome glađu. Čvrsto uvjeren u svoju pobjedu Fransoa I. odvojio je dio snaga i uputio ih u napad na grad Napulj. Međutim, u pomoć Karlu V. dolazi francuski vojskovođa Charles duc De Bourbon koji je bio zavjerenik protiv kralja Fransoa I. (kasnije će Charles duc De Bourbon u zahvalu za pomoć u bitki kod Pavije postati vojvoda od Milana, a dvije godine kasnije poginut će na čelu svojih vojnika tijekom juriša na grad Rim, prema Athumanunhovim izvorima) Dakle, Charles duc De Bourbon izbija s vojskom od oko 18 900 vojnika (12 000 landskneht pješaka, 4000 španjolskih pješaka, 1000 talijanskih pješaka, 1000 teških i oko 500 lakih konjanika i oko 400 stratiota) (stratiot – laki konjanik izvidnik, naoružan dugim kopljem, mačem i zakrivljenom sabljom. Prvotno su u službi Venecije, a kasnije ih unajmljuju i Francuzi. Podrijetlom su iz Grčke i Albanije. – prema Athumanunhovim izvorima) Ta vojska Charlesa duc De Bourbona zauzela je bojni složaj također u parku Certosa. Francuski kralj Fransoa I. ostavio je slabije dijelove svojih odreda prema gradu, a glavninu vojske okrenuo prema vojsci Charlesa duc De Bourbona. Ovakvim manevrom francuska se vojska našla između dvije vatre, između vojske Charlesa duc De Bourbona i branitelja grada Pavije. U takvoj situaciji zapovjednik vojske kralja Karla V. odlučuje se na lažni frontalni napad prema cirkumvalacijskoj crti francuskih opsadnih snaga, a dio svojih snaga šalje u obilazak suprotstavljenih bojnih složaja sa zadaćom da se spoje s braniteljima grada pavije. Tijekom olujne noći 23. na 24. veljače španjolski inženjerci (saperi i pioniri) probili su zid kod samostana Santo Genesio i napravili prolaz širine oko 60 m. Glavnina Karlovih snaga oko 0200 sata prošla je kroz ovaj otvor u zidu, a da ih francuski stražari uopće nisu primijetili. Kada su francuski stražari ipak reagirali, kralj Fransoa I. okrenuo je svoju glavninu i odlučio zapodjenuti bitku u parku. Francusko topništvo u prvi je trenutak unijelo pravu pomutnju među bojne složaje vojske Charlesa duc De Bourbona, a francusko konjaništvo udarilo je na zaštitnicu Karlove vojske koja je sada činila zapravo lijevo krilo bojnog složaja Karlovih snaga. Oko 1000 pojavila su se i prva kolebanja među zapovjednicima vojske Charlesa duc De Bourbona, pa je on skoro zapovjedio odstupanje s bojišta, ali sada je neoprezno izletio sam kralj Fransoa I. sa svojim oklopnjacima, misleći da je bitka dobivena i ne čekajući da se njegovi zapovjednici preslože. U svom jurišu zaklonio je zapravo protivnika, jer francuski topnici nisu mogli gađati (bojali su se da ne pogode svog kralja koji je neoprezno izletio iz složaja sa svojom oklopljenom gardom) Oko 600 španjolskih arkebuzira otvorilo je strašnu paljbu po nastupajućim francuskim konjanicima i slomilo je njihov napad, ostali odredi Charlesa duc De Bourbona i Karla V. iskoristili su za preslaganje pauzu francuskog topništva i krenuli u protunapad na francuski bojni složaj. Da bi stvar po Francuze bila još gora Švicarci se nisu na vrijeme posložili i uključili u bitku, pa su odvojeno tučeni Francuzi, a nakon njih i Švicarci koji su jednostavno zakasnili u bitku. Poginulo je oko 10 000 Francuza i Švicaraca zajedno, a oko 2000 Francuza i sam kralj Fransoa I. s 32 topa je zarobljeno. Snage Karla V. izgubile su oko 2000 vojnika, no, Athumanunh će tu ostati skeptičan i dozvolit će si sumnju u tu brojku koja je ipak morala biti nešto veća, bez obzira na izvor koji je navodi (Darstellung der Schlaht bei Pavia).

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!