utorak, 31.08.2010.
Travel junkie
Već padam u depresiju ne od toga što sam se vratila pa joj kako je to grozno, nego zbog toga što želim dalje. Svi mi govore kako ću krasne uspomene imati, kako je to sve lijepo. Moje pamćenje je jako slabo, ne pamtim imena gradova u kojima sam sve bila niti ta putovanja mogu smjestiti u određene godine. Relevanto je samo ono što se događa sada. Ne živim od sjećanja jer ona blijede, u mom slučaju zabrinjavajuće brzo. Ne zanima me gledati tisuće ispucanih slika u bijednom pokušaju da se zarobi neki trenutak, neka veličanstvenost, neko vrijeme. Pali samo kad si tamo, sa sobom i svojim mislima i tim prostranstvom.
Egipat, Švedska i Tibet su moj san još od malena. Voljela bih se provozati transsibirskom željeznicom. Otići na krstarenje po Norveškim fjordovima. Utopiti se u mislima na Islandu. Igrati se s malim lavićima u Africi. Malo prošetati po Amazoni. Voljela bih otići na mjesta za koja znam da na njih ljudska noga nije kročila. Imati onaj osjećaj da dijeliš s prirodom nešto što nije nitko prije tebe vidio. Upijati. Osjećati ono što osjećam kada se nalazim pred nekim divnim prizorom. To mi daje energiju i osjećaj da mogu sve što hoću.
Iako nije vjerojatno da ću ikada hodati po Amazoni ili po jednom od polova jer sam ipak mamina maza. A i prilično mrzim kad se ide uzbrdo. Vrištim kad ugledam mrava, oblačim dvije jakne na sebe kada su 22 stupnja u prostoriji. Srećom, svijet nudi dovoljno toga i za takve kao što sam ja.
I, što je onda sljedeće? Ne znam, sada godinu dana ne mogu nikamo ni mrdnut. Godišnji je debelo ispucan. Jasno mi je da 3 tjedna u Japanu i 30 dana po Americi zvuči krasno, ali to je nešto što je prošlo i nešto na čemu se ne namjeravam zadržavati. Mislim, na sjećanjima se ne namjeravam zadržavati. Ona me ne hrane, ona nisu tako impresivna. Nekada bi mi put rechargao baterije barem na neko vrijeme. Evo tu sam tek 2 dana i već osjećam da su potrošene. Stoga sam i skužila da sam postala junkie. Nije mi dosta, nikada, i samo bi se smucala. U smucanju su mi misli nekako velebne kao i okruženje u kojem se nalazim. Ovdje su problemi i računi i svakodnevno dizanje u 6h i to mi ne izgleda nimalo velebno. Vrijeme je za neki put pod noge.
Za početak čemo odraditi relaciju Zagreb-Prudnice, a onda... Kina? Laponija? Prag? Lisabon? Tajland? Alaska? Moskva?
Godina dana prođe i prije nego trepneš okom.
- 15:44 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
srijeda, 18.08.2010.
Fragment s road tripa
3.8.2010. utorak San Simeon - 5. dan
Jucer ujutro smo ostavili San Francisco za sobom i krenuli u toplije krajeve. Presli smo nekih 480 km, ali jos ih nismo sustigli. Mozda danas?
Auto smo iznajmili u Avisu, dobili smo nekakvu cudnovato blijedo zelenu Toyotu Camry, krasan velik auto s hrpom mjesta otraga i ogromnim prtljaznikom. Mislim da nam je sljedeci auto definitivno Toyota. I like Toyota. Bilo je smijesno sto smo tamo striceka koji nam je dao kljuceve ispitivali - a kako se vozi auto? Ne znam kako bi se trebao osjecati iznajmljivac auta kada ga ispitujes: a ovo, ovo je kocnica? A kako se upali auto? I kaj onda kad ga upalim? :)))
Srecom nas je put vodio samo prema dole pa Z nije morao prozivljavati dodatni stres zastoja na kosinama koje na ulicama San Francisca dostizu i valjda 60 stupnjeva, pa je samo prozivljavao stres voznje automatika. Kada se priviknuo zakljucio je da je automatik super stvar, ali je onda bio opsjednut time kada auto samostalno mijenja brzine. I zasto nije sad, a je onda.
Mislim da mi je do sada jucer bio najljepsi dan. Ok, i dalje je bilo zima i sada bih zaista ovo alpinisticko zimovanje voljela napokon zamijeniti za kalifornijsko ljetovanje, ali scenery je bio stvarno breathtaking. Jedan frend nam je u Zagrebu govorio da zasto idemo tim putem, da sve to mozemo vidjeti i u Hrvatskoj. Ne sporim da je nasa obala takodjer krasna, taman smo prije odlaska bili u Novalji i zakljucili kako je Pag zaista fascinantan otok i vjerojatno jedinstven u svijetu, ali i ovaj krajolik je definitivno vrijedan posjeta i sada mi je najvise zao sto ne mozemo proci taj put jos jednom. Ok, imamo danas jos pola puta do Los Angelesa, pa cemo se danas vjerojatno jos nauzivati.
Prva stanica nam je bio Monterey i njegov aquarium za koji smo procitali da je treca najbolja atrakcija u Americi, no ako ste prije toga bili recimo u aquariumu u San Franciscu, ovaj se komotno moze proprustiti, iako imaju doduse impresivnu zbirku meduza, te mogucnost da dirate raze u touching pool sto mi je i poslo za rukom i to je bilo krasno i divno.
Malo smo se muvali onda po glavnoj ulici, pa smo nasli i spirlani krumpir koji ovdje zovu chipstick. Koja sreca i veselje! Iako, mogu se pokriti po usima, nije ni sjena onoga iz Tokija. Curka s kojom sam se high-fivala jer je napokon netko to narucio pa ce sada moci vidjeti kako se to radi je rekla da njen boss uvijek dofurava the weirdest things (nakon kaj smo joj rekli da smo to jeli u Japanu). Oko 5h krenuli dalje. Cim smo krenuli, vec smo htjeli stati svakih 5 metara i slikavati :) Svaki novi ugao je sve ljepsi i ljepsi. Na jednom odjeljku se ocito snimao neki film, bila je velika filmska ekipa, neki ludi stari americki kabriolet i neki zgodni ljudi :)
Inace je i San Francisco i ovaj potez do sada pun turista tako da je cesta puna i svi stalno staju i slikavaju se. U Big Suru smo stali po benzin i opet nesto hrane, malo chilali na klupicama uz rijeku i krenuli dalje. Vec je bio sumrak pa je trebalo razmisliti i o nekom nocenju. Upali smo u prvi smjestaj koji nam je iz auta izgledao pristojno u San Simeonu.
Sada smo ustali, 9h je, i idemo dalje, put pod noge!
- 15:10 -
ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
