Već padam u depresiju ne od toga što sam se vratila pa joj kako je to grozno, nego zbog toga što želim dalje. Svi mi govore kako ću krasne uspomene imati, kako je to sve lijepo. Moje pamćenje je jako slabo, ne pamtim imena gradova u kojima sam sve bila niti ta putovanja mogu smjestiti u određene godine. Relevanto je samo ono što se događa sada. Ne živim od sjećanja jer ona blijede, u mom slučaju zabrinjavajuće brzo. Ne zanima me gledati tisuće ispucanih slika u bijednom pokušaju da se zarobi neki trenutak, neka veličanstvenost, neko vrijeme. Pali samo kad si tamo, sa sobom i svojim mislima i tim prostranstvom.
Egipat, Švedska i Tibet su moj san još od malena. Voljela bih se provozati transsibirskom željeznicom. Otići na krstarenje po Norveškim fjordovima. Utopiti se u mislima na Islandu. Igrati se s malim lavićima u Africi. Malo prošetati po Amazoni. Voljela bih otići na mjesta za koja znam da na njih ljudska noga nije kročila. Imati onaj osjećaj da dijeliš s prirodom nešto što nije nitko prije tebe vidio. Upijati. Osjećati ono što osjećam kada se nalazim pred nekim divnim prizorom. To mi daje energiju i osjećaj da mogu sve što hoću.
Iako nije vjerojatno da ću ikada hodati po Amazoni ili po jednom od polova jer sam ipak mamina maza. A i prilično mrzim kad se ide uzbrdo. Vrištim kad ugledam mrava, oblačim dvije jakne na sebe kada su 22 stupnja u prostoriji. Srećom, svijet nudi dovoljno toga i za takve kao što sam ja.
I, što je onda sljedeće? Ne znam, sada godinu dana ne mogu nikamo ni mrdnut. Godišnji je debelo ispucan. Jasno mi je da 3 tjedna u Japanu i 30 dana po Americi zvuči krasno, ali to je nešto što je prošlo i nešto na čemu se ne namjeravam zadržavati. Mislim, na sjećanjima se ne namjeravam zadržavati. Ona me ne hrane, ona nisu tako impresivna. Nekada bi mi put rechargao baterije barem na neko vrijeme. Evo tu sam tek 2 dana i već osjećam da su potrošene. Stoga sam i skužila da sam postala junkie. Nije mi dosta, nikada, i samo bi se smucala. U smucanju su mi misli nekako velebne kao i okruženje u kojem se nalazim. Ovdje su problemi i računi i svakodnevno dizanje u 6h i to mi ne izgleda nimalo velebno. Vrijeme je za neki put pod noge.
Za početak čemo odraditi relaciju Zagreb-Prudnice, a onda... Kina? Laponija? Prag? Lisabon? Tajland? Alaska? Moskva?
Godina dana prođe i prije nego trepneš okom.
Post je objavljen 31.08.2010. u 15:44 sati.