nedjelja, 02.05.2010.

Tokyo for beginners

// 'dnevnik' piše Zok, a određenu temu na kraju, ovoga puta "snalaženje", pišem ja //

1. dan - subota 2.4.

Na putovanjima rasteš iznutra, kaže moj kolega s posla. S obzirom da smo Lo i ja u zadnje vrijeme dosta rasli izvana i to u širinu, red bi bio da se malo pobrinemo i za taj unutrašnji rast.

Japan. Hrpa mitova i klišeja. Idemo vidjeti jesu li zbilja tako mali, jesu li im vlakovi zbilja toliko brzi, a wc-i tako čudesni ko što se priča.

U firmi naravno kaos jer se naš odlazak poklopio s važnom isporukom. Umjesto da smo na dan polaska na godišnjem, mi dolazimo ujutro na posao ne bismo li još kako pomogli, pa u podne na Pleso. Teta na check-inu nas pita gdje su nam vize. Taman dok sam osjećao kako mi izbijaju hladne graške znoja, ona provjerava pa kaže: "Evo, ne trebaju vam". Mater. Onda nam je rekla da su nam karte od Minhena do Tokija oboma do prozora tj. ne sjedimo skupa. Prokleti ebookers, glupa im je aplikacija.

Let do Minhena traje 55 minuta u maloj tandrkalici na pedale zvanoj Avro RJ85. Stigneš poletit, pojest čokoladicu, popit sok i sletit. U Minhenu sam očito sumnjiv pa me traže da otvorim kofer i demonstriram fotoaparat i videokameru kako rade. Slikam po aerodromu i pokazujem fotke security švabici. Nije National Geographic, ali me pušta iako su joj i objektivi sumnjivi.

U avionu pokušavamo nagovorit suputnike da nas puste da sjedimo skupa - nudimo im mjesto do prozora. Frikovi to ne žele. Lo sjedi s nekim japanskim čičom koji je popio par piva i vina i zaspo s rukama umočenim u hranu. Lo pizdi jer ne može ić pišat. Onda sam ja uštipnuo čiču Japanca za rame pa je Lo mogla na pišanje. Pišanje je u podrumu aviona, ne sjećam se da sam se do sada vozio u avionu koji ima podrum. Let traje 11 sati, ali ustvari, prvo malo gledaš film pa ti daju jesti pa pivica pa spavanje pa se probudiš pa jelo pa sletiš.

Uskršnji ručak u avionu

Pogled iz aviona - japanski golf tereni

Na carini iritiram immigration officera jer ne znam dati otisak prsta. Na kraju se dere na mene da stisnem "Jače, jače". Ja se smijuljim i gledam u stranu da ga ne razljutim. Kupujemo kartu za vlak. Nemaju kreditne pa moram dat pare. Imaju ogromnu mašinu koja broji pare koje im dam, vraća ostatak u kombinaciji papirnatog i kovanog novca i izbacuje karte. Nije me impresioniralo, cijeli taj golemi aparat se mogao zamijeniti jednim POS uređajem. Baš su šašavi ovi Rimlja..., pardon, Japanci.

Tokyo station je labirint iz kojeg jedva izlazimo, idemo do HSBCa da razmijenimo preostale eure. Ne daju nam jer nismo klijenti HSBC. Mater. Daju nam upute gdje ima neka mjenjačnica. Nit kužim upute koje su na japanskom, niti mi se da tražit. Idemo u hotel.

Japanska logika, ako se znojiš onda trebaš piti znoj da to nadoknadiš:

Hotel je, izgleda, na super lokaciji - pješice 10 minuta od Tokyo stationa. Mi smo ipak išli vlakom jer nosimo kofere. Concierge nam daje upute in "Engrish", kaže da je doručak u "8 o'crock" i kaže da imaju vlastiti termalni izvor (onsen) u hotelu u kojem se mora kupat gol i odvojene su žene i muškarci. Žene imaju PIN koji se mijenja svaki dan. Valjda zato da muškarci ne bi došli škicat. Mi muški nemamo PIN jer se valjda nema kaj za vidit.

Nakon 24 sata puta pogled na hotel u daljini je nešto najljepše

Konačno ulazimo u sobu. 10 kvadrata vrhunskog komfora. Ima sve što treba. Lo je otišla u kupaonu, a ja u košarici pronalazim yukatu - japansku komotnu odjeću koja se tradicionalno nosi u hotelima jer simbolizira relaksaciju. One size fits all, preklapam lijevu stranu gornjeg dijela odjelca preko desne jer suprotno simbolizira smrt i na taj način se oblače samo leševi. Mnogi japanci mlađe generacije to ne znaju pa se onda znaju krivo obuć dok ih stariji prijeko gledaju jer su se obukli ko leševi. Pronalazim dva para papuča za svakog - jedan par kućnih za po hotelu i jedan par sobnih za po sobi. Baš su šašavi ovi Japanci. Izgledam šašavo u toj obleki, recimo ovako:

U tome ću u onsen ako stignem, a sad na wc. Konačno, japanski wc. Naizgled je običan, ali ima sa strane gumbiće i neku elektroniku. Nakon sranja odlučujem isprobati taj kontrolni panel. Stišćem gumbić na kojem nije nacrtana žena. Čuje se klik, zvrrr, bip i nakon toga osjećam kako mi mlaz vode ugodne topline pokušava penetrirati u anus i klistirati me... otkrivam regulator snage kojeg smanjujem sa 100% na 30%. Zgodno, mislim si, uzimam papir i otkrivam da Japanci kao i Amerikanci poznaju samo jednoslojni. Paloma - kaj se čeka? Treba dvajst listića jednoslojnog da si osušim šupak, al što jest jest, čisto ko u bebe. Pitam se da li skuplji modeli imaju neki fen i dispenzer pudera. Ak nemaju, to je inovacija koja samo čeka realizaciju. Dobili smo i čaj, kefice za zube s mini pastama i ostale potrepštine. Sad je već prošlo 25 sati otkad sam zadnji put spavao. Semidouble krevet, 120 cm. Meni i Lolli je dosta, doma spavamo na isto takvom. Jastuci punjeni rižom, meni zakon, Lo mrzi. Imamo pogled na rijeku. Lijepo je.

Šetnja sat vremena po kvartu i do Tokyo stationa, no ipak preskačemo odlazak do Ginze koja je odmah tu, ali ne da nam se već prvi dan pogubiti. Kasno je i želimo na spavanac. Mašala.

2. dan - nedjelja 3.4.

Lo se probudila u 10 i rekla ajmo se dić. I ja rekoh "Ajmo!". Pa sam se ja probudio u 12 i reko "Ajmo se dić". I Lo je rekla "Ajmo!"...sve skupa negdi oko 2 popodne smo izašli iz sobe. Ovaj put smo bili determinirani da kupimo PASMO (smart kartica za plaćanje podzemne) koji smo već jučer tražili jer nam se ne da prtljati s novcima po stanicama. Pokušali smo kupiti PASMO na našoj stanici (Hatchobori), no službenik nam nije mogao prodati PASMO jer on radi za JŽ iliti Japanske željeznice, a pasmo se prodaje niže, u podzemnoj. Ok, odosmo do podzemne. Tamo je neki mladić na šalteru. "Sumi masen(oprostite)" kažem ja. "Hai(da)" kaže on. Pitam na engleskom može li mi prodati PASMO. On mi uputi potpuno teleći pogled. Ne razumije ni riječ. Vjerojatno ne razumije ni "PASMO" jer nisam izgovorio s japanskim naglaskom. Inače taj japanski naglasak me najviše podsjeća na slavonski. Prvo razvučeš pa onda naglasiš. Konačno smo skužili da se PASMO može kupiti na automatu. Vrištim od sreće dok me Lo smiruje. Nešto docnije, tražimo mjenjačnicu u podzemnom šoping centru. Kupujem hrpu yena i zahvaljujem prodavačici sa "Arigato gozaimas". To ju je izgleda strašno oraspoložilo i daje mi poklon, bon za kavu u McDonaldsu i jednu žvakaću gumu. To je valjda našla u džepu taj čas. Odlučujemo otići do Yoyogi parka pošto je nedjelja pa možda još zateknemo plešuće Elvise tamo. Nažalost Elvisa nije bilo, nego je tamo izgleda zavladao Hanami iliti festival gledanja trešnje u cvatu. To gledanje trešanja je ustvari običaj da se u proljeće, dok cvatu trešnje, vi i vaše društvo okupite ispod drveta trešnje i nalijete se ko zebre pa onda imate tulum na otvorenom:

S obzirom da u Yoyogi parku imaju hrpetinu tog drveća, cijeli park je bazdio na 10000 pijanih japanaca koji igraju nekakve poskočne igre, neki su maskirani, neki teturaju jedva hodajući, a masa igra bejzbol i badminton. Jedva hodamo između njih. Na drugom kraju parka je dio odvojen za pse da se istrče. Desno idu psi od 3-12 kg, a lijevo psi od 10 Kg naviše. Valjda ak se potuku da budu u istoj kategoriji. Imaju i fontanu za ljude, a pokraj imaju fontanu za pse. A rekoše da su Japanci neodgovorni prema životinjama.

Japanci tradicionalno vole alkohol, ali nisu baš građeni za to

Ovo se u Japanu zove party odijelo, ima za kupit u dućanima po gradu - obućeš i spreman si za party.

Dvije Japanske ljubavi su meso i male porcije - ovaj je to uspio objediniti

Pseće kategorije - ako izbije borba da bude ravnopravna

Fontana za ljubimce

U parku uspijevamo pronaći neke vegetarijanske noodlese. U početku malo odvratno, ali fino kad se navikneš, nakon nekih pola obroka. Ovi noodlesi su vegetarijanski. Valjda:

I onda je pao mrak i pala je kiša pa krenusmo doma. Malo smo se osvježili pa odlučili vidjeti kakav je to noćni život u Roppongiju. U biti kvart ima puno barova i slično, ali da je sad tamo nekakav party - nije. Dosadno. Htjeli smo pojesti nešto japansko, ali Japanci toliko briju na meso da crtaju male svinje oko menija. Ako mi još netko spomene da trebam jesti meso da bih bio velik i jak uvijek ću se sjetiti Japanaca koji jedu masu mesa i svi izrastu u metar pedespet. Lo je komentirala da im svima vidi tjeme. Na kraju smo pojeli pizzu i tjesteninu u talijanskom restoranu što proglašavam totalnim porazom jer na putu uvijek treba naći neku lokalnu hranu. Utješno, to što japanci zovu pizza i tjestenina nije baš blizu talijanskoj hrani. To je samo Japanska zamisao talijanske hrane. Jako fino, but wrong.
Niš, dosta nam je svega pa smo se vratili u hotel. Usput kupujem pive u dućanu, ima piva koja se zove Yebisu. To sam morao kupiti, a druga je Sapporo. Jedina piva bez aftertastea koje sam se jednom napio u nekom japanskom pubu u Londonu prije deset godina pa sam ju uzeo iz nostalgije. Uzimam i primjerak za mog šefa koji je ljubitelj piva.

Rezime današnjeg dana...gdje smo bili - nigdje, šta smo radili - ništa! Al smo se zato fino najeli - dvaput! :))

SNALAŽENJE U TOKIJU

Prva stvar na koju se trebate prebaciti kada dođete u Tokyo je da ne razmišljate u horizontali već u vertikali. Naime, ono što tokijske ulice nude nećete vidjeti šećući ulicom, već pogled trebate uprijet u zrak. Bilo restorani, bilo dućani, robne kuće, bilo prelaženje ceste - sve se to nalazi na nivoima, i to na puno nivoa. Centralni dio Tokija ustvari uopće nije površinom tako velik i vrlo lako se može obići pa čak i pješke. Razlog tome je upravo to što su sve naslagali jedno na drugo kao lego kockice. Najčešće je, kada uđete u neki dućan, on vrlo uzak i čini vam se da nije bogznašto, ali nemojte zaboraviti da postoje stepenice ili lift na gornjih još 6-7 katova. I unatoč tolikim katovima, dućani su uglavnom natrpani i nije lako manevrirati po njima. S druge strane, shopping centri će se najčešće nalaziti pod zemljom i to su pravi mali gradovi u kojima se lako možete i izgubiti. I oni će imati još kat ispod ili iznad. U toj vertikali je ipak sve jasno označeno, a često će i na englskom pisati što se nalazi na kojem katu. Dućani se uglavnom protežu od 2B (basement-podrum) do 7F (floor - kat s time da imaju američki sustav brojanja katova - 1F nije 1. kat nego prizemlje). A sve one neonske reklame koje viđate na slikama Tokija su ustvari samo informatori što se na kojem katu nalazi (malo je sitna slika pa se ne vidi da svugdje piše broj kata - 4F, 6F..):

Definitivno će vam olakšati život ako prije odlaska u Japan naučite osnove katakane, hiragane pa i kanđija, tako da sve te informatore možete i pročitati. Nama je trebalo 2 dana da pronađemo dućan Yodobashi, i to smo uspjeli tek kada smo skinuli aplikaciju sa znakovima katakane i hiragane. Većinom stvari pišu i na latinici, ali recimo tek na dućanu, pa ako gledaš iz daljine, dočekat će te samo natpisi na japanskom pismu.

Na 1. slici je neki dućan s robom. Lijepo su odjevni predmeti izloženi uz prozore, pa si vi window shoppingirajte :)))
Na 2. slici se jasno vidi velikim slovima bijelo na crveno napisano Yodobashi. Što nam je to vrijedilo kada nismo imali pojma što piše...
N1 3. slici su prikazani nathodnici u Shibuyi. Ispod je ogromno raskrižje isključivo za aute, cesta se može prijeći samo iznad zemlje.

Veliku mapu Tokija smo uspjeli zaboraviti doma, iako se pitam koliko bi nam pomogla. Imali smo mapu u knjižici Eyewitness i to nam je, začudo, bilo sasvim dovoljno. Gotovo na svakom uglu, a svakako na svakom izlazu iz podzemne postoji mapa tog područja pa se i nije toliko teško snalaziti koliko bi se to očekivalo od grada koji nema adrese. Neki nazivi ulica postoje, ali kućni brojevi su stavljani kako se koja kuća izgradila tako da i njihovi taksisti znaju imati problema s pronalaženjem točne adrese. Kompas je svakako pametno imati i više puta nam je pomogao u orijentaciji. Ako na webu pronađete neko mjesto koje bi posjetili, vrlo često će uz malu mapu slijediti i upute kako se do tamo dolazi, i to ne pomoću naziva ulica, već doslovno pomoću zgrada, drveća, mostova... a zna biti i video zapis kako doći do nekog mjesta. Drugačije vjerojatno ne funkcionira. Mi smo se uspjeli pogubiti samo jednom i to na Shibuya stanici koja je zaista ogromna i okružuje ju hrpica ulica u svim smjerovima.

Ovakve karte nalaze se posvuda. Nisu baš uvijek na latinici...

Mi smo u knjižici pročitali da se nipošto i ni u kojem slučaju cesta ne prelazi dok je upaljeno crveno svjetlo, ali, iako smo se mi religiozno držali savjeta, Japanci su bez ustručavanja prelazili cestu za vrijeme crvenog. Činjenica je da crveno jako dugo traje i slobodno možete napisati prvo poglavlje Rata i mira dok se ne upali zeleno. Na nekim semaforima ima indikator koliko zeleno ili crveno još traje, ali takvi su u manjini. Zato im zebre po cesti idu kriš kraš (uglavnom na većim raskrižjima) što je super jer ne moraš dva puta prelaziti cestu.

What have we learned today? - U Tokiju SVE funkcionira u vertikali, iliti na katove:

Dućani:

Ceste:

Restorani:

(U ovaj kompleks resotana se direktno s ulice ulazi u liftove i ide u restoran koji ste si prethodno odabrali na panou. Na panou piše koji resotran je na kojem katu, te meni sa cjenicima. Rijeđe nego češće su meniji na engleskom. Primijetite također strelice kretanja dok se čeka lift kad su gužve :))) )

--Sljedeći nastavak--