Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
potvrda
došla je potvrda mog identiteta i moji dokumenti s njom, ah i ne mogu reći da sam se poželjela te osobnosti
maleni bi pod pomeo s kosom da je ima koliko se duboko klanjao
incident sa ribarom je zaboravljen, on je proglašen silovateljem a ja pronađenom
obavijestili su me da mi je suprug preminuo, u slučaju da to ne znam
kako ne bi znala, znam i točnu minutu jer mi se odmah pojavio pred nosom da vidi kako se snalazim na splavi, bilo mu je žao kad je shvatio da ne ridam i nisam mrtva, seronja mrtvi
nisam pokazala nikakvu reakciju na vijest, valjda su to pripisali šoku, kao što su šoku pripisali moje smireno zurenje kroz prozor, od bogatašice se očekuje da glasno prosvjeduje, samo što ja nisam bogatašica, ali kako bi to oni znali
suprug je sve ostavio neimenovanoj organizaciji, a meni je ostavio splav bez pogona, tende i ležaljke i prije smrti me je stavio na nju, točnije njegovi snagatori jesu, jer on sam to ne bi mogao, bio je slab od bolesti
zadnji put sam ga vidjela kroz njegovu masku za disanje njegove vodenaste oči su me gledale preko plastike izražavajući zluradu radost što se domislio dostojne osvete za svoju bosonogu suprugu kako me je uvijek zvao zbog moje neimaštine
seronja
ironično da mi je kao jedinu odjeću za splav dao večernju haljinu i zlatne sandale, to je bila vrhunska ironija jer sam to nosila na noć kad smo se upoznali, noć prije našeg vjenčanja
bila sam mlada i glupa, a on star i pohotan
ja sam još uvijek mlada i glupa, ali on je mrtav i pohotan
nasmijala sam se glasno na tu pomisao
čovječuljak me je zabrinuto pogledao vjerojatno razmišljajući o nedostatku psihijatra na ovom otoku
smjestili su me u hotelsku sobicu, drvena prostorija sa jednim drvenim krevetom i tankim madracem, te prozori bez stakala presvučeni mrežicom za komarce
sjela sam na krevet i razmišljala
rekli su pozvati moje najbliže, time misle na muževo preostalo kućanstvo koje se još nije raspalo, jer nikog drugog ni nemam, a oni me i neće dočekati raširenih ruku, možda imaju i upute za slučaj da se opet pojavim
ali imam vremena prije nego do njih i stigne vijest da sam tu, mogu nešto smisliti i pobjeći
kopala sam po dokumentima koje je hotel u kojem smo bili prije mog porinuća na splav i smrti seronje, i među njima našla svoju kreditnu karticu iz prošlog života
da li ju je ukinuo? sumnjam da se toliko potrudio, nije vjerovao da ću preživjeti dan na splavi usred oceana, a kamoli se dočepati obale
to otvara mogućnosti, ha ha ha možda i nije bila posve loša epizoda sa valkirom, još ima nade
pogledala sam prema mom koferu kojeg su mi također poslali
ljubazna je posluga u tom hotelu, naručito prema bogatim klijentima
mali čovječuljak
pojavio se mali okrugli čovječuljak sa okruglom sjajnom glavom bez kose i okruglim naočalama na debelom nosu, napućio je svoje debele usnice i zapisivao bilješke u svoj mali notes ispuštajući groktave zvukove
ni riječ mi nije uputio samo je sjeo na stolicu ispred mene otvorio notes i slušao zapisujući
izašao je van pišati vidjela sam ga kroz prozor kako se olakšava uz bok palmi, to nikome nije bilo čudno
ni meni više nije čudno
vratio se pa sam nastavila priču
sad čekaju provjeru identiteta
bar mi je visoki mršavi tamnoputi čuvar tako rekao, čovječuljak je bijel u bijelom odjelu sa bijelim panama šeširom
sad čekam i razmišljam da probam probiti rupu u zidu ove straćare, ali kud bi me to dovelo
tako samo sjedim na mekanom krevetu i buljim u palme i nebo
u policijskoj postaji
plicijska postaja na malom otočiću je ustvari mala slamnata straćara bez stakala na prozorima
pokupili su me prije dva dana u mahnitom veslanju
mrtvac je iskočio na nekoj obali i moja ležaljka s njim, ona za koju se grčevito držao vjerojatno u pokušaju da se spasi nakon što se osvijestio i puna mojih otisaka
plakala sam i plakala pred tim tvrdim crnim licima
izgleda da se milost pojavljuje kod njih, ali ne odlučuju oni već mali debeljuškasti sudac koji kruži otocima i dijeli pravdu, daleko je sve ovo od uređene države
sad čekam malog debeljuškastog sudca, bar mi je krevet mekan, mekaniji od oblih panjeva moje splavi koju su zavezali za mol i ogradili vrpcom kao dokaz
ubojstvo
ostala sam bez riječi, ako ikad itko nađe ribara i mene, za sve će biti da sam ga ja ubila i da je mene silovao, a nije, ako im i kažem mislit će da sam podvojena ličnost
počela sam silovito veslati, nije bitno u kojem smjeru, samo što dalje, što dalje od trulećeg trupla koje je općilo sa mojim tijelom na sadistične načine, jadna valkira, nisam joj to htjela, mislila sam da će biti nježan... ma nisam mislila na to uopće jer već dugo vladam svojim tijelom i njegovim impulsima, ne dopuštam si pasivno čekanje, ja napadam
valkirina priča
"ispočetka je sve bilo uredu, ti si otišla, ja sam ušla i osjetila zrak na koži, sunce na kapcima i ptice u letu, sve je disalo, sve je živjelo i ja sa tim, toliko sam se udubila da sam zaboravila na onog... muškarca - ispljunula je tu riječ, to nije slutilo na dobro - i uživala u valovima i oblacima, u koži, osjetu ruke na ruci, u daskama ispod sebe, u tkanini ležaljke, tako čudesnoj tkanini, udahnula sam punim plućima i skoro se zakašljala od naleta soli u nosnicama, ali izdržala sam taj poriv zadržavši sol u sebi i diveći se tvom tijelu, tako je bilo čudesno, htjela sam ga zadržati i ne dati ti da se vratiš, već sam počela raditi na tome kad sam bila kažnjena... taj... muškarac gusari su pristojniji od njega, uhvatio me je za ruku, otrgnula sam se, ali bio je jači, to tvoje tijelo je tako slabo i maleno, ništa mu nisam mogla... boljelo je, obljubio me je bez moje volje i nisam dobila ništa od one ugode koju si mi obećala, ali zato je on dobio ležaljku po glavi i završio na dnu mora"
14.07.2006., 23:39 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^putovanje
snovi me nisu odnijeli do gurua, ali uputili su me tragom odbjegle valkire
rekla sam da se neću petljati s utvarama, ali vrag mi nije dao mira, ipak mi je dugovala plaću za uslugu... a i znatiželjna sam
otišla sam tim tragom i našla je na dnu sivog bunara... plakala je, onako kako to već utvare rade, sablasno i bez zvuka šireći očaj oko sebe
pošto sam na očaj imuna (bar onaj tuđi) prišla sam joj, pokušala je pobjeći kad sam joj prišla, ali pošto se sama sakrila u bunar s jednim izlazom to joj nije pošlo za rukom
spriječila sam je i natjerala da mi ispriča svoju priču
novi polet
poslije kiše sam se osjetila... pa gotovo novom
tom osjećaju je pridonio nedostatak boli u raznim otvorima
kiša je isprala maskaru sa tende tako da sam se gotovo mogla i praviti da ništa nije bilo
večeras bi i mogla malo putovati po duhovnim stazama i potražiti gurua, možda bude imao nešto pametno za mene, zrno soli koje mi fali u glavi
... samo što dalje od utvara, što dalje, premda... kopka me pitanje kako se to sve svidjelo valkiri, sudeći po osjećaju u tijelu i ne baš... osim ako nije sadistički nastrojena, jer osjećala sam se kao silovana djevica kad sam se probudila iz nebivanja
kiša
sklopila sam tendu dok je padala kiša, godile su mi kapi bez soli
13.07.2006., 15:52 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^epitaf zlatnoj haljini
kad sam se otrgla od slika prošlosti što ništa ne znače priredila sam morski pogreb svojoj haljini
obožavala sam tu haljinu, vidjela je više partya i koktela nego ijedna druga, baš me je bilo briga što su je se svi nagledali uvijek je bila u središtu pažnje i mažnje
žao mi je što se rastajemo ovako, što sam dala nekoj drugoj da te strga, da strga moje tijelo kao što sam si ja duh strgala davno
neka
sad te pokapam otplutaj sretno
nek s tobom otplutaju sva sjećanja
svo vino
i sav smijeh što se odbijao od zvonkih kristalnih čaša na stalcima i lustera što visiše sa stropova
zbogom haljino moja... neću plakati
sjećanja
usprkos trudu sjećanja su probila branu i sad se valjam na valovima zureći u prošlost u sve ruke što su prošle preko mene
žao mi je sad zbog svih njih jer su svi bili iz krivih nekih razloga i zbog krivih osjećaja, većinom iz osvete, katkad iz dosade, a katkad samo zato što su bili pri ruci
muž je bio najgori od svih, njega sam uzela iz obijesti i zamrzila ga s vremenom, nije da i on nije uzvratio istom mjerom
smještali smo si podvale na svakom koraku i eto i u smrti me je uspio na splav smjestiti, on je napravio popis stvari koje će staviti sa mnom na splav
mrzim ga zbog toga, isto kao da me je ubio... a ja nisam njega ubila, nisam imala snage za to na kraju, nisam, samo sam gledala sve te cijevčice kako vire iz njega i njegove vodenaste plave oči kako zure u mene, svu tu mržnju
ali kladim se da nije očekivao zagrobni život naručito ne onaj u kojem će klipsati nevidljiv za mnom
plima
došla je plima i podigla me sa spruda
opet plutam i plačem
lovac
zatvorila sam lovac čim sam k sebi došla dosta mi je utvara za neko vrijeme, samoća je od toga bolja
12.07.2006., 10:04 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^rupa u glavi
imam rupu u sjećanju... i tijelu
ja sam glupača
učinila sam joj tu uslugu i što je ona napravila?
zadržala je moje tijelo danima i ne bi se iselila da nije par trikova koje me je guru davno naučio očito videći moju glupost
i gdje je sad taj ribar?!?
otjerala ga je i ostavila me nasukanu na sprudu bez moje ležaljke i s razderanom zlatnom haljinom na šljokice... i još ponečim razderanim, morat ću se kupati češće, premda sol peče
usluga
valkira me je zamolila za uslugu... dvojbenu uslugu, kaže da će mi dati veliku plaću za to, veću od ubijanja nekog muškarca za mene, što iskreno bi malo teže obavila mislim uz malu činjenicu da je mrtva i da baš i ne može nositi mač
zamolila me je... ne ne mogu to ni reći
ne znam zašto mi se to nakon mog burnog života čini tako strašno, ta to je sitnica
tražila je... da joj posudim tijelo na pola sata kad naiđemo na nekog muškarca, ona bi htjela vidjeti kakav je to osjećaj, jer nikad nije ni takla muškarca osim u borbi
ne znam, nisam joj ništa obećala
sad mi je žao što sam radila lovca
dosada zna imati veliku cijenu
možda se obratim i guruu za savjet, ali to mi je mrska zamisao, gora od one da mi se valkira useli u tijelo na pola sata
razvezao mi se jezik
do sumraka sam već djevici u tendi ispričala veći dio svog života, dosada to čini ljudima, čak i utvare postanu dobri sugovornici
začudilo me je što se nije našla uvrijeđena naravi svoje zarobiteljice (mene) već naprotiv žudno je upijala moju priču... možda zbog seksa, silno su je zanimale sve seksualne situacije i svi detalji, tako da se moja priča oduljila
moram priznati da mi nije smetalo detaljizirati... ah da me je bar taj eunuh princ obljubio, ne bi mi sad od priče sa duhom bridila bedra
ratnica djevica
na kraju sam i uspjela odspavati malo, ali nije me pustila spavati prije nego mi je ispričala svoju priču, koja je među nama rečeno istrzana i sa puno rupa u sjećanju, valjda ostaneš bez pola toga kad izgubiš glavu, što se njoj dogodilo, neki veliki tip sa sjekirom joj je odsjekao glavu u borbi prsa na prsa, ono nije ni čudo, di joj je bila pamet da se petlja s njim uopće, očito joj je glava bila prepuna propagande o ženskoj nadmoći pa nije mogla uočiti jednostavnu činjenicu o nejednakoj raspodjeli snage i visine
uglavnom, ne čini mi se taj njen život ni tako zanimljiv, moj je bolji, bar sadrži i značajnije muške likove u sebi i neću nikako umrijeti kao djevica, kakvo poniženje
valkira
na kraju je ispalo da utvara stvarno je valkira
saznala sam to kad je prestala vrištati i upitala me kojeg muškarca želim mrtvog da bi je pustila van
sjela sam i razmišljala o tome većinu dana, ali nije preostao nijedan muškarac kojeg sam htjela mrtvog otkad mi je suprug umro, pa sam je krenula pustiti
ali ona me je spriječila vrištanjem, stala je tek kad sam se odmaknula od nje
nije mi dala da je oslobodim, kad sam već tako moćna čarobnica/ratnica/djevica da sam je uspjela zarobiti ne može mi dati da je pustim bez da mi plati cestarinu, jer bi to bila uvreda za nju, obezvrijedila bih ju kao ratnicu
prešutjela sam da nisam ništa od toga jer bi je to vjerojatno još više ponizilo
tako da je ostala u mojoj tendi
odmaranje neće biti tako ugodno uz društvo nad glavom, ali što je tu je
morat ću uskoro smisliti način da mi se oduži u međuvremenu uživam u ratničkim napjevima
ujed
utvara me je skoro ujela... ne znam što bi bilo da se to dogodilo, izgleda kao neka opaka utvara, možda je i nisam trebala loviti nikako da se smiri, a ne mogu je osloboditi ako ne bude surađivala
možda ću i riskirati ujed jer me silno iritira njeno vrištanje kao da je valkira
utvara
ulovila se jedna utvara, napokon... još nikad nisam stvarno lovila utvare ne znam što ću s njom... pa možda popričam s njom kad se smiri, to još nisam probala, dosad sam ih samo ignorirala premda mi je moj guru govorio da bi me to moglo stajati glava, pa što, ko da mi je stalo da mi glava ostane na ramenima, prošla su ta vremena
04.07.2006., 14:03 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^jahte na obzoru
opet sam vidjela jahte na obzoru, daleko, možda se to ludi arapi i dalje utrkuju, nije mi se dalo ni mahati, ionako sam ostala bez sandala, tko bi me htio bez njih bosu, samo sa svojim tupastim stopalima, koga bih njima uvjerila da me poveze, nikog, nastavila sam buljiti u lovca ali i dalje je bio prazan
04.07.2006., 13:08 / Tuđih mišljenja: 1 / # / ^nestrpljivost
postajem nestrpljiva, još se nijedna utvara nije uhvatila na lovac a prošlo je već 10-ak minuta, da bar imam sat ne bi mi vrijeme ovako sporo prolazilo, ah bar se sunce još vrti oko mene, da nema toga poludjela bih
lovac je i dalje prazan
utkala sam lovac na utvare
lovac na utvare se može napraviti od koječega, za ovaj sam potrošila pola maskare crtajući simbole na tendu, da, utvare možda i jesu dosadne, ali lovit ću ih pa se neću imati vremena deprimirati, a znaju biti i korisne, utvare mislim
04.07.2006., 11:35 / Tuđih mišljenja: 1 / # / ^oluja
oluja me je uhvatila noćas
bila je gadna, valovi su bili visoki i po dva metra, srećom nije me prevrnula
ali ostala sam bez sandala, odnio ih je val nisam ih učvrstila
bile su to krasne sandale
iscrpljena sam
izgubila sam volju za svime, opet su me pohodili snovi i tata je mamu natjerivao remenom a ja sam samo šutjela šćućurena u kutu
isprao me je taj san, a nemam koga nazvati da se isplačem, čak je i suprug demostrativno nestao
zasad ću samo ležati i buljiti u oblake možda me oni iscjele dovoljno da se opet zagledam u horizont
i tako dalje
i tako dalje, uvijek dalje uz tu liniju kojom me vjetar gura, da bar imam vesla dovoljno velika da usmjerim sama svoj smjer, ali iscrpila bi se prebrzo... a i kome se da upravljati sam sobom, kuda bi otišla, sigurno ne do nekog novog nenastanjenog otoka gdje obitavaju duhovi i mali crnci što pričaju jezikom koji ne razumijem, da ih bar razumijem obojala bih svoju kožu u crno, odrezala kosu i plesala s njima na suncu oko vatre zaboravivši na svoj život i zlatnu haljinu sa šljokicama što mi je rezala kožu dok sam spavala
možda je i bolje ovako, možda me vjetar odnese na neko bolje mjesto od toga...
trčala sam
trčala sam po plaži danas gola i bosa, i to mi nije donijelo nikakvo zadovoljstvo, samo prazninu, trčala sam dok nisam cijeli otok obišla, a onda još jednom, na kraju sam se srušila kraj splavi od iscrpljenosti, ali i dalje nisam ništa osjećala, zato sam se porinula kad sam došla do daha
bolje biti na pučini sama, nego na kopnu, kad te more okružuje sa svih strana bar njega možeš okriviti za samoću, a ne sebe... a možda mi se i suprug opet pojavi, ne pojavljuje se na čvrstom tlu, izlazi pred mene samo uz ljuljanje valova, a sad će mi čak i njegovo mrsko prisustvo biti draže od ove samoće, od nedostatka osjećaja, bar ću gađenje i odbojnost osjetiti... ah da on mi je uvijek davao to nešto... živost u grudima i odlučnost da pobjegnem od njega, da rado ću ga opet vidjeti jer izaziva emocije u meni, za razliku od nerazumljivih malih čovječuljaka, oni su mi kao i drveće nespoznatljivi, time i strani
suprug, da, onda možda i nova jahta, bilo što... ali na kopno mi se još ne vraća
pustolovka se nalazi na splavi usred oceana te odbijajući se vratiti nekom suvislom životu kontemplira i susreće razne likove žive i nežive