Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
suosjećanje
gledala sam ih kratko, ta bića koja su dio svijeta duhova koji se povlači pred televizijom i internetom, vjestima.
taknulo me je suosjećanje, ali nije dugo trajalo. naime sjetila sam se da su one, vile, kao i moderne tvorevine vjere koje žive u žicama i valovima između ekrana i kamera, bezdušna bića. ustvari nemaju svrhu osim životarenja, nemaju iskru života. pošto su proizvedene usput kao posljedica podsvjesnih strahova i misli nisu baš samostalne ni pune duha.
one se hrane onim tamnim u ljudima, snovima i strahovima. ako pronađu dovoljno slabe pojedince mogu zavladati njihovim svijetom provodeći svoje ograničeno shvaćanje svijeta. takvi ljudi vrlo brzo prestanu biti sposobni funkcionirati u svijetu.
ako imaju sreće, završe u ustanovama koje ih pokušavaju dozvati k svijesti rasvjetljavajući tamu podsvjesti.
ako su manje sretni završe lutajući po cesti bulazneći gluposti koje nitko više ne vjeruje, zureći u sunce i ipak doživljavajući neke trenutke sreće i svijesti.
oni najmanje sretni završe u ustanovama koje ih uspavljuju, vežu i potjeraju dublje u tamu.
imala sam doticaja s tom zadnjom opcijom. nije mi se dopala.
čini mi se da upravo proživljavam drugu, potucam se od nemila, do nedraga buncajući.
a nisam iskoristila prvu opciju kad me je guru pokušao dozvati k svijesti. možda, ako poživim dovoljno dugo se vratim do njega i njegovih načina.
zasad uživam u nematerijalnosti i neživosti ovih starih duhova i bogova.
vjerojatno je valkira u pravu. od mene ne dobivaju neku hranu. osim što znam da su tu, znam i njihovu pravu prirodu i prezirem je zbog nje. uostalom dala sam im svoju nerođenu kćer, tim utvarama, to je bio i preobilan obrok. okrenula sam se od njih ne želeći ih gledati.
tako sam se suočila sa pupkom na golemom trbuhu.
vile
ispred mene su zaplesale haljine. trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako nisu prazne, već ih ispunjaju vile tako tanke i prozirne da su gotovo već prešle u nepostojanje.
- to je zato jer više nitko ne vjeruje u njih - šapnula mi je valkira - ako još troje ljudi prestane vjerovati nestat će potpuno.
- ali sad ja vjerujem - odvratila sam.
- ti se ne računaš, jer to nije vjera, ti sad znaš da su tu. Znanje ne hrani duhove poput njih, samo žar čiste vjere, a toga je sve manje u svijetu.
zarobljenost
nekako se ni ja sama nisam osjećala puno drukčije nego djevojčica. imala sam osjećaj kao da sam zaglavila pod staklenom kupolom u ograničenom svijetu koji ima pravila koja ne razumijem. pravila koja će mi nanijeti kaznu ako ih prekršim.
01.07.2009., 00:40 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^
pustolovka se nalazi na splavi usred oceana te odbijajući se vratiti nekom suvislom životu kontemplira i susreće razne likove žive i nežive