Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
odbacivanje sebe
osjećam kako odbacujem ljušturu koju sam navukla za druge ljude, za njihove grube dlanove što su mi išarali kožu, označili dušu, dosta mi je te ljušture od stakla i jantarne plastike koju sam kupila jednom kad sam bila sa suprugom prvi put u veneciji, našla sam je u jednom dućanu sa murano staklom, mala ljuštura od stakla i plastike. Staklo je bilo jantarno a unutra je bila zarobljena plastična figurica žene. Kad sam pogledala tu lutkicu, sitnu kao vrh palca znala sam da gledam sebe, da je to moja zaštita, moj način preživljavanja, objesila sam je koko vrata i znala da sam sigurna, da mogu postati što god hoću jer me nitko ne može doseći, jer sam preselila dušu u ljušturu od jantarnog murano stakla, podarila sam ga maloj lutkici od plastike u srcu te ljušture, da joj ne bude tako hladno.
Probudila sam se jutros i našla razbijeno staklo te jantarne ljušture, znam da to nisu utvare učinile jer sam spavala u svom mačjem boxsu.
Ne, ja sam ga razbila, okrenula sam se na trbuh, što inače nikad ne radim u snu, i razbila svoju jantarnu ljušturu, imam i krvavi trag između dojki gdje je ljuštura ležala ispred mog srca.
Znači srce mi se vratilo i ništa neće biti kao prije, ne mogu više biti tko hoću, mogu samo biti ja, nezaštićena i sama.
Bacila sam lutkicu u more, možda je more blagoslovi nekim novim pustolovinama.
osjećaji
možda bi i htjela zadržati one fine i ugodne osjećaje unutar tog ovoja... možda, ali oni su tako rijetki u ovom mom životu užitaka
činilo se da ničeg osim hedonista u meni nema dok sam jezdila između poznatih lica sa čašom šampanjca u ruci i tražila nove mlade muškarce da izbrišu izboranu suprugovu ruku sa moje kože iz moje duše, a on me je uvijek promatrao sa svojim sitnim očima, njegovo vlasništvo, tako me je zvao
ovoj
voljela bih kad bi i svoju dušu mogla umotati u zaštitni ovoj poput ove plastike tako da nikakve boli i nevolje ne mogu doprijeti do mene, da ne mogu plakati da ne mogu osjećati, da samo šutim i ne osjećam
30.08.2006., 11:54 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^plastični zid
mrmoljenje utvara uz plastični zid stapa se sa šumom mora i ne razaznajem zvukove i značenje, to je dobro
zato sam izabrala plastiku kroz nju utvare ne znaju prolaziti, prestrana im je, a valjda među njima nema nekakav nedavno preminuli znanstvenik koji se razumije u plastiku da im pokaže put
povlačenje
nije mi do pričanja s njima, dosta mi je i sebe same, bolje da se povučem u boks sa rupicama za zrak, kao mačka imam svoj boks, barem ima prozirnu stranu da vidim van i malu zavjesicu ako ne budem htjela gledati van
30.08.2006., 11:47 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^opsjedanje
utvare su me opsjele čim sam isprala maskaru
30.08.2006., 11:46 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^zapustit ću se
zapustiti ću se, ovdje nema muških očiju da me gledaju, samo ove moje tužne oči dok razmišljam o smrti i svemu što ona donosi
kad mi je djed umro plakala sam, poslije nisam plakala, siročetu na cesti nije do suza, bilo mi je samo do hrane
otisnut ću se
novci su sigurni u banci, otisnut ću se nazad na more sa svojom splavi
kupila sam par sitnica koje će mi olakšati put poput malog tomos motora, navigacijske karte, jedra, nove ležaljke, par pokrivača, mali plastični boks protiv kiše koji su mi pričvrstili za daske i sunčane naočale
na brodu do banke sam shvatila da mi smetaju ljudi, bojim ih se, stišću me i dotiču, hoću biti sama, makar na pučini i daleko od suprugovih agenata, njih mi je dosta, mrtva ruka pravde, vjerojatno se tako zovu, nikad me nisu mogli smisliti debili maloumni
dosta mi je
dosta mi je lutanja i strepnje za bezvrijedne novce, napokon sam se odlučila i ukrcala u čamac sa siromašnim domorodcima na putu za tu jedinu banku na ovom otočju
prelako me je slijediti kad za sobom uvijek vučem tu prokletu splav, znam da je, ali ne mogu je ostaviti, to mi je sve što mi je prokleti suprug ostavio za moje bračne usluge, ali unatoč tome mi se sviđa, pruža mi nekakav dom, a toga nikad nisam imala
u svakom slučaju nakrcana splav poskakuje na valovima vukući se natovarena za ovim brodom, možda se bojim nestašice, jer što bi mi se dogodilo da me suprugovi agenti uhvate, možda bi me samo porinuli nazad na splav, a možda i gore
u svakom slučaju idem u banku
dani u hotelu mi nisu koristili, osjećala sam se kao u kavezu
nova soba
čudo je što sve čovjek može učiniti sa novcima u kratkom vremenu, naručito kad zna da će pipa brzo presahnuti
nadam se da sam izbrisala tragove
kartica je upravo otkazana znači da moram seliti iz ove nove sobe
debeljko je bio dovoljno ljubazan da me odveze do prvog otoka s bankomatom, ovi ljudi nikad nisu čuli za plaćanje karticom a ti prokleti bankomati imaju dnevne limite, a i nema ih puno u blizini, srećom nisam se morala brinuti o proviziji, ne moram ju ja platiti
svejedno uspjela sam izvući dosta love prije nego su me ugasili, a što sad?
putovati s puno novaca i nije pametno u ovim predjelima, još gluplje je ulagati u stvari kad još nemam čvrsto mijesto da ih odložim, a banka je na velikom otoku udaljenom par dana u čamcu sa siromašnim domorodcima
morat ću razmisliti o tome
bilo je gušt opet imati novaca, ali ne toliko koliko sam mislila, naručito kad je sve što se može kupiti suveniri, pareri i voće
uzela sam dosta parera i šešira
onaj s velikim obodom ostavljam ovdje izaziva previše pažnje, a u pareru i s maramom na glavi gotovo mogu proći za lokalnu bjelkinju uz moju preplanulu kožu
pustolovka se nalazi na splavi usred oceana te odbijajući se vratiti nekom suvislom životu kontemplira i susreće razne likove žive i nežive