Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
suosjećanje
gledala sam ih kratko, ta bića koja su dio svijeta duhova koji se povlači pred televizijom i internetom, vjestima.
taknulo me je suosjećanje, ali nije dugo trajalo. naime sjetila sam se da su one, vile, kao i moderne tvorevine vjere koje žive u žicama i valovima između ekrana i kamera, bezdušna bića. ustvari nemaju svrhu osim životarenja, nemaju iskru života. pošto su proizvedene usput kao posljedica podsvjesnih strahova i misli nisu baš samostalne ni pune duha.
one se hrane onim tamnim u ljudima, snovima i strahovima. ako pronađu dovoljno slabe pojedince mogu zavladati njihovim svijetom provodeći svoje ograničeno shvaćanje svijeta. takvi ljudi vrlo brzo prestanu biti sposobni funkcionirati u svijetu.
ako imaju sreće, završe u ustanovama koje ih pokušavaju dozvati k svijesti rasvjetljavajući tamu podsvjesti.
ako su manje sretni završe lutajući po cesti bulazneći gluposti koje nitko više ne vjeruje, zureći u sunce i ipak doživljavajući neke trenutke sreće i svijesti.
oni najmanje sretni završe u ustanovama koje ih uspavljuju, vežu i potjeraju dublje u tamu.
imala sam doticaja s tom zadnjom opcijom. nije mi se dopala.
čini mi se da upravo proživljavam drugu, potucam se od nemila, do nedraga buncajući.
a nisam iskoristila prvu opciju kad me je guru pokušao dozvati k svijesti. možda, ako poživim dovoljno dugo se vratim do njega i njegovih načina.
zasad uživam u nematerijalnosti i neživosti ovih starih duhova i bogova.
vjerojatno je valkira u pravu. od mene ne dobivaju neku hranu. osim što znam da su tu, znam i njihovu pravu prirodu i prezirem je zbog nje. uostalom dala sam im svoju nerođenu kćer, tim utvarama, to je bio i preobilan obrok. okrenula sam se od njih ne želeći ih gledati.
tako sam se suočila sa pupkom na golemom trbuhu.