Arhangel
28.02.2006., utorak
Umjetnost, sloboda i istina - intro
U posljednjih nekoliko godina filmska produkcija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživljava kvalitativno buđenje. U onim teškim i sumornim ratnim godinama nije bilo uvjeta niti novaca za snimiti dobar film, osobito u BiH, gdje je prosječnom čovjeku bilo na pameti sačuvati goli život, a ne snimati filmove. Za to vrijeme u Hrvatskoj su vlasti podobni redatelji postavljali kazališne komade i snimali filmove za koje su iz državnih sredstava dobivali značajne svote novca, a od kvalitete, u većini slučajeva, nije bilo ni traga; u tom se smislu dovoljno sjetiti filmskih promašaja poput «Olujnih tišina», [/I[I]]«Gospe», [/I[I]]«Četveroreda» i sličnih uradaka u kojima su dijalozi i gluma bili na razini pučkoškolskih igrokaza, a scenarij u službi oplakivanja uvijek neke tragične nam povijesti. Redatelji i scenaristi dobro su pazili na autocenzuru, a na premijerama takvih uradaka redovito je sjedila politička garnitura koja se u filmsku ili kazališnu umjetnost razumjela koliko i autor ovih redaka u nuklearnu fiziku (čitaj=niti malo!).Ipak, čini se da se u zadnjih godinu – dvije, stanje blago popravlja i da se u mraku tog tunela u koji je bio zapao domaći film nazire svjetlo koje bi moglo ukazivati na bolja filmska vremena. Moglo bi se reći da BiH film u tom smislu krupnijim koracima korača naprijed, nego li je to slučaj sa hrvatskom filmskom umjetnošću. Sjetimo se samo Tanovićevog «Oscarom» ovjenčanog uratka «Ničija zemlja» te u ove dane aktualnih BiH filmova «Grbavica» i «Go west», od kojih ovaj prvi već bere filmske nagrade po Europi. Uzalud su neki hrvatski nazovi-kulturni, krugovi, prožeti političkim motivima, dakako, pokušali Tanovićev ili sada Imamovićev film («Go west») prilijepiti nizu, barem uvjetno, hrvatskih filmskih uradaka i tako prigrabiti pokoji listić lovorika kojima su ta djela (bila) ovjenčana; uzalud; ipak su to, mora se priznati, djela bosansko-hercegovačkih autora, plod njihovog rada i talenta, iako su u tim filmovima glumili i hrvatski glumci. Prisvajati, primjerice, «Ničiju zemlju» samo zato što u tom filmu glume hrvatski glumci bilo bi ravno pokušaju prisvajanja «Hitne službe» samo zato što tamo glumi Goran Višnjić. Bez obzira na navedeno, valja priznati sa se uradcima poput «Kako je počeo rat nam mom otoku», [/I[I]]«Družba Isusova», «Konjanik» ili «Što je muškarac bez brkova» i hrvatska filmska umjetnost malo po malo izvlači iz blata u koje je bila zapala u zadnjem desetljeću minulog stoljeća. To je dobar znak, naravno, i treba vremena za videti do čega će taj proces dovesti. Demokratskim procesima na ovim stranama te integracijama u Europsku Uniju sva umjetnost će se, vjerujemo, osloboditi okova politike; tako i ona filmska. Sloboda stvaralaštva nipošto nije, niti smije biti, s druge strane, alibi za postizanje vlastitih ciljeva ili izravnavanje računa, ili se pretvoriti u gaženje vrijednosti drugih. Umjetnost je uvijek u službi istine i pravde, u službi poštivanja dostojanstva svakog čovjeka. Zato umjetnost, naravno; i filmska, mora voditi računa o činjenici da sloboda ne znači samovolju koja ugrožava drugoga, njegov inetgritet, stavove i vrednote koje su mu svete. Kakva je tvoja duša, takvi su i tvoji međuljudski odnosi; koliko umjetnik poštuje sebe i vlastite vrednote, toliko će poštivati i sve druge; i drugačije. I pognuti glavu pred istinom. |
22.02.2006., srijeda
RATKO ODLAZI U MIT
Da je puno toga trulo u državi preko Drine i Dunava, sa druge strane naših istočnih granica, odavno je jasno je i malom djetetu. Politike i stanja (ne)svijeti kakve vladaju u Srbiji svijet nije vidio još od srednjega vijeka, u kojem se na tim prostorima ispreplitala bogata bizantska kultura s jedne strane, sa prepredenošću, licemjerjem, okrutnošću, taštinom i ksenofobijom s druge. Po tom pitanju stanja (ne)svijeti Srbiji pod ruku može stati još jedino Iran i Sjeverna Koreja. Bizant je odavna nestao u nezaustavljivom tijeku vremena, ali metode kojima se to slavno carstvo služilo i tako dugo opstalo, i koje su ga je na koncu dobrim dijelom stajale glave, preživjele su u novom ruhu i novim okolnostima, sada sa novim protagonistima. Po toj se normi (političkih metoda i ideja) čini se da je Beograd daleko više duhovni nasljednik slavnog Carigrada, nego li je to grčka Atena, koja tako ljubomorno želi sebi prisvojiti taj epitet.Beogradska politika, kako smo i sami to na vlastitoj koži iskusili, nije se nikada sustezala koristiti "bizantske" metode prevrata i državnih udara, spletki i ubojstava kako bi ostvarila svoje ciljeve. Jasno da ovdje govorimo o politici, ne o narodu u cjelini. Pogledamo li samo zadnje stoljeće srpske političke povijesti, pronaći ćemo i zvjersko ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, smjenu vladarskih dinastija, kralja Petra I Karađorđevića koji je umro zaboravljen od svih, pretenzije Karađorđevića na rusko prijestolje nakon svrgavanja Romanovih, diktaturu kralja Aleksandra u Kraljevini Jugoslaviji, ubojstvo vođe Hrvatskog naroda Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, režirane izbore, državne udare, spregu politike i totalitarizma za Draže Mihajlovića i sl. Dobro nam je u sjećanju sprega najvećeg dijela srpskih političara, intelektualaca, dijela svećenstva, medija, javnog mijenja i državnih službi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina minulog stoljeća; sve u svrhu ostvarenja megalomanskog i suludog projekta Velike Srbije, za ostvarenje kojeg se nisu birala sredstva. Posljedice takve politike osjećamo i osjećati ćemo još dugi niz godina, rane koje nam je ta politika zadala nikada neće zacijeliti, osobito rane u srcima onih koji su kao posljedicu takve zločinačke politike izgubili svoje najmilije, izgubili svoje zdravlje, ljudsko dostojanstvo, dob, obitelj, zavičaj, sve što su cijelog života mukotrpno gradili, na materijalnom i duhovnom planu. Kao i svaka revolucija, tako i «bizantska» politka Beograda «jede» vlastitu djecu. Vlak koji vodi takva politika nemilice gazi sve pred sobom, pa i one koji iz toga vlaka pokušaju iskočiti, ili bivaju gurnuti van jer nisu ostvarili zadaće koje im je ta politika naložila izvršiti. Stoga nije ni čudo da je Slobodan Milošević završio u Haagu. Beogradska vrhuška izručila ga je samo zato jer nije ostvario pojekt Velike Srbije i jer se po njegovom izručenju stvorio manevarski prostor za daljenje političko manipuliranje i trgovinu koja će, na koncu, Srbiji donijeti pola Bosne. Slobo je tu bio igrač koji je, i kao zatvorenik, poslužio svojoj svrsi, kad već nije uspio kao političar. On je svjestan te činjenice i samo je pitanje vremena kada će, bolestan, napustiti ovaj svijet i ući u srpski mit. Kad umre, biti će pokopan kao najveći srpski junak jer je beogradska politika i ranije pokazala da i najveće povijesne gubitnike može poslije smrti pretvoriti u junake o kojima će lokalni guslari pjavati pjesme. Ista je stvar i sa Ratkom Mladićem, oko čijeg se navodnog hvatanja ovih dana podigla medijska prašina. Treba znati da je toga lika međunarodna zajednica odavno mogla uhvatiti, smo da je htjela. Zapravo se ovdje radilo o prešutnim političkim ustupcima Srbiji i plodu veza Beograda sa Londonom i Parizom, u vremenu kada je Washington nezainteresiran za Balkan, zabavljen pljačkanjem nafte u Iraku. Mladić je poslužio svojoj svrsi u kontekstu beogradske politike; i on će, kao i Slobo, ući u anale velikosrpske mitomanije i biti opjevan kao junak, bez obzira što je riječ o notornom koljaču. General Mladić neće živ stići do Haaga; to je profil «čovjeka» koji će radije izvršiti samoubojstvo, nego se živ predati, a vrlo je velika mogućnost da će ga smaknuti beogradski agenti prije nego dospije u ruke međunarodne pravde, koje uvijek plaše kako politika Londona i Pariza svira. A mi smo, na ovim stranama, itekako osjetili na vlastitoj koži svirku sa Temze i Seinne! Ratko Mladić je svojevrsni srpski Hermann Goering. On će još kratko poživjeti, kao i Slobo i Radovan Karadžić; svi oni će velikim slovima biti upisani u velikosrpski mit, bez obzira što će slova kojima će taj mit biti pisan biti napisana krvlju tolikih koje je ova trojka poslala u smrt. Tako će i njih trojica zauzeti mjesto u mitomaniji uz Acu Karađorđevića ili Dražu Mihajlovića; bez obzira što će im duše, vrlo vjerojatno, ne želeći prejudicirati Božju milost, gorjeti u paklu. Ta oni su svi samo igrači u velikoj igri beogradske «bizantske» politike koja mijenja ruho i pijune, ali joj metoda ostaje ista; svaki cilj opravdava svako sredstvo. Zato Ratko Mladić neće preživjeti. |
21.02.2006., utorak
MAINZ
Oblaci su već bili sakrili pogled na zvijezde kada smo tijekom noći krenuli iz našega grada koji je spavao bezbrižnim snom. Naš kombi se uputio put sjevera i nakon nekoliko sati vožnje stigli smo do zapadnih granica Domovine. Kiša nas je pratila na putovanju kroz Hrvatsku, kroz Sloveniju i dobrim dijelom puta kroz Austriju. Ali kada smo zašli u Alpe, pred našim su se očima počeli redati prizori veličanstvenih planinskih krajolika prekrivenih snijegom koji se razmetao svojom bjelinom, okupan zimskim suncem, čija nas je pojava, nakon kiše koja nas je pratila do tada, iznimno obradovala. Alpe pod snijegom pružaju veličanstvenu sliku ljepote srednje Europe, a mala sela sa slikovitim crkvama i kitnjastim zvonicima oslikavaju prebogato kulturno nasljeđe ovoga dijela Staroga kontinenta. Mnogobrojni tuneli kroz koje cesta prolazi pokazuju koliko je priroda i veličanstvena i kako ju nije nikada bilo lako ukrotiti.Kada smo kod Passaua prešli iz Austrije u Njemačku i dalje nas je pratilo lijepo vrijeme. Već je bilo poslijepodne i brežuljakasti krajolici prekriveni snijegom izmijenjivali su se pred našim pogledima sa prizorima tipičnih njemačkih gradova pored kojih smo prolazili. Autocesta pred nama pružala se, kako se činilo, u beskraj. Već je bila padala večer kada smo, nakon četrnaestak sati vožnje, stigli u Mainz . Taj grad od kojih 280 000 stanovnika svoju je ljepotu zrcalio u vodama ponosne Rajne. Smjestivši s kod naših domaćina, oduševljenih našim dolaskom, nismo gubili vrijeme, pa smo, iako vidno umorni od putovanja, prošetali centrom tog slikovitog grada, tako lijepog i ljudima pristupačnog. Nismo odoljeli iskušenju pa smo sjeli na pivo u pivnicu uređenu u prostorima srednjovjekovne bolnice, načičkane gotičkim stupovljem i lukovima koji ponosno strše prema nebu. Bio bi pravi grijeh biti u ovoj predivnoj zemlji, a ne popiti pivo; pa smo odlučili, što se toga tiče, ne sagriješiti! Sutradan smo s našim domaćinima obilazili grad kojim dominira veličanstvena romanička katedrala Svetog Martina. Poput stare dame sa svojim kupolama i tornjevima, građena od crvenkastog kamena, ta predivna građevina krasi Mainz sada već više od tisuću godina (kako je njena izgradnja započela) i prava je sreća što nije stradala u savezničkim bombardiranjima na kraju Drugog svjetskog rata. Pomno lijevana zvona ove crkve daju skladni zvuk zvonjave niskih tonova koji je istovremeno veličanstven i za uho ugodan, a čuje se kilometrima daleko. Polumrak unutrašnjosti ove katedrale osvjetljavaju plamičci zavjetnih svijeća pred oltarima, dajući ambijentu mističan ugođaj, dok romanički prozori ukrašeni vitrajima ostavljaju dojam gordosti i uzvišenosti. Crkva je i veličanstvena i neobična; s obje strane središnje lađe su apside sa istočnim i zapadnim oltarom, sa kriptama ispod te kupolama iznad njih. Sa sjeverne strane crkve je lijepi klaustar obrubljen vitkim stupovljem, u sredini kojeg je mali vrt. Ne trebam ni spominjati da smo sve pomno isfotografirali, a ispred jednog zanimljivog raspela na dnu južne lađe smo i zapjevali «Salve Regina», što je odmah privuklo pažnju grupe turista koja je razgledala to veličanstveno zdanje u kojem smo se i mi nalazili i koje je svojom ljepotom i neobičnošću mamilo uzdahe divljenja i čuđenja. Poslije smo posjetili još neka zanimljiva mjesta u gradu, među kojima treba istaknuti gotičku crkvu sv. Stjepana koja je u ratu bila bormbardirana i zapaljena, ali je obnovljena u izvornom obliku te je sam Marc Chagall izradio vitraje na prozorima apside, od čijeg bogatstva boja, osobito plave i modre, zastaje dah. Također je zanimljiva i crkva sv. Augustina koja svojom baroknom stilizacijom zadivljuje; ta čudna igra mnoštva kamenih anđelčića, štukatura, maskerona i girlandi, prozračih baroknih freski i sa pozlatom, kristalnih lustera i izrezbarenih klupa daje dojam da ste u predvorju Neba. Možemo zamisliti kako su u toj crkvi izgladala svečana bogoslužja u kojima je na koru zbor i orkestar izvodio neku svečanu misu, a svećenik sa poslužiteljima na kitnjastom oltaru u zlatovezom izvezenim paramentima slavio liturgiju. Navečer smo se okupili u jednoj drugoj crkvi, posvećenoj također svetom Stjepanu, koja se nalazi na periferiji grada. Mi smo očekivali neku malu župnu crkvicu, a tamo nas je dočekala ogromna neogotička trobrodna bazilika sa dva zvonika u pročelju; Nijemci kada grade; grade veliko. Tamo je bilo upriličeno đakonsko ređenje našeg prijatelja, što je bio glavni razlog našeg dolaska. Ne treba ni spominjati da je naš slavljenik bio presretan i zbog ređenja i zbog našeg dolaska iz Hrvatske i da je najveći dio vremena koje smo tamo proveli posvetio nama. Njegova sreća; i zbog ređenja i zbog našeg dolaska, bila je neopisiva; taj je čovjek, jednostavno rečeno, zračio srećom! Nama je to bila, neskromno rečeno; najveća nagrada. Liturgija ređenja u toj velikoj crkvi bila je prekrasna. Naravno, nas iz Hrvatske je posebno, na hrvatskom jeziku, pozdravio biskup koji je predvodio slavlje (uh; što smo bili ponosni…) Na večeri koja je uslijedila zadivili smo Nijemce, a čime li drugo nego li; našim pjevanjem, spontanošću i zajedništvom… Ma bilo je nezaboravno… Šteta što smo se već morali vratiti kući… Nema veze, u Mainzu su nas pozvali da opet dođemo! A, ruku na srce; nas ne treba puno moliti… he, he, he… |
16.02.2006., četvrtak
Sramota i licemjerje okupatora
Svo licemjerje i dvostruka mjerila imperijalne američke politike pokazala su se zornima u svoj svojoj grozoti ovih dana kada su pred oči svjetske javnosti izišli novi dokazi o zlostavljanjima u zloglasnom bagdadskom zatvoru Abbu Ghraib, zlostavljanjima koja od osvajanja Iraka nad zatvorenicima sustavno, planski i smišljeno provode američki vojnici. Zvjerska ponižavanja koja se provode nad tamošnjim iračkim zatvorenicima dostojna su usporedbe sa najsurovijim prizorima iz srpskih logora u Bosni za vrijeme rata na ovim stranama ili usporedbe, usuđujemo se reći, sa zlostavljanjima u nacističkim konc-logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Ti nečovječni postupci, zasvjedočeni na fotografijama i video-snimcima, koji ovih dana obilaze svijet, dokaz su i svjedočanstvo, u nizu sličnih, da najmoćnija svjetska sila današnjice; Sjedinjene Američke Države, koriste najprimitivnije metode kako bi održale svoju okupacijsku vlast nad porobljenim Irakom čija je jedina tragedija činjenica da je zemlja bogata crnim zlatom, tj. naftom. Slike i snimci najprimitivnijeg iživljavanja američkih vojnika nad zarobljenim Iračanima samo su, na žalost, blijeda slika onoga što Bushova vojna mašinerija i administracija uporno pokušava, već godinama, sakriti od očiju svijeta; a to je činjenica da SAD provodi brutalnu represiju nad tom pokorenom zemljom i narodom, zlostavljajući, ubijajući i pljačkajući. U puste američke priče o vlastitoj zemlji kao «kolijevci demokracije», o «duhu slobode» i «vrijednostima američkog načina života» danas više ne vjeruju ni mala djeca u vrtićima, jer je odavna postalo jasno da tamo gdje Bush prođe ni trava više ne raste, dok se ovaj hvali kako je zadatak američke politike širiti demokraciju tamo gdje je to potrebno. A kakvu «demokraciju» i «zaštitu ljudskih prava» donosi George Bush i njegova svita najbolje je pitati zarobljene Iračane u Abbu Ghraibu. Ti ljudi u tom zatvoru radije biraju smrt samoubojstvom nego da i dalje budu roba za iživljavanje frustriranih američkih vojnika sa očitim znakovima devijacija u spolnom odgoju i sveukupnom ponašanju, što je budno režirano od njima nadređenih glavešina iz Pentagona. Nitko ne želi reći da su zarobljeni Iračani posve nevini tamo završili, ali i oni su ljudi; i oni imaju pravo na obranu i suđenje; i oni imaju pravo na ljudsko dostojanstvo koje američki čuvari tako nemilo gaze da je to u Nebo vapijući grijeh. Ne želeći pod istu kapu svrstati najveći dio nedužnih i poštenih građana SAD-a, ne možemo ne zaključiti kako smo u novi milenij ušli sa svjetskom silom koja je taj isti milenij nastavila oblikovati kao i onaj prošli na njegovom zalazu; krvlju i oružjem, terorom politike, novca i zveketom oružja. Minulo dvadeseto stoljeće bilo je smatrano najkrvavijim u zabilježenoj ljudskoj povijesti; sve nam se čini da ga i ovo; dvadeset prvo, u stopu slijedi po tom pitanju i da su mirna vremena, kojima smo se toliko nadali na prijelazu milenija, sada samo pusta tlapnja, tema za osnovnoškolske sastavke. Ali ipak, ostaje nadati se; nadati se da je narodna uzrečica «Svaka sila za vremena» zaista utemeljena na pouzdanom zaključku koje nam je namjerilo iskustvo i da će svjetskoj hegemoniji Washingtonskog Zločinca doći kraj; prije ili kasnije. A da će Gospodin zatvorenim Iračanima poslati laku smrt; čim prije; jer drugoga spasa, na žalost, ni nemaju. I kako sada ne očekivati novu eskalaciju sukoba na relaciji islamski svijet – Zapad!? Terorizam i nasilje ni u kojem kontekstu nisu opravdani, ali što drugo ostaje običnom čovjeku u tom porobljenom svijetu, kojemu su Ameri sve najprije obeščastili i pobili, nego opasati se eksplozivom i zabiti se u prvi objekt koji ga podsjeća na bilo što što dolazi iz zapadnog svijeta??? U očima toga čovjeka takav bi čin, ma koliko bio ocajan i dostojan osude, bio jedini način da sebi i svojima, makar i u smrti, vrati oduzetu čast. |
14.02.2006., utorak
Brod
Na tom moru života puno je oluja koje neprestano dižu vjetrove koji samo što nas ne potope, i naš brod se tako silno valja, muči i probija naprijed u toj nadasve čudnoj igri valovlja koje svoje vode prebacuje preko njegove palube. I naš brod se teškom mukom probija naprijed, šibana olujama, ta se stara lađa ne da slomiti; škripe daske i cvile jarboli, naprežu se jedra i fijuču konopci, a naš brod ostaje postojan na toj ruti svojega plova. Nije lako. Nije jednostavno. Udar svakog vala slabi mu oplatu; sol mora, koje ipak život daje, nagriza mu drvo, svaki novi vjetar troši mu jedra i svaki novi napor nova mu je muka koju sve teže podnosi. Ali; staro se drvo ne da i postojano plovi naprijed. Svaki put kada se izvuče iz nove oluje i izroni iz valovlja poput feniksa se pojavi na tom obzoru života i nastavi svojim plovom koji mu je zadan. Čudesno je to otajstvo; život; misterij koji nikada do kraja dokučiti nije dano našim mislima. Svi naši brodovi, a toliko ih je da ih se izbrojiti ne bi moglo, plove putem svojeg plova; neki rutom koja vodi Luci Spasa, drugi opet malo lutaju, ali se Luke konačno domognu, treći lutaju i budu izgubljeni, neki opet pokleknu i more života proguta ih u svoje dubine. I ne pamti ih više ni mjesto njihovo. Najgore prođu oni koji plove toliko opterećeni niti ne znajući da je plovidba ljepotom protkana, drugi opet toliko vode računa o vlastitom jedrilju da ne paze na put svojeg plova pa se izgube na toj silnoj pučini, neki su toliko zaokupljeni plovom drugih da vlastite crvotočine koje im oplatu nagrizaju i ne vide. Mnogi se ne obaziru na svijetionike koji im ukazuju na sure hridine, pa svoj plov završe na obalama na kojima nema budućnosti, ili se povede za pjevom sirena koje vrebaju da u propast povuku one koji se povedu za njihovim opojnim pjesmama. A kada se za oluja tamni oblaci navuku na nebo i zastru Zvijezde koje pokazuju na put ka Sretnoj Luci, naš brod u očaju pruža svoje jarbole Nebu vapijući za spasom. Za spasom svijet vapije. A vez koji drži svu strukturu bića našega broda jest ljubav. Ljubav; ta tako profanizirana i po ulicama razvlačena riječ, ta toliko osiromašena i u robu pretvorena riječ od čijeg je pravog značenja malo toga ostalo. Ljubav, ta toliko gažena i zloupotrebljavana milost! Naš brod života bez ljubavi je osuđen biti spodobom koju more brzo proguta i povuče u dubine. Načela bez ljubavi pretvaraju nas u strojeve koji bezdušno gaze sve oko sebe. U načelima dosljedan, ali u djelovanju milosrdan! To je geslo koje oslobađa za pravu ljubav koja se brine za drugoga. Ta ljubavi ne može ni biti ukoliko nije usmjerena na drugoga; na brata čovjeka. Zato će vrelina sunca i slanoća morskog valovlja brzo razasušiti i iscrpiti oplatu našega broda, ne bude li ona obilato natopljena smolom ljubavi koja se daruje tom drvetu da ga potpuno upije i njime se obogati. Drvo bez smole ljubavi je suho i osuđeno da bude suho, bezdušno i uvelo, potpuno nesposobno da naš životni brod zadrži na površini. U brod koji nije natopljen smolom ljubavi brzo i lako prodiru valovi, rastače ga ta silna voda i nezaustavljivo čini da trune, da se pretvori u sablasnu ljušturu u kojoj nema života i koja je osuđena da bude povučena u bezdan koji zjapi ispod površine našega plova. Zato; hrabro, Vjerni! Otisni se na pučinu toga mora života! More mornara uči da bude jači; a ti, ne boj se, mornaru svoje lađe! Opskrbi drvo svojega broda obilatom smolom ljubavi, pogledaj Nebo i Zvijezde koje ti pokazuju put, uzdaj se u Svijetionike koji osvjetljuju tvoje staze! Uzdaj se, ne boj se, Ptiću mali! Tvoj plov je siguran kada je upravljen Luci Spasa; tvoj let podržava Onaj koji sve podržava, tvoja krila neće se slomiti, svi valovi toga bijesnog i nesigurnog mora tvoje lađe neće potopiti. I kad vode do grla dođu i kada zebnja stegne glas u grlu, i kada se valovi obruše na pravac tvoj; ne boj se; vjeruj, nadaj se, ljubi… Ti znaš kome si povjerovao… Hrabro samo, ne boj se… Srca Vjernih kucaju uz tvoje! |
10.02.2006., petak
Moć propagande
Masovni prosvjedi diljem islamskog svijeta koji su izbili nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda u nekim zapadnoeuropskim tiskovinama, pa i u nekim hrvatskim tjednicima, vrh su sante leda i ispušni ventil koji ukazuju da ispod površine tih događaja ključa problem širokih razmjera, koji samo što ne eksplodira, odnosno od koji naš brod samo što se nije razbio. Objavljivanje spomenutih karikatura gesta je koja iz perspektive zapadnjaka ne predstavlja ništa posebnog već se svrstava u domenu umjetničke i novinarske slobode. S druge se strane taj isti čin u očima islamskog svijeta iščitava kao provokacija na račun Islama koji zabranjuje bilo kakvo likovno prikazivanje Allaha i njegovog Proroka, a kamo li prikaz u karikaturnom stilu. Sekularizirana Europa odavna je prestala imati istančanog osjećaja za sveto, koje je radikalno uklonila iz svoje sredine i iz svoje svijesti. Crkve i katedrale zapadnog svijeta danas su mjesta divljenja umjetničkim dosezima prošlosti i mjesta za fotografiranje turista, a premalo, ili gotovo nikako, mjesta molitve i otvaranja onostranome. Stoga ne čudi da europski čovjek, time i novinar ili karikaturist, uopće ne razumije vjerski osjećaj vlastite kulture, a kamo li vjerske osjećaje islamskog istoka. Opet, objava spomenutih karikatura mogla bi se protumačiti i kao odraz želje za izrugivanjem načina na koji islamski fundamentalizam u svoje ideje koristi vjeru i vjerske osjećaje širokih slojeva društva. Ili bi se, pak, takav potez mogao protumačiti zaista kao izrugivanje sa svetim i vjerskim osjećajima koji su u sekulariziranom zapadnjačkom svijetu smatrani nečim nazadnim i konzervativnim!Bilo kako bilo, ono što se ovih dana događa po gradovima diljem islamskog svijeta, pa i u Europi (prosvjedi u Sarajevu!) odraz su jednog stanja koje zabrinjava i koje je rezulatat neokolonijalne politike zapadnog svijeta i Sjedinjenih Američkih Država, čija je svjetska hegemonija, kako se čini, na vrhuncu moći. Već smo u ranijim postovima bili naglasili kako je nafta Arapima istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Nafta je bila ta koja je arapske zemlje sredinom minulog stoljeća izvukla iz gospodarske zaostalosti nomadskog načina privređivanja i života. Gospodarski razvoj tih zemalja, koji se temeljio na eksploataciji nafte, omogućio je arapskim i narodima koji na svojemu tlu imaju izvore nafte i razvoj samosvijesti, što je dovelo do spoznaje o vlastitom pravu na iskorištavanje i raspologanje prirodnim bogatstvima, koje su sve do nazad dva desetljeća nemilice crpili; zapadnjaci, ponajviše Amerikanci. Svjetska ekonomija, izvor bogatstva Zapada, temelji se velikim dijelom na nafti, pa je razumljivo da je potrebno nadzirati iskorištavanje naftnih rezervi kako bi se održala gospodarska i politička premoć, a time i stečeno bogatstvo. A to se može, u uvijetima arapske nacionalne i vjerske osviještenosti, samo silom; bilo vojnom agresijom, bilo instaliranjem i podržavanjem diktatura diljem svijeta koje podržavaju američke i zapadnoeuropske gospodarske interese. Ne zaboravimo da je i Saddama Husseina, koji se na vlasti u Iraku održao tako dugo, na vlast dovela CIA, kako bi brže i lakše uklonila Hommeinija u susjednom Iranu, u kojem je ovaj revolucijom bio svrgnuo američkog lutka šaha Rezu Pahlavija. U tom smislu ne čudi da je kratko nakon Saddamovog dolaska na vlast Irak zaratio, gle čuda, upravo sa Iranom. Islamskom svijetu, kao i svakom normalnom čovjeku, ne može ne upasti u oči činjenica notornog licemjerja američke politike, koja svoje invazije diljem naftom bogatog svijeta opravdava borbom protiv terorizma. U tom licemjerju posebno pregnajči Bush i njegova administracija, pa se na trenutke čini da smo još uvijek u vremenu militantnih Lyndona Johnsona i Harryja Trumanna usred hladnoga rata. Razlika je što ovaj put sa druge strane nisu sovjetski komunisti, već islamski fundamentalisti jer je islamska vjera i fundamentalizam bio jedino pokretačko sredstvo za objedinjavanje i omasovljenje otpora američkoj gospodarskoj i političkoj dominaciji na Srednjem i Bliskom istoku. S druge strane, pobjede ljevice na izborima diljem Latinske Amerike jednako su tako reakcija na bushovsku političku i ekonomsku dominaciju. Ne želeći ustvrditi kako je fundamentalizam opravdan, ili da je nasilje bilo koje vrste opravdano, ne možemo oči držati širom zatvorene i padati na propagandu koja negira svaku umiješanost politike u aktualna zbivanja potaknuta karikaturom. Osim toga, ne bi nikakvo čudo bilo da se, u slučaju invazije na Irak rezerviranu Europu namjerno htjelo uvući u Bushovo naftno iračko kolo spretnim psihološkim poticanjem islamskih prosvjeda… Hmmm… Vrijeme će pokazati koliko (ni)smo (bili) u pravu. |
08.02.2006., srijeda
Dovraga i bestraga!
Koga nam je vraga još i to trebalo? Svi smo svjedoci naglog porasta islamskog fundamentalizma posljednjih desetljeća, povezanog sa terorističkim mrežama diljem svijeta. Zapravo, ova pojava i nema veze sa izvornim Islamom kao vjerom, jer je vjera proroka Muhameda u srži vrlo miroljubiva. Ali kada se vjeru upregne u kola ideologija, onda dobijemo fundamentalizam koji pod parolom vjere gazi sve druge i drugačije. U tom kontekstu nije potrebno puno da se nađe bilo kakav razlog za usmjeravanje fundamentalističke mržnje; kao u slučaju bilo koje ideologije; a, podsjetimo se, ideologija ne podnosi ništa različito od sebe same! Tako je ovaj put bilo i sa karikaturama proroka Muhameda, koje su prošle godine objavljene u jednom danskom listu. Naravno, i neke su se druge europske tiskovine povele za primjerom Danaca, pa su tiskale iste karikature. Bila je to iskra koja je zapalila fundamentalistički duh koji je za sobom povukao milijune muslimana diljem svijeta, jer je objava spomenutih karuikatura protumačena kao vrijeđanje Islama, budući da je poznato da ta religija zabranjuje prikazivanje bilo Božjeg, bilo ljudskog lika, a osobito zabranjuje likovno prikazivanje proroka Muhameda.Pod pritiskom američke hegemonije u svijetu, američke invazije na Irak i Afganistan, sve radi nafte, a pod izlikom borbe protiv terorizma, objava spomenutih karikatura zapalila je duhove islamskog svijeta, koji doživljava ekonomski i populacijski procvat zadnjih pola stoljeća. Pod utjecajem Iranske islamske revolucije 1979. i borbe Palestinaca za vlastitu državu, islamski svijet posljednjih desetljeća doživljava i snažan polet vlastite vjerske i nacionalne samosvijesti. A zapadni svijet, i Europa i Sjedinjene Države, odavna su pogazili svoje kršćanske korijene, korijene vjere koja je ta svijet i stvorila na ruševinama onog antičkog. Europljani, osobito oni na zapadu kontinenta, danas ne poštuju ni svoje vjerske vrijednosti; kršćanke, jer ih i ne poznaju. Stoga ne čudi da se ne krzmaju u karikaturama omalovažavati vjerske osjećaje drugih religija. To se dogodilo i sa likom i djelom proroka Muhameda; najprije u Danskoj, a onda i u ostalim europskim državama. Sve je to izazvalo buru prosvjeda u islamskom svijetu, koji još nije zaboravio prošlost, u kojoj su europski osvajači pljačkali njihova prirodna blaga; a ta se prošlost neprestano ponavlja; što su zapadnjacima nekada bile mirodije, zlato i tamjan, čak i Sveta zemlja, sada je; nafta. Tako je nafta Arapima istovremeno i blagoslov i prokletstvo. A naši glupani od novinara nisu mogli biti u miru pa su i kod nas objavljene sporne karikature. I mi ovdje u Hrvatskoj, na razmeđi civilizacija, naroda i religija, ponovno zazivamo nevolju za vrat. Kao da sve nesreće kroz koje smo prošli nisu bile dovoljne, pa je sada trebalo izazivati i gnjev islamskih fundamentalista! Sloboda izražavanja ovdje je jadan paravan želji dijela novinara i njihovih listova za samopromocijom. Šteta koja je nastala objavljivanjem spomenutih karikatura u hrvatskim tiskovinama je nepopravljiva. Neredi u islamskom svijetu zbog tih karikatura uzeli su već jedan život; onaj talijanskog svećenika u Turskoj! Zar i to nije previše!? Kako bi se naši novinari i urednici osijećali da stradaju njihova djeca, njihovi najmiliji ako bi se neki fanatik ispranog mozga našao sa bombom oko pojasa i aktivirao je negdje u našim gradovima! Onda bi se svi zgražali i pravili nevinašcima sve se pitajući zbog čega se to baš nama dogodilo! Objava karikatura proroka Muhameda u hrvatskim medijima pravo je diranje u osinje gnijezdo, dokaz nepromišljenosti, bahatosti, zluradosti i cinizma; kad nas ne smatraju Europom, nek nas barem po zlu koje izaziva objava tih karikatura svrstaju u Europu! Pa kada u sred turističke sezone eksplodira koja bomba negdje na našoj obali, svi ćemo se iščuđavati zašto se to dogodi baš nama! Ma kakva bomba; biti će dovoljne samo prijetnje na račun Hrvatske i njezinih građana diljem svijeta da nas zaobiđu svi turisti koji se ovo ljeto misle odmarati negdje na Sredozemlju. Zasta; što nam je sve to trebalo!? Ovaj post nisam uspio objaviti jutros. Do večeras se u Sarajevu već dogodio palež Hrvatske zastave. Alarmirana su hrvatska diplomatska predstavništva u arapskim zemljama, hrvatski radnici u Siriji su u strahu... Neka zahvale Pukaniću i njegovoj bahatosti na svemu tome... |
06.02.2006., ponedjeljak
Siromaštvo i apsurd
Pojam siromaštvo pokazao se u praksi kao vrlo relativan i višeznačan pojam. Tako, primjerice, na ovim našim prostorima zadnjih desetljeća neprestano slušamo o inflacijskom porastu siromaštva širokih društvenih slojeva i o uništenju srednje imućnog sloja stanovništva, koje je nosilac i pokazatelj ekonomske (ne)moći neke zemlje. Zaista, kada se sitaucija malo bolje promotri biva nam jasno kako su ratnim razaranjima, gubitkom tržišta bivše zajedničke države te pljačkom od strane ovih naših domaćih moćnika uništena nebrojena radna mjesta, u bescjenje prodane najveće tvrtke u zemlji, radnici ostali na ulici bez kruha, a zemlja potonula u sivilo nezaposlenosti i siromaštva. U svemu rečenom ima puno istine i velik je broj onih među nama koji s punim pravom govore o životima koji su im se pretvorili u puko preživljavanje.S druge strane, ne trebamo ovdje ni spominjati u ukupnom broju stanovništva onaj maleni postotak onih koji su se u beskrupuloznoj pljački hrvatskih ekonomskih dobara enormno obogatili, stvorivši sloj lokalnih moćnika-tajkuna, sa svojim pipcima koji nerijetko sežu do lokalnih, regionalnih, pa i do središnjih struktura vlasti. Ipak, u tolikoj silnoj kuknjavi i jadanju nad vlastitim siromaštvom, nerijetke su pojave koje govore upravo suprotno, i to čini svojevrsni apsurd hrvatskog društva. Broj mobitela po glavi stanovnika Hrvatske dosiže standarde najrazvijenijih zemalja svijeta; u mnogim obiteljima čak i djeca u predškolskom odgoju i prvim razredima osnovne škole imaju mobitele. Prodaja najsuvremenijih tipova mobilnih uređaja u «siromašnoj» Hrvatskoj rapidno raste. Mobilni operateri u našoj zemlji ostvaruju ogroman promet novca, zahvaljujući beskrupuloznom trošenju telefonskih impulsa, osobito u blagdanske dane. Zaista nije jasno da su u četveročlanoj obitelji koja živi od jedne plaće dva, tri, pa i četiri mobilna broja u uporabi. Slično je sa video-igrama (Playstation i sličnim glupostima koje zatupljuju dječji mozak), kućnim kinima i ostalom, nekad luksuznom, tehnikom. U gradskim sredinama važno je vidjeti i biti viđen, pa je promet u trgovinama trendovske odjeće i obuće višestruko povećan, osobito pred smjenu godišnjih doba zima-ljeto-zima, kada se treba pokazati u novim «krpama». Isto vrijedi i za paradiranje u najnovijim markama sunčanih naočala. Na našim ulicama vozači, a osobito oni mlađe životne dobi, kočopere se u novim automobilima, kupljenima na kredit koji će tko zna kada i od koga biti vraćen. Praktički je postalo sramotno voziti neku staru «Zastavu» ili sličan proizvod iz socijalističkih vremena. A sve se, kao, loše živi… U sred radnog vremena, osobito subotom prijepodne, špice u svim našim većim gradovima prepune su naprlitane mladeži koja na ovom zimskom suncu ispija svoje kave, pripremajući se za subotnje cijelonoćne izlaske. U vrijeme skijaške sezone više od stotinu tisuća naših sugrađana krenulo je na skijališta. Oni dubljeg džepa uputili su se u Austriju i Italiju, a oni malo manje dubokog džepa zadovoljili su se i skijalištima na Kupresu ili oko Sarajeva u susjednoj Bosni i Hercegovini. Neloš prosjek za jednu «siromašnu» zemlju, čiji uvoz višestruko premašuje mršavi izvoz. S druge stane, tolika polja stoje neobrađena, tolike njive su zapuštene, štale prazne i ruševne, a mladež sa sela bježi u gradove u potrazi za «boljim životom» (čitaj = luksuznim životom). Takva čežnja za konforom, luksuzom i brzom zaradom bez i malo uloženog truda, plod je trenda vremena i rastakanja poštivanja vrijednosti kao što su odanost, dosljednost, ljubav, poštivanje starijih, istinsko domoljublje, rad, učenje, požrtvovnost, križ… Stoga nije ni čudo da je sve veći broj mladih koji se ne odlučuju za sklapanje braka i zasnivanje obitelji, jer obitelj znači odgovornost! A odgovornost je riječ koju malo tko danas želi čuti. U tome kontekstu ne začuđuje i porast broja pobačaja, broja maloljetnih neudanih majki jer je danas moto; užitak bez obzira na posljedice! Tako je ova naša zemljica zapravo svijet apsurda; što smo siromašniji i zaduženiji, to luksuznije živimo i više trošimo. Sve manje radimo, ali zato svaki vlasnik kafića ima jako dobar utržak u kasi nakon našeg svakog svakodnevnog posjeta. Propale su nam na stotine tvornica, ali još nisam čuo da je i jedan kafić propao zbog manjka prometa! Ljudi sa diplomama ili vise na burzi rada, ili sele u inozemstvo, ali zato polupismeni sinovi i kćeri tajkuna sjede u foteljama državnih službi ili još uvijek financijski uspješnih tvrtki. I neka mi sada netko kaže da nismo jedinstvena pojava u svemiru; mi; Hrvati; i kao nacija, i kao država! Ma da nas nema, trebalo bi nas izmisliti! Jer mora postojati u svemiru ogledni primjerak ljudske gluposti. |